Ween je američki rock-sastav iz New Hopea u Pennsylvaniji. Godine 1984. osnovali su ga Aaron Freeman i Mickey Melchiondo, poimence poznatiji po umjetničkim imenima Gene i Dean Ween. Skupina se uglavnom kategorizira u žanr alternativnog rocka i poznata je po vrlo eklektičnu opusu koji se sastoji od pjesama nadahnutih funkom, soulom, countryjem, gospelom, progresivnim rockom, psihodelijom, R&B-jem, heavy metalom, punk rockom i ostalim žanrovima.
Od svojeg je osnutka do 1989. sastav objavio nekoliko albuma na kaseti. Uslijedila su tri službeno objavljena albuma niske kvalitete zvuka: GodWeenSatan: The Oneness (iz 1990.), The Pod (iz 1991.) i Pure Guava (iz 1992.). Potonji je album prvi uradak skupine koji je objavila veća diskografska kuća Elektra Records. S tog je uratka pjesma "Push th' Little Daisies" objavljena kao singl i pojavila se na glazbenim ljestvicama u Australiji i SAD-u. Dok je imala ugovor s Elektrom, grupa je objavila još četiri profesionalno snimljena albuma: Chocolate and Cheese (iz 1994.), 12 Golden Country Greats (iz 1996.), The Mollusk (iz 1997.) i White Pepper (iz 2000.). Poslije toga sastav se vratio nezavisnim izdavačima koji su objavili njegove albume Quebec (iz 2003.) i La Cucaracha (iz 2007.). Nakon 28 godina postojanja skupine Freeman ju je napustio 2012., uglavnom da bi se usredotočio na odvikavanje od alkohola i droge. Ween se ponovno okupio krajem 2015. i počeo je odlaziti na dugotrajne turneje, ali ne planira snimati nove pjesme.
U prvih je deset godina postojanja Ween održavao koncerte kao duo popraćen digitalnom audiovrpcom. Nakon objave Chocolate and Cheesea u koncertnu su postavu ušla još dva člana, a naknadno joj se pridružio i peti član. Među Weenovim članovima na turneji nalaze se Claude Coleman Jr., Dave Dreiwitz i Glenn McClelland. Ween je u više navrata surađivao i s Andrewom Weissom, koji se 1989. pridružio skupini kao basist i koji je producent pet od njezinih devet albuma. Iako nikad nije postao naročito uspješan u glavnoj struji, Ween je stekao kultni status i pohvale kritičara.
Povijest Početci (1984. – 1989.) mini|desno|Osnivači Mickey Melchiondo (Dean Ween) i Aaron Freeman (Gene Ween) 1997. Aaron Freeman i Mickey Melchiondo upoznali su se 1984. na satu tipkanja u osnovnoj školi. Freeman je izjavio: "Nismo si bili dragi. On je bio sportaš, a ja "zakopčan". Međutim, sjedili smo jedan pored drugoga na satu tipkanja i shvatili da nas zanima glazba." Njih dvojica osmislila su ime Ween, koje je spoj riječi "wuss" ("slabić") i "penis". Njihove su najranije kućne snimke nastale pod utjecajem droga i bez ikakvih restrikcija; Melchiondo je naknadno o tom razdoblju izjavio: "Pjesme smo skladali tako da bude iznimno neugodna."
Od 1984. do 1994. na Weenovim je koncertima Freeman pjevao i katkad svirao akustičnu gitaru, Melchiondo je svirao glavnu gitaru i bio je prateći vokalist, a digitalna im je audiovrpca (DAT) reproducirala prethodno snimljene popratne glazbene dionice. Krajem osamdesetih godina 20. stoljeća sastav je objavio šest kaseta: Mrs. Slack (iz 1985.), The Crucial Squeegie Lip (iz 1986.), Axis: Bold as Boognish (iz 1987.), Erica Peterson's Flaming Crib Death (iz 1987.), The Live Brain Wedgie/WAD (iz 1988.) i Prime 5 (iz 1989.). Godine 1987. Freeman je objavio vlastitu kasetu, Synthetic Socks, na kojoj je Melchiondo svirao na nekoliko pjesama. Weenov se prvi javni nastup održao 1986. u talent showu u New Hope-Solebury High Schoolu; ondje je odsvirao obradu pjesme "Purple Haze" Jimija Hendrixa s basistom Chrisom Williamsom (poznatog kao Mean Ween) i bubnjarom Karlom Weimerom. Iako su u to doba uglavnom nastupali Freeman i Melchiondo uz pratnju digitalne audiovrpce, tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća održali su nekoliko koncerata pod imenom "The Ween", a pridružili su im se članovi Rollins Banda: Andrew Weiss i Sim Cain.
Do 1988. Ween je počeo često nastupati u kafiću John and Peter's u New Hopeu i City Gardensu u Trentonu. U City Gardensu bio je predgrupa izvođačima kao što su They Might Be Giants, GWAR, Butthole Surfers i Henry Rollins. Nakon nastupa održanog u City Gardensu u veljači 1990. publika nije bila posve zadovoljna; Rollins se zatim popeo na pozornicu i upozorio je da bi trebala "sad zavoljeti sastav" jer će jednog dana "pasti na svoja prljava koljena i puzati do oltara znanog kao Ween".
Lo-fi razdoblje (1990. – 1993.) Dave Ayers, član odsjeka A&R diskografske kuće Twin/Tone Records iz Minneapolisa, krajem osamdesetih godina 20. stoljeća otišao je na koncert alt-rock sastava Skunk u Maplewoodu, New Jerseyju jer mu je namjeravao ponuditi ugovor za objavu albuma. Ween, čiji su članovi prijateljevali s članovima Skunka, te je noći bio predgrupa. Ween je te noći potpisao ugovor s Twin/Toneom, a Ayers je ubrzo postao menadžer skupine. Skunk se razišao 1991., a njegov je bubnjar Claude Coleman, Jr. tijekom 1992. nekoliko puta nastupio s Weenom; postao je punopravni član sastava 1994.
lijevo|mini|Ween 1993.
Prvi Weenov studijski album za Twin/Tone, GodWeenSatan: The Oneness, objavljen je 16. studenoga 1990. Sastoji se od 26 pjesama napisanih od 1984. do 1990. i može ga se smatrati svojevrsnom kompilacijom "najboljih pjesama" tog razdoblja. Neke pjesme poput "You Fucked Up" i "Bumblebee" već su se pojavile na različitim Weenovim kasetama krajem osamdesetih godina 20. stoljeća. Pjesme "You Fucked Up", "Fat Lenny", "Nan" i "L.M.L.Y.P.", koja je uvelike nadahnuta Princeovom glazbom, skupina je više godina svirala na svojim koncertima. Da bi podržao album, Ween je prvi put počeo održavati koncerte u Europi – u prosincu 1990. nastupao je u Nizozemskoj i Švicarskoj.
Godine 1991. diskografska kuća Shimmy-Disc objavila je drugi studijski album skupine, The Pod. Uradak je sniman kasetofonom od siječnja do listopada 1990. Nazvan je po stanu u Solebury Townshipu u kojem je snimljen. Bubnjarski strojevi, gitare i vokali promijenjene visine tona te humor nadahnut drugom postali su tipični dijelovi pjesama skupine. Naslovnica The Poda zapravo je parodija naslovnice albuma Leonarda Cohena The Best of Leonard Cohen iz 1975.; umjesto Cohenove glave na naslovnici se nalazi glava Chrisa Williamsa (poznatog kao "Mean Ween"; na albumu je svirao bas-gitaru na pjesmi "Alone"). Iako u bilješkama na omotu albuma piše da je album snimljen pod utjecajem scotchgarda, Freeman je naknadno rekao da se radi o šali. Nakon objave The Poda Ween je otišao na prvu veću američku turneju, a zatim i na jednotjednu turneju po Ujedinjenom Kraljevstvu tijekom koje je otišao i na snimanje u BBC-ov studio s Johnom Peelom. Na turneji po Ujedinjenom Kraljevstvu u veljači 1992. Ween je prvi put nastupao s Claudeom Colemanom Jr., a bas-gitaru svirao je Kramer, osnivač Shimmy-Disca.
Ween je potom potpisao ugovor s većim izdavačem Elektra Recordsom i 10. studenoga 1992. objavio album Pure Guava. Na tom se uratku nalazi najuspješniji singl skupine, "Push th' Little Daisies", zbog kojeg je stekao pozornost medija i MTV-a – spot za tu pjesmu pojavio se u emisiji Beavis and Butt-Head. Ta je pjesma bila uspješna i u Australiji; ondje se pojavila na 18. mjestu ljestvice singlova. Na pjesmi "Flies on My Dick" gostovao je pjevač Guy Heller, član Melchiondove druge skupine Moistboyz. Heller se nekoliko puta pridružio skupini i uživo s njom pjevao tu pjesmu. Ween je otišao na američku turneju da bi podržao album, a nastup koji se 9. prosinca 1992. održao u Chapel Hillu u Sjevernoj Karolini snimljen je i 2008. objavljen kao CD/DVD At the Cat's Cradle, 1992. Ween je također nastupio na MTV's Spring Breaku u floridskom Daytona Beachu i u emisiji The Jane Pratt Show.
Potpisivanje ugovora s Elektra Recordsom (1994. – 1996.)
Nakon objave albuma Pure Guava Ween je počeo proširivati studijsku i koncertnu postavu, čime je ujedno osigurao bolju produkciju pjesama u studiju i lakšu izvedbu pjesama uživo. Claude Coleman Jr. službeno se pridružio sastavu kao bubnjar u ožujku 1994., a Weenov je dugogodišnji producent Andrew Weiss počeo svirati bas-gitaru za nj. Album Chocolate and Cheese objavljen je 1994. i sastoji se od pjesama nadahnutih popom, rockom i soulom iz sedamdesetih godina 20. stoljeća među kojima su "Freedom of '76" i "Voodoo Lady"; potonja se pjesma pojavila u glazbi za filmove Čovječe, gdje mi je auto? i Put do zrelosti. Glazbeni spot za "Freedom of '76" režirao je Spike Jonze; sastav je također snimio spot i za pjesmu "I Can't Put My Finger on It" – snimanje se odvijalo u restoranu bliskoistočne hrane i u spotu su se pojavili stvarni zaposlenici tog restorana. Oba su se spota pojavila 1995. u petoj sezoni emisije Beavis and Butt-Head. Ween je u siječnju 1995. uživo izveo "I Can't Put My Finger On It" u emisiji Late Night with Conan O'Brien. Godine 1997. skupina Phish na svojim je koncertima počela redovito svirati pjesmu "Roses Are Free" s Chocolate and Cheesea. Freeman je naknadno izjavio: "Trey Anastasio drag mi je kao osoba, ali što se njegove glazbe tiče, povraća mi se od sveg tog jamminga." Godine 2011. Hank Shteamer napisao je knjigu o Chocolate and Cheeseu kao dio serijala knjiga 33⅓ o glazbenim albumima. Melchiondo je komentirao: "Vidio sam da je netko napisao knjigu o Chocolate and Cheeseu, moj ju je sin stavio u kupaonicu. Čitao sam je. Ljudi su o meni i Aaronu [Freemanu, Geneu Weenu] govorili kao da smo žešće promišljali o tome. To je čisto preseravanje. Napisali smo mnogo pjesama – bile su dobre, znali smo da su dobre – izabrali smo sebi omiljene i stavili ih na album. To je to. [Smijeh.] I tako je bilo sa svakim albumom koji sam snimio, od prvog Weenovog albuma do drugog albuma Deana Weena."
Mjesec dana prije objave Chocolate and Cheesea Ween se pojavio u filmu Saturday Night Livea It's Pat, u kojem je glavnu ulogu igrala Julia Sweeney. Sam sastav (koji su u filmu činili Freeman, Melchiondo, Weiss i Weissov brat John Weiss kao bubnjar) bio je u popratnoj ulozi i svirao je pjesme "Pork Roll, Egg & Cheese" s The Poda i "Don't Get 2 Close (2 My Fantasy)" s Pure Guave. Film je dobio negativne kritike i podbacio je na tržištu, pa je stoga povučen iz kinodvorana nakon tjedan dana prikazivanja.
Godine 1994. Freeman, Melchiondo i Coleman surađivali su i s japanskim sastavom noise rocka Boredoms na projektu koji je dvije godine poslije objavljen pod imenom Z-Rock Hawaii. Melchiondu se jako svidjela ta grupa nakon što je 1993. otišao na njezin koncert u Philadelphiji; nazvao ju je "najžešćom grupom koju je ikad vidio nakon Butthole Surfersa". Boredomsov frontmen Yamantaka Eye prethodno je objavio album na kojem je semplirao pjesme s Weenova albuma The Pod. Snimanje Z-Rock Hawaiija odvijalo se u studiju u Penningtonu – u vrijeme dok je skupina još snimala Chocolate and Cheese.
Ween se u studenom 1995. vratio studijskim glazbenicima iz Nashvillea i producentu Ben Vaughn za potrebe snimanja albuma 12 Golden Country Greats (iz 1996.). O podrijetlu imena albuma postoje dvije teorije. Prema prvoj ime aludira na dvanaest glazbenika veterana, poznatih pod imenom The Shit Creek Boys, koji su svirali na albumu. Prema drugoj ime albuma odnosi se na činjenicu da je skupina snimila dvanaest demo-pjesama prije konkretnog snimanja albuma; naposljetku na album nije uvrstila pjesme "I Got No Darkside" i "So Long, Jerry", ali nije promijenila ime albuma. "So Long, Jerry", pjesma posvećena tad nedavno preminulom Jerryju Garciji, pojavila se na B-strani singla "Piss Up a Rope". U skladu s tradicijom u Nashvilleu Freeman i Melchiondo samo su pjevali, a članovi The Shit Creek Boysa svirali su sve instrumente. Vokalni kvartet The Jordanaires, koji je nekoć bio popratni vokalni kvartet Elvisu Presleyju, pojavio se na pjesmama "I'm Holding You" i "Powder Blue".
Uspjeh na tržištu (1997. – 2001.)