mini|Ruhrsko područje na karti Savezne Republike Njemačke. Ruhr ili Ruhrsko područje, Ruhrski okrug, Ruhrska regija Ruhrska dolina je velika konurbacija u pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija u Njemačkoj. S gustoćom naseljenosti od 2.800/km2 i preko 5 milijuna stanovnika (2017.) najveće je urbano područje u Njemačkoj. Čini ga nekoliko velikih gradova omeđenih rijekama Ruhr na jugu, Rajnom na zapadu i Lippeom na sjeveru. Na jugozapadu graniči s područjem niskih planina Bergisches Land. Ruhr se može smatrati dijelom veće metropolitanske regije Rajna-Ruhr s više od 10 milijuna ljudi, što je čini jednom od najvećih u Europi.
Ruhrski gradovi su, od zapada prema istoku: Duisburg, Oberhausen, Bottrop, Mülheim an der Ruhr, Essen, Gelsenkirchen, Bochum, Herne, Hagen, Dortmund, Lünen, Bergkamen, Hamm i okruzi Wesel, Recklinghausen, Unna i Ennepe-Ruhr-Kreis. Najnaseljeniji gradovi su Dortmund (s približno 588.000 stanovnika), Essen (oko 583.000) i Duisburg (oko 497.000).
U srednjem vijeku Hellweg je bio važan trgovački put koji je prolazio područjem Donje Rajne do planina Teutoburške šume. Najvažniji gradovi regije od Duisburga do carskog grada Dortmunda smješteni su duž Hellwega od Porajnja do Vestfalije. Od 19. stoljeća ti su gradovi srasli u jedan veliki urbani kompleks s vrlo razvijenom industrijom u kojem sada živi oko 7,3 milijuna ljudi (uključujući velike gradove Düsseldorf i Wuppertal, koji se nalaze u blizini, ali formalno nisu dio Ruhrskog područja).
Rursko područje nema administrativno središte. Svaki grad na tom području ima svoju vlastitu upravu, iako postoji i nadopćinska institucija "Regionalverband Ruhr " u Essenu. Godine 2010. Ruhrsko područje izabrano je za europsku prijestolnicu kulture. Geografija mini|Zemljovid Ruhra Urbano područje Ruhra proteže se od donjeg dijela Rajnskog sliva istočno do Vestfalske nizine i južno do Rajnskog masiva (njem. Rheinisches Schiefergebirge). Kroz središte Ruhra prolazi segment lesnog pojasa koji se proteže duž cijele Njemačke od zapada prema istoku. Ovaj pojas lesa prolazi kroz neke od povijesno najbogatijih njemačkih poljoprivrednih regija.
Područje je geološki definirano slojevima koji sadrže ugljen iz gornjeg razdoblja karbona. Slojevi ugljena dopiru do same površine u uskom pojasu uz rijeku Ruhr i uranjaju u dubinu od rijeke prema sjeveru. Ispod rijeke Lippe ugljeni slojevi leže na dubini od 600 do 800 metara. Debljina pojedinih slojeva ugljena kreće se od jednog do tri metra, što je odigralo odlučujuću ulogu u razvoju rudarstva u ovom području.
Prema podacima Regionalverband Ruhr (RVR), 37,6 % površine regije je izgrađeno urbano područje, 40,7 % površine regije je poljoprivredno zemljište, šume čine 17,6 %, a vodene površine čine ostatak. Obuhvaćanjem četiri uglavnom ruralna okruga u inače urbani i industrijski Ruhr statistički se povećao udio poljoprivrednog zemljišta i šuma.
Gledano na karti, Ruhr bi se mogao smatrati jednim gradom, jer u potezu sjever -jug nema vidljivih prekida između pojedinih gradskih četvrti. Stoga se Ruhr opisuje kao policentrično urbano područje koje dijeli sličnu povijest urbanog i gospodarskog razvoja.
Zbog svoje povijesti Ruhr je strukturiran drugačije od monocentričnih urbanih područja poput Berlina i Londona, koji su se razvili brzim spajanjem manjih gradova i sela s rastućim središnjim gradom. Gradske četvrti Ruhra su naprotiv rasle neovisno jedna o drugoj tijekom industrijske revolucije. Gustoća naseljenosti središnjeg Ruhra danas je oko 2.100 stanovnika po četvornom kilometru, što je niska gustoća u usporedbi s drugim njemačkim gradovima.
Između većih gradskih središta nalaze se relativno otvorena predgrađa i otvorena zemljišta s poljoprivrednim površinama. Na nekim mjestima granice između gradova u središnjem Ruhru neprepoznatljive su zbog stalnog širenja gradskih predgrađa.
Čišćenjem i uređenjem zemljišta kontaminiranim industrijskom aktivnošću (tzv. "brownfield" zemljišta) stvoreni su novi parkovi i rekreacijska područja. Emscher Landschaftspark proteže se uz rijeku Emscher, ranije teško zagađenu kanalizacijskim ispustima, čiji su dijelovi danas prirodno obnovljeni. Ovaj park povezuje pojaseve zemljišta uređenog regionalnim planiranjem 1920-ih u parkove od sjevera prema jugu, kako bi formirali zeleni pojas između ruhrskih gradova.
Povijest lijevo|mini|Gamete Dortmund, stari tržnički trg s crkvom sv. Reinolda Tijekom srednjeg vijeka veći dio regije kasnije nazvane Ruhrgebiet nalazila se u grofoviji Mark, vojvodstva Cleves i Berg te na područjima biskupije Münster i nadbiskupije Köln. Regija je uglavnom je bila agrarna, a zbog lesnog tla bila je jedna od bogatijih dijelova zapadne Njemačke. Slobodni carski grad Dortmund bio je trgovačko i kulturno središte smješteno na Hellwegu, važnom trgovačkom putu istok -zapad, koji je također donio prosperitet gradu Duisburgu. Oba grada bila su članovi Hanze.
Razvoj regije u urbanizirano industrijsko područje započeo je krajem 18. stoljeća ranom industrijalizacijom u obližnjoj dolini rijeke Wupper u Bergisches Land. Oko 1820. godine stotine su mlinova na vodeni pogon proizvodili tekstil, drvo, šindru i željezo u automatiziranim procesima, a u još više radionica u brdima visokokvalificirani radnici izrađivali su alat, oružje i druge predmete koristeći vodu, ugljen i drveni ugljen. Povijest nema utvrđen naziv za ovu fazu industrijske revolucije, ali mogli bismo je nazvati ranom industrijskom revolucijom na vodeni pogon.
S pojavom sve složenijih i većih strojeva, osobito nakon prijelaza s vodenog pogona na parne strojeve, lokalno iskopani kameni i drveni ugljen postali su sve traženiji i skuplji. Industrija područja Bergische Land naručivala je sve više ugljena iz novootvorenih ugljenokopa rudarskog područja uz Ruhr. Impresivne i skupe željeznice izgrađene su kroz brdovitu regiju Wupper za prijevoz ugljena, kasnije i čelika, iz Ruhra, te za prijevoz gotovih proizvoda.Friedrich Harkort, "Die Eisenbahn von Minden nach Köln", Brune, Hagen 1833 mini|Industrijski kompleks rudnika ugljena Zollverein u Essenu, dio UNESCO-ove svjetske baštine od 2001. mini|Zeche Zollern u Dortmundu. Do 1850. godine na području Ruhra, u i oko središnjih gradova Duisburga, Essena, Bochuma i Dortmunda otvoreno je gotovo 300 ugljenokopa. Ugljen se izvozio ili prerađivao u koksarama u koks i koristio se u visokim pećima za proizvodnju željeza i čelika. U tom je razdoblju ime Ruhrgebiet postalo uobičajeno. Prije nego što su iscrpljena nalazišta ugljena uz Ruhr, rudarska industrija preselila se na sjever do Emschera i na kraju do Lippea, otvarajući sve dublje ugljenokope. Dovršetkom pruge Köln-Minden krajem 19. stoljeća izgrađeno je nekoliko željezara unutar granica današnjeg grada Oberhausena.
Urbanizacija je također potaknula širenje željezničkih veza. Početkom 1880-ih poljoprivredne regije nisu imale koristi od novoizgrađenih prometnih objekata koliko i industrijske regije što je znatno povećalo nejednakost u plaćama. Dugoročno, međutim, učinci blizine željeznice su se smanjili.
Broj stanovnika cijelog područja se brzo povećavao. Gradovi koji su početkom 19. stoljeća imali samo 2 000 do 5 000 stanovnika u stotinu godina su porasli na više od 100 000. Došlo je do naglog useljavanja i zapošljavanja kvalificiranih rudara iz drugih regija, a ubrzo su se doselili i nekvalificirani radnici. Od 1860. došlo je do velikih migracija iz Šleske, Pomeranije, Istočne Pruske i Posena u Ruhr. Mnogi od njih govorili su poljski i tretirani su kao građani drugog reda. Godine 1899. to je dovelo do pobune mladih poljskih radnika u Herneu, koji su kasnije osnovali radnički sindikat. Vješti radnici u rudnicima često su bili smješteni u "rudarskim kolonijama", koje su izgradile rudarske tvrtke. Do kraja Pruskog kraljevstva 1870. godine, više od 3 milijuna ljudi živjelo je u Ruhrgebietu, a novo rudarsko područje postala je najveća industrijska regija u Europi.
Tijekom Prvog svjetskog rata Ruhrgebiet je imao ulogu središnje njemačke tvornice oružja. U velikoj tvrtki iz Essena, F. Krupp AG, broj zaposlenih porastao je s 40 000 na 120 000 u četiri godine. Dijelom su bile žene, često prisilne radnice.
Spartakistički ustanak 1919. godine, koji je izbio u Berlinu, postao je popularan među radničkom klasom u Ruhru i regijom je brzo proširila marksistička ideologija. Nakon što su postrojbe Freikorpsa ugušile ustanak područje se vratilo pod kontrolu Weimarske republike, sve do izbijanja Kappovog puča i pokušaja svrgavanja Weimarske Republike na cijelom svom teritoriju. Weimarska je vlada na posljetku izašla kao pobjednica, ali uz uvođenje strogog autokratskog režima. U Ruhrskom području su radnici pokrenuli novu oružanu pobunu poznatu kao Ruhrski ustanak. Uspjeli su svrgnuti institucije vlade i zauzeti vladine zgrade što je šokiralo ostatak Njemačke. Osnovan su i radničke oružane postrojbe, a radnička vijeća koja su vodila ustanak proglasila su Ruhr neovisnom, socijalističkom republikom. Pobunu su na posljetku ugušili Freikorps i Reichswehr i ponovno uspostavili kontrolu.
U ožujku 1921. francuske i belgijske trupe okupirale su Duisburg, koji je prema Versajskom ugovoru činio dio demilitarizirane Rheinland. U siječnju 1923. cijeli Ruhrgebiet okupiran je u znak odmazde nakon što Njemačka nije ispunila obvezu isplate reparacija u Prvom svjetskom ratu kako je određeno Versajskim ugovorom. Njemačka je vlada odgovorila promicanjem "pasivnog otpora", potičući radnike i državne službenike da odbijaju naredbe i upute okupacijskih snaga. To je izazvalo kolaps proizvodnje i prometa, a financijske posljedice pridonijele su njemačkoj hiperinflaciji i uništile javne financije u Njemačkoj i Francuskoj, kao i u nekoliko drugih zemalja. Pasivni otpor otkazan je krajem 1923. i Njemačkoj je dopuštena provedba valutne reforme i vođenje pregovora o ratnim reparacijama što je u konačnici dovelo do potpisivanja Dawesovog plana. Francuske i belgijske postrojbe povukle su se iz Ruhra 1925. godine.
Dana 7. ožujka 1936. godine Adolf Hitler je naredio slanje 30 000 vojnika u Rajnsko područje, usprkos realnoj mogućnosti intervencije francuske vojske. Kao što su Hitler i drugi nacisti priznali, samo je francuska vojska tada mogla uništiti Wehrmacht. Francuska je prepustila odluku Ujedinjenom Kraljevstvu, koji su pak izjavili da Nijemci imaju pravo "ući u vlastito dvorište", stoga nisu ništa poduzeli. U Ligi naroda sovjetski delegat Maxim Litvinov jedini je predložio ekonomske sankcije Njemačkoj. Vojnim preuzimanjem kontrole nad Ruhrom Njemačka je stekla značajne resurse za ponovno naoružavanje. Istočni saveznici Francuske (Sovjetski Savez, Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska i Jugoslavija) došli su do zaključka da su Francuzi odbili braniti vlastitu granicu, te zasigurno se neće zauzeti za svoje saveznike na istoku. Hitler je tada nastavio s erozijom savezničkog sustava koji je Francuska izgradila od 1919. Dana 16. listopada 1936. Belgija je odbacila savez s Francuskom potpisanim 1921. i proglasila vlastitu apsolutnu neutralnost. U listopadu 1937. Belgija je s Njemačkom potpisala pakt o nenapadanju.German-Belgian Pact Concluded, 13 October 1937
Tijekom Drugog svjetskog rata, bombardiranje Ruhra od 1940. do 1944. uništilo je 30% postrojenja i opreme (u usporedbi s 15 – 20 % njemačke industrije u cjelini).Botting (1985), p. 125 Druga bitka za Ruhr (6./7. listopada 1944. do kraja 1944.) započela je zračnim napadom na Dortmund. U razornom zračnom napadu na Dortmund 12. ožujka 1945. sudjelovalo je 1 108 zrakoplova, što je rekordan broj zrakoplova angažiran protiv jedne mete u cijelom Drugom svjetskom ratu. Više od 4 800 tona bombi bačeno je da središte grada i njegove južne dijelove.
Osim strateškog bombardiranja Ruhrskog područja u travnju 1945, saveznička je vojska opkolila oko stotinu tisuća vojnika Wehrmachta u Ruhrskom džepu. Sredinom travnja 1945. saveznici su osvojili cijelo područje. mini|Pogled na obnovljenu luku u Duisburgu 2010. godine.