Devedeset pet teza ili Rasprava o moći i djelotvornosti indulgencija popis je prijedloga za akademsku raspravu koji je 1517. godine sastavio Martin Luther, profesor moralne teologije na Sveučilištu u Wittenbergu u Njemačkoj. U Tezama Luther iznosi svoje stavove protiv onoga što je on vidio kao zlouporabu prakse svećenstva da prodaje apsolutne indulgencije, odnosno pisane potvrde za koje se vjerovalo da će vremenski umanjiti kaznu u čistilištu za grijehe koje su počinili kupci indulgencija ili njihovi bližnji. U Tezama je Luther tvrdio da pokajanje koje je Krist tražio da bi se grijesi oprostili uključuje unutarnje duhovno pokajanje, a ne samo vanjsko sakramentalno priznanje. Tvrdio je da indulgencije navode kršćane na to da izbjegavaju istinsko pokajanje i tugu zbog grijeha, vjerujući da se mogu iskupiti od grijeha kupnjom oprosta. Te su indulgencije, prema Lutheru, obeshrabrivale kršćane da daruju siromašnima i vrše druga milosrdna djela, jer su vjerovali da su potvrde o oprostu duhovno vrijednije. Iako je Luther tvrdio da su njegovi stavovi o oproštajima u skladu sa stavovima pape, Teze osporavaju papinsku bulu iz 14. stoljeća u kojoj se navodi da bi papa mogao upotrijebiti riznicu Božje milosti i dobra djela prošlih svetaca kako bi dao vremenski oprost od kazne za grijehe. Teze su dane u obliku prijedloga o kojima se treba raspravljati, a ne kako popis Lutherovih definitivnih stavova, ali Luther je kasnije pojasnio svoja stajališta u Objašnjenjima rasprave oko vrijednosti indulgencija.
Luther je Teze poslao u prilogu pisma Albertu iz Brandenburga, nadbiskupu Mainza, 31. listopada 1517. godine: taj se datum danas smatra početkom reformacije i obilježava se svake godine kao Dan reformacije. Luther je također možda postavio Devedeset pet teza na vrata Crkve Svih Svetih i drugih crkava u Wittenbergu, u skladu sa sveučilišnim običajima, 31. listopada ili sredinom studenoga. Teze su ubrzo bile pretiskane, prevedene i distribuirane po cijeloj Njemačkoj i Europi. Pokrenule su rat pamfletima s propovjednikom oprosta, Johannom Tetzelom, što je još više proširilo Lutherovu slavu. Lutherovi crkveni predstojnici izveli su ga na sud zbog hereze, što je kulminiralo njegovim izopćenjem iz Katoličke crkve 1521. godine. Iako su Teze označile početak reformacije, Luther nije smatrao da su indulgencije toliko važne kao neka druga teološka pitanja koja će naposljetku podijeliti crkvu, kao što su justifikacija putem vjere i ropstvo volje. Luther će se tek kasnije pozabaviti ovim pitanjima, a pisanje Teza samo po sebi nije smatrao točkom u kojoj se njegova uvjerenja razlikuju od vjerovanja rimokatoličke crkve.
Pitanje indulgencija alt=Ilustracija na drvorezu koja prikazuje propovjednika koji propovijeda ljudima dok drugi razamjenjuju novac za potvrde o oprostu. Papin grb prikazan je na zidu s obje strane križa.|mini|Ilustracija na drvorezu sa scenom prodaje oprosta u crkvi na pamfletu iz 1521. godine. Martin Luther, profesor moralne teologije na Sveučilištu u Wittenbergu i gradski propovjednik, napisao je Devedeset pet teza protiv suvremene prakse crkve izdavanja indulgencija. U Rimokatoličkoj crkvi, praktički jedinoj kršćanskoj crkvi u zapadnoj Europi u to vrijeme, indulgencije su bile dio ekonomije spasenja. U ovom sustavu, kad kršćani griješe i ispovijede grijeh, taj im se grijeh oprašta i stoga neće podnositi vječnu kaznu u paklu, premda im još uvijek prijeti kazna na ovom svijetu. Ova bi se kazna mogla zadovoljiti tako što će pokajnik učiniti neka milosrdna djela. Ako se ta vremenski ograničena kazna ne odsluži za života, mora se, prema katoličkom vjerovanju, odslužiti na mjestu koje se nalazi između Neba i Pakla i zove se Čistilište. Putem indulgencije (koja se može razumjeti u smislu "dobrote"), ova vremenski ograničena kazna može se umanjiti. Zloupotrebljavajući ovaj sustav oproštaja, svećenstvo je stjecalo materijalnu korist od prodaje indulgencija, a papa je dao službeno odobrenje za tu praksu u zamjenu za naknadu.
Papa ima ovlast davanja apsolutnog oprosta, koji pruža potpuno razrješenje od svih preostalih zemaljskih kazni koje bi se zbog grijeha morale odslužiti, a te indulgencije kupovale su se u ime ljudi za koje se vjerovalo da se nalaze u čistilištu. To je dovelo do popularne izreke: "Čim zazvoni novčić u blagajni, izvire duša iz čistilišta". Teolozi sa Sveučilišta u Parizu žestoko su kritizirali ovu izreku krajem 15. stoljeća. Raniji kritičari indulgencija bili su John Wycliffe, koji je negirao da papa ima jurisdikciju nad Čistilištem. Jan Hus i njegovi sljedbenici zalagali su se za stroži sustav pokore, u kojem oprosti nisu bili dostupni. Johannes von Wesel također je napao indulgencije krajem 15. stoljeća. Vlasti su imale interesa kontrolirati oproste, jer je lokalno gospodarstvo znalo patiti kad bi novac kojim su se kupovale indulgencije odlazio iz određene oblasti. Vladari su često nastojali dobiti dio prihoda ili su u potpunosti zabranjivali indulgencije, kao što je to učinio vojvoda Georg u Lutherovoj Saskoj. lijevo|mini|Tetzelov kovčeg, izložen u Crkvi svetog Nikole u Jüterbogu. Godine 1515. papa Lav X. izdao je apsolutnu indulgenciju od čijeg je prihoda trebalo financirati izgradnju bazilike svetog Petra u Rimu. Ta bi se indulgencija primjenjivala na gotovo svaki grijeh, uključujući preljub i krađu. Svo ostalo propovijedanje oprosta trebalo je prestati tijekom osam godina nakon davanja indulgencije. Propovjednici oprosta dobili su stroge upute o tome kako se indulgencija treba propovijedati, a te su upute mnogo više hvalile oprost nego ranije upute o oprostu. Johann Tetzel dobio je nalog da propovijeda i nudi tu indulgenciju 1517. godine, a njegova kampanja u gradovima u blizini Wittenberga privukla je brojne stanovnike tog grada da putuju u te gradove i kupuju oprost, pošto je prodaja indulgencija bila zabranjena u samom Wittenbergu i drugim saskim gradovima.
Luther je također imao prilično negativno iskustvo s indulgencijama povezanima s Crkvom svih svetih u Wittenbergu. Odajući počast velikoj zbirci relikvija koja se u toj crkvi čuvala čovjek je mogao dobiti oprost. Luther je već 1514. godine propovijedao protiv zlouporabe indulgencija i načina na koji su oni pojeftinili milost ne zahtijevajući pritom istinsko pokajanje. Luther se posebno zabrinuo 1517. godine, kada su njegovi župljani, vraćajući se s kupovine Tetzelovih indulgencija, tvrdili da se više ne treba kajati i mijenjati svoj život kako bi im se oprostio grijeh. Čuvši što je Tetzel rekao o oprostima u svojim propovijedima, Luther je počeo pažljivije proučavati to pitanje i kontaktirao je stručnjake na tu temu. Propovijedao je o oprostima nekoliko puta 1517. godine, objašnjavajući da je istinsko pokajanje bolje od kupovine oprosta. Podučavao je da primanje oprosta pretpostavlja da je pokornik priznao grijeh i pokajao se za njega, inače je oprost bio bezvrijedan. Također, istinski pokajani grješnici ne bi ni tražili indulgenciju, budući da oni vole Božju pravednost i priželjkuju unutarnju kaznu za svoj grijeh. Čini se da su ove propovijedi prestale od travnja do listopada 1517. godine, vjerojatno dok je Luther pisao Devedeset i pet teza. Napisao je Raspravu o oprostima, vjerojatno početkom jeseni 1517. godine i u tom spisu počinje oprezno ispitivati temu oprosta. O toj je temi putem pisma kontaktirao crkvene vođe, uključujući i svog pretpostavljenog Hieronymusa Schulza, biskupa Brandenburga, negdje oko 31. listopada, kada je Teze poslao nadbiskupu Albertu od Brandenburga.
Sadržaj alt=Divovska vaga drži papu s potvrdom na kojoj je papinski pečat, a drugog muškarca s jedne strane nadmašuje bradati lik s druge strane koji predaje drugu potvrdu klečećim figurama. Likovi životinja dobivaju papine certifikate.|mini|Drvorez iz 1525. godine sa scenom na kojoj oproštaj od Krista nadmašuju oproste koje dijeli papa. Znamenita prva teza kaže: "Kada je naš Gospodin i Učitelj Isus Krist rekao: 'Pokajte se', htio je da čitav život vjernika bude život pokajanja." U prvih nekoliko teza Luther razvija ideju pokajanja kao kršćansku unutarnju borbu s grijehom, a ne kao vanjski sustav sakramentalne ispovijedi. Teze 5 – 7 tvrde da papa može ljude osloboditi samo kazni koje je sam izrekao ili putem crkvenog sustava pokore, a ne može ih osloboditi krivnje za grijeh. Papa može samo najaviti Božji oprost krivnje za grijeh u njegovo ime. U tezama 14 – 29 Luther raspravlja o tada uvriježenim idejama vezanim za čistilište. U tezama 14 – 16 raspravlja se o ideji da se kazna čistilišta može usporediti sa strahom i očajem umirućeg čovjeka. U tezama 17 – 24 tvrdi da se ništa ne može definitivno reći o duhovnom stanju ljudi u čistilištu. U 25. i 26. tezi poriče da papa ima bilo kakvu moć nad ljudima u čistilištu. U tezama 27 – 29 napada ideju da, čim se izvrši plaćanje, platiteljeva voljena osoba biva puštena iz čistilišta. Smatra to ohrabrivanjem grešne pohlepe i kaže da je nemoguće biti siguran jer samo Bog ima krajnju moć da oprašta kazne u čistilištu.
Teze 30 – 34 bave se lažnom sigurnošću za koju je Luther vjerovao da propovjednici oproštaja nude kršćanima. Budući da nitko ne zna je li se osoba uistinu pokajala, pismo kojim se uvjerava da će joj netko oprostiti predstavlja opasnost. U 35. i 36. tezi napada ideju da indulgencija čini pokajanje nepotrebnim. To dovodi do zaključka da se osoba koja se istinski pokajala, koja jedina može imati koristi od oprosta, već dobila jedinu korist koju indulgencija pruža. Prema Lutheru, kršćanima koji su se istinski pokajali već je oproštena kazna kao i krivnja za grijeh. U 37. tezi navodi da indulgencije nisu potrebne da bi kršćani mogli dobiti sve blagodati koje im pruža Krist. Teze 39. i 40. tvrde da indulgencije otežavaju istinsko pokajanje. Istinsko pokajanje podrazumijeva želju za Božjom kaznom za grijeh, ali indulgencije uče čovjeka da izbjegava kaznu, jer je to svrha kupnje oprosta.
U tezama 41 – 47 Luther kritizira indulgencije na temelju toga što one obeshrabruju one koji ih kupuje da čine djela milosrđa. U ovim tezama počinje koristiti rečenicu: "Kršćane treba učiti..." želeći pokazati kako, prema njegovom mišljenju, ljude treba uputiti u vrijednost oprosta. Trebalo bi ih naučiti da je davanje siromasima neusporedivo važnije od kupnje indulgencija, da kupnja indulgencije umjesto davanja siromasima priziva Božji gnjev i da činjenje dobrih djela čini čovjeka boljim, dok kupnja indulgencija to ne čini. U tezama 48 – 52 Luther staje na stranu pape, rekavši da bi papa, kad bi znao što se propovijeda u njegovo ime, radije spalio Baziliku Svetog Petra nego je "gradio kožom, mesom i kostima svog stada". Teze 53 –55 žale se na ograničenja u propovijedanju dok se nudi oprost. alt=Jedna stranica pamfleta s ukrasnim početnim velikim slovom|mini|Prva strana bazelskog izdanja Teza iz 1517. godine tiskanog kao pamflet U tezama 56 – 66 Luther kritizira doktrinu o riznici zasluga, na kojoj se temelji doktrina oprosta. Navodi da svakodnevni obični kršćani ne razumiju ovu doktrinu i da su zavedeni. Za Luthera je pravo blago Crkve evanđelje Isusa Krista. Ovo se blago obično mrzi jer čini "prvog posljednjim", po riječima Mateja 19:30 i 20:16. Luther koristi metaforu i igru riječi kako bi opisao blago evanđelja kao mrežu za hvatanje bogatih ljudi, dok je blago oproštaja mreža za ulov ljudskog bogatstva ljudi.