Rat u Abhaziji (1992. – 1993.)

Rat u Abhaziji od 1992. do 1993. (gruz. აფხაზეთის ომი) bio je vojni sukob koji je uključivao gruzijske vladine snage s jedne strane i abhazijske separatističke snage koje su se borile za neovisnost Abhazije od Gruzije, ruskih oružanih snaga i boraca sa Sjevernog Kavkazu. Etnički Gruzijci koji žive u Abhaziji su se borili u velikoj mjeri na strani gruzijskih vladinih snaga. Etnički Armenci i Rusi u Abhaziji uglavnom su podržavali abhaške separatiste. Separatisti su dobili podršku od tisuću sjevernokavkaskih boraca i kozačkih militanata, kao i od Ruske Federacije i njezinih snaga smještenih u Abhaziji.Helen Krag and Lars Funch. The North Caucasus: Minorities at a Crossroads. (Manchester, December 1994)Abkhazia Today. The International Crisis Group Europe Report N°176, 15 September (2006). стр. 5. Pristupljeno 11. svibnja 2021. Free registration needed to view full reportAGBU, ABKHAZIA ARMENIANS: HOLDING A HOME IN AN UNSTABLE TERRITORY 11/1/2004The Security of the Caspian Sea Region str. 286 by Alexander Kyrlov edited by Genadi ChufrinRusiant-Georgian War 1992–93

Veći dio sukoba bio je narušen gruzijskim građanskim nemirima (između pristaša svrgnutog gruzijskog predsjednika Zvijada Gamsahurdije (1991. – 1992.) i pučističkom vladom koju je vodio Eduard Ševardnadze), kao i gruzijsko-osetijskim sukobom od 1989. godine nadalje.

Došlo je do značajnih kršenja ljudskih prava i zločina sa svih strana, što je kulminiralo u razdoblju nakon što je Abhazija zauzela Suhumi 27. rujna 1993. godine, koja je (prema Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju) praćena velikom kampanjom etničkog čišćenja protiv etničkog gruzijskog stanovništva. Misiju za utvrđivanje činjenica poslao je glavni tajnik UN-a u listopadu 1993., koji je izvijestio o velikom broju ozbiljnih kršenja ljudskih prava od strane Abhazije i Gruzije. Između 13 000 i 20 000 etničkih Gruzina i oko 3000 Abhaza ubijeno je, više od 250 000 Gruzna postalo je interno raseljeno ili izbjeglo, a 2000 se vodi kao nestalo.

Rat je teško pogodio postsovjetsku Gruziju, koja je pretrpjela značajnu financijsku, ljudsku i psihološku štetu. Borbe i kasniji sporadični sukobi uništili su Abhaziju.

Pozadina Situacija u Autonomnoj sovjetskoj socijalističkoj republici Abhaziji napeta je od kasnih 1980-ih, kada je antisovjetska, gruzijska oporba počela tražiti neovisnost od Sovjetskog Saveza. U ožujku 1989. godine abhaški nacionalisti zatražili su u Deklaraciji Lihni službeno uspostavljanje posebne Sovjetske socijalističke republike (koja se temelji na presedanu postojanja posebne Abhazijske SSR tijekom 1925. – 1931. Deklaraciju je potpisao rektor Sveučilišta u Suhumiju. Studenti etničkih gruzijskih sveučilišta najavili su prosvjede, ali ih je gruzijska vlada zabranila. Međutim, studenti su se okupili i napali su ih etnički Abhazi.Kaufman, Stuart J. (2001), Modern Hatreds: The Symbolic Politics of Ethnic War, str. 104.-5. Cornell University Press, Gruzijski antisovjetski pokret bio je ogorčen događajem i uključio je izjave studenata protiv abhazijske secesije na svoj popis slogana, koje je nosilo nekoliko tisuća gruzijskih demonstranata u Tbilisiju. Kao odgovor na proteste, sovjetske trupe upućene su u Tbilisi, što je rezultiralo Devetotravanjskom tragedijom.

Rat Predratni incidenti Posljedično, prvi oružani sukobi između predstavnika abhaškog i gruzijskog stanovništva dogodili su se 16. – 17. srpnja 1989. u Skhumiju. Sukob je izazvala odluka gruzijske vlade da pretvori gruzijski sektor Državnog sveučilišta Suhumi u ogranak Tbiliskog državnog sveučilišta. Abhazi su se žestoko protivili novom sveučilištu i vidjeli su ga kao instrument za proširenje gruzijske dominacije. Iako je Vrhovni sovjet SSSR-a zaključio da gruzijska vlada nema zakonsko pravo odobriti novo sveučilište, jedan je prijemni ispit zakazan za 15. srpnja. Nastali građanski nemiri brzo su se pretvorili u militarizirane sukobe koji su, prema službenim izvještajima, rezultirali s 18 smrtnih slučajeva i najmanje 448 ranjenih, od kojih su 302 bili Gruzijci. Kao odgovor, postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova raspoređene su kako bi ugušile nemire.

Do srpnja 1990., budući da se niti jedna strana nije osjećala dovoljno jakom dato pitanje riješi vojnim putem, gruzijsko-abhaški antagonizmi uglavnom su prebačeni u zakonodavna tijela, pa je isprve u Abhaziji bili više pravnih sukoba, odnosno, "ratova zakona", sve dok u kolovozu 1992. nisu izbila oružana neprijateljstva. Za to je vrijeme vlada Sovjetskog Saveza imala vrlo malo mogućnosti da spriječi međunacionalne sukobe, budući da je i sama bila na rubu propasti. Etnička raspodjela ili kvote uvedena prije izbora za Vrhovni sovjet Abhazije 1991. godine, imalo je za rezultat sastav koji nije točno odražavao etničku pripadnost konstitutivnog stanovništva. Dakle, od 65 mjesta Abhazi (17% stanovništva) dobili su 28; Gruzijci (45%), 26; a preostalih 11 podijeljeno je među ostalim skupinama (Armenci, Rusi; potonji čine 33% stanovništva).

Gruzijska ofanziva mini|desno|240px|Ratni događaji od kolovoza do listopada 1992. godine U lipnju 1992. napetosti oko autonomije dostigle su kritičnu fazu, kada su abhaški militanti napali vladine zgrade u Suhumiju. 23. srpnja 1992. godine vlada Abhazije proglasila je neovisnost regije, iako nije bila međunarodno priznata. 14. kolovoza 1992., gruzijske policijske snage i Nacionalna garda poslane su ponovno uspostaviti vladinu kontrolu nad Abhazijom. Redovi gruzijskih trupa djelomično su popunjeni pražnjenjem zatvora jer su neki od zatvorenika pušteni pod uvjetom da se bore u Abhaziji.Human Rights Watch report Georgia/Abkhazia: Violationns of the Laws of War and Russia's role in the conflict, March 1995 Borbe su izbile istog dana. Dana 18. kolovoza 1992., separatistička vlada pobjegla je iz Suhumija u Gudautu. Gruzijske su snage tada okupirale veći dio Abhazije.

22. kolovoza 1992., Konfederacija gorskih naroda Kavkaza izdala je "dekret" svog predsjedniku Muse Šanibova i predsjednika skupštine Jusufa Soslanbekova:

"Kako ne postoji drugi način za povlačenje gruzijske vojske okupatora s teritorija suverene Abhazije, a u svrhu provedbe rezolucije 10. zasjedanja CMPC-a, naređujemo:

Sva sjedišta Konfederacije moraju poslati dobrovoljce na teritorij Abhazije kako bi vojno slomili agresora. Sve vojne formacije Konfederacije moraju provoditi vojne akcije protiv bilo kojih snaga koje im se suprotstave i pokušati doći do teritorija Abhazije bilo kojom metodom. Proglasiti Tbilisi zonom katastrofe. Pri tome se koriste sve metode, uključujući teroristička djela. Proglasiti sve ljude gruzijske nacionalnosti na teritoriju Konfederacije taocima. Zadržat će se sve vrste tereta usmjerene prema Gruziji.Chervonnaya Svetlana, Conflict in the Caucasus: Georgia, Abkhazia and the Russian Shadow , str. 131. (na ruskom jeziku)

25. kolovoza, Giorgi Karkarašvili, gruzijski vojni zapovjednik, putem televizije je objavio da gruzijske snage neće uzimati zarobljenike. Obećao je da neće biti nanesena šteta mirnim stanovnicima Abhazije i da će se voditi mirovni pregovori. Upozorio je separatiste da će, ako mirovni pregovori ne uspiju i ako bude ubijeno 100 000 Gruzijaca, preostalih 97 000 etničkih Abhaza, koji su podržavali Ardzinbu, poginuti.G. Amkuab, T. Illarionova, Abxazija: Xronika neobjavlennoj vojny. Chast' I. 14 avgusta – 14 sentiabria 1992 goda. Moskva, 1992, str. 128, retrieved from Georgians and Abkhazians. The Search for a Peace Settlement, 1998, Vrije Universiteit Brussel Karkarašvili je kasnije navodno prijetio abhaškom političaru Vladislavu Ardzinbi da ne poduzima nikakve akcije kojima bi abhaška nacija ostala bez potomaka i na taj način odgovornost za buduće smrtne slučajeve stavio na Ardzinbu osobno. Kasnije su njegov govor separatisti koristili kao propagandu i kako bi opravdali vlastite postupke.Червонная С.М. Абхазия – 1992: посткоммунистическая Вандея. Москва, 1993

Na objema stranama došlo je do velikih etničkog čišćenja popraćenog zvjerstvima, a Abhazi su raseljeni s teritorija pod nadzorom Gruzije i obrnuto.Chervonnaia, Svetlana Mikhailovna. Conflict in the Caucasus: Georgia, Abkhazia and the Russian Shadow. Gothic Image Publications, 1994 Bilo je mnogih zlouporaba ljudskih prava, uglavnom pljački, odmetničkih djela, uz uzimanje talaca i druga kršenja humanitarnog zakona. Činile su to obje strane diljem Abhazije.

Nakon zauzimanja Suhumija, gruzijske snage (uključujući paravojne formacije Mhedrioni) bavile su se "opakim, etnički utemeljenim pljačkama, napadima i ubojstvima". Uz pljačku, abhaški spomenici kulture uništeni su na način koji, prema nekim izvješćima, sugerira namjerno ciljanje. Otpuštene su sveučilišne zgrade, a muzeji i druge kulturne zbirke razbijeni. Gruzijske trupe spalile su abhaške nacionalne arhive. Navodno lokalni vatrogasci nisu pokušali ugušiti požar.Institute for War and Peace Reporting, Abkhazia: Cultural Tragedy RevisitedOpenDemocracy, Abkhazia's archive: fire of war, ashes of history Jedna obitelj abhaških izbjeglica iz Suhumija tvrdila je da su pijane gruzijske trupe provalile u njihov stan pucajući iz automatskog oružja, rekavši im "da zauvijek napuste Skhumi, jer je Suhumi gruzijski". Prema njihovim navodima, ukrali su im nakit, napali supruga i potom ih sve izbacili na ulicu. Isti svjedoci izvijestili su kako su mrtve abhaške civile, uključujući žene i starije ljude, razbacali po ulicama, iako su borbe završene danima prije.

Na kraju ove faze sukoba, gruzijska vojska zauzela je veći dio Abhazije. Džepovi abhaških snaga opkoljeni su u dijelovima okruga Očamčire i Tkvarčeli, dok su u Gudauti našli stisnuti između gruzijskih trupa u Gagri i Suhumiju.

Prekid vatre i pad Gagre mini|desno|240px|Ratni događaji od listopada 1992. do kolovoza 1993. 3. rujna 1992. u Moskvi je pregovarano o prekidu vatre. Prema sporazumu, gruzijske snage trebale su se povući iz okruga Gagra. Gruzijska strana je provela dogovoreno i napustila svoje položaje. Kao rezultat toga, lokalno gruzijsko stanovništvo Gagre ostalo je bez obrane. Prekid vatre ubrzo je prekršila abhaška strana. Tisuće dobrovoljačkih paravojnih formacija, uglavnom Čečena i Kozaka iz militarizirane Konfederacije gorskih naroda Kavkaza (KGNK) i abhaške vojske, opremljeni tenkovima T-72, raketnim bacačima BM-21 Grad, jurišnim avionima Suhoj Su-25 i helikopterima. Gruzija je optužila Rusiju za isporuku ove opreme, jer je Abhazi ranije nisu koristili. Abhške i snage KGNK-a napale su grad Gagra 1. listopada. Male gruzijske snage koje su ostale u gradu kratko su obranila Gagru prije povlačenja, a zatim se ponovno okupili i zauzeli grad. No, sutradan, protivnici su se ponovo konsolidirali, izvršili još jedan napad i zauzele Gagru. Ruska mornarica započela je blokadu luke u blizini Gagre. Ruski tanker "Don" isporučio je 420 tona goriva Gudauti pod nadzorom separatista.

Tisuće gruzijskih vojnika i civila pobjeglo je na sjever, ušavši u Rusiju prije nego što su prevezeni nazad u Gruziju. Abhaškim osvajanjem Gagre oni koji su ostali, prisilno su protjerani, a ukupno je ubijeno 429. Jedna se Gruzijka prisjetila kako je gledala kako muža muče i sahranjuju živog:

Čečeni i drugi sjeverni Kavkažani okupili su zarobljene vojnike i civile na lokalnom stadionu i pogubili ih. Nekima su odrubljene glave, a glave su im korištene za igranje nogometa. To je 2001. godine spomenuo Vladimir Putin govoreći o nedostatku suradnje Gruzije u borbi protiv čečenskih militanata: "Čini se da su gruzijske vlasti zaboravile kako su čečenski teroristi koristili glave Gruzijaca kao nogometne lopte za vrijeme abhazijske krize. Da, nažalost, to je činjenica. "

Abhaške snage, uglavnom podržane ruskom vojnom prisutnošću u regiji, sada su imale kontrolu nad Gagrom, Gudautom (gdje ostaje bivše ruska vojna baza) i Tkvarčelijem i brzo se približavale Suhumiju. Protjerani Gruzijci pobjegli su u Rusiju kopnenom granicom ili ih je evakuirala ruska mornarica.

Bombardiranje i opsada Suhumija