Atila (procjena godine rođenja od 395. do  406. – smrt 453.) bio je vladar Huna od 434. do svoje smrti u ožujku 453. Bio je i vođa plemenskog carstva u Srednjoj i Istočnoj Europi koje je obuhvaćalo Hune, Ostrogote, Alane i Bugare.

Tijekom njegove vladavine smatran je najstrašnijim neprijateljem Zapadnog Rimskog Carstva i Bizanta. Dvaput je prešao Dunav i opljačkao Balkan, ali nije uspio zauzeti Konstantinopolis. Nakon njegovog neuspjelog pohoda na Perziju 441. pokrenuo je uspješnu invaziju Bizantskog Carstva, što ga je ohrabrilo da pokrene pohod na Zapadno Rimsko Carstvo. Pokušao je osvojiti i Rimsku Galiju (moderna Francuska), prešavši Rajnu 451. i prodrijevši sve do grada Aurelijana (današnji Orléans) gdje je poražen u bitci na Katalunskim poljima.

Nakon pohoda na Galiju napao je Italiju i opustošio sjeverne rimske provincije, ali nije uspio zauzeti sam Rim. Planirao je daljnje pohode protiv Rimljana i Bizanta, ali je umro 453. Nakon Atiline smrti, njegov bliski savjetnik i saveznik Ardarik kralj Gepida poveo je germansku pobunu protiv hunske vladavine, nakon čega se Hunsko Carstvo brzo raspalo. Atila je ostao zabilježen kao značajni lik u germanskoj herojskoj legendi.

Izgled i karakter lijevo|mini|Mór Thanovo ulje na platnu Atilina gozba iz 19. stoljeća, temeljena na odlomku opisa iz Priskovog rukopisa. Nema sačuvanog izvještaja iz prve ruke o Atilinom izgledu, ali postoji mogući izvor iz druge ruke u rukopisu mezijskog povjesničara Jordana, koji citira opis Atile iz djela bizantskog povjesničara Priska. Neki znanstvenici sugeriraju da je ovaj opis tipično istočnoazijski, jer ima sve kombinirane značajke koje odgovaraju fizičkom tipu ljudi iz Istočne Azije, a Atilini preci možda potječu odatle. Drugi su povjesničari vjerovali da se isti opisi mogu referirati na Skite.Wolff, Larry. Inventing Eastern Europe: The Map of Civilization on the Mind of the Enlightenment. Stanford University Press; 1 edition (1994). pp. 299–230. Fields, Nic. Attila the Hun (Command). Osprey Publishing; UK ed. edition (2015). pp. 58–60.

Značenje imena mini|250px|Slika Atile na bijelom konju, francuskog slikara iz doba romantizma Eugènea Delacroixa (1798. – 1863.) Mnogi su znanstvenici tvrdili da je ime Atila istočnogermanskog podrijetla; naziv Atila je nastao od gotske ili gepidske imenice atta, "otac" i deminutivnog sufiksa -ila, što znači "mali otac" (usporedi Wulfila od wulfs "vuk" i -ila, tj. "mali vuk"). Gotičku etimologiju Atilinog imena prvi su predložili Jacob i Wilhelm Grimm početkom 19. stoljeća. Maenchen-Helfen primjećuje da ova derivacija imena "ne nudi ni fonetske ni semantičke poteškoće", a Gerhard Doerfer napominje da je naziv jednostavno ispravan gotički jezik. Alexander Savelyev i Choongwon Jeong (2020.) na sličan način navode da je Atilino ime "moralo biti gotičkog porijekla". Naziv se ponekad tumačio kao germanizacija imena hunskog podrijetla.

Drugi su znanstvenici pretpostavljali tursko podrijetlo imena. Omeljan Pricak smatra riječ Ἀττίλα ("Attila") složenicom koja potječe od turskog *es (veliki, stari), *til (more, ocean) i sufiks /a/. Naglašeni stražnji slog til asimilirao je prednji član es, koji je postao *as. To je nominativ, u obliku attíl- (< *etsíl < *es tíl ) sa značenjem "oceanski, univerzalni vladar". J.J. Mikkola povezao ga je s turskim āt (ime, slava). Kao drugu tursku mogućnost, H. Althof (1902.) smatra da je povezana s turskim atli (konjanik), odnosno turskim at (konj) i dil (jezik). Maenchen-Helfen tvrdi da je Pritsakova izvedba "genijalna, ali iz mnogo razloga neprihvatljiva", dok je Mikkolino tumačenje odbacio kao "previše nategnuto da bi ga se shvatilo ozbiljno". M. Snædal na sličan način primjećuje da niti jedan od ovih prijedloga nije postigao širi konsenzus među stručnjacima. Kritizirajući prijedloge pronalaženja turske ili druge etimologije za ime Atila, Doerfer napominje da je kralj Đuro VI. od Ujedinjenog Kraljevstva imao ime grčkog podrijetla, a Sulejman Veličanstveni imao je ime arapskog podrijetla, ali to ih ne čini Grcima ili Arapima: stoga je vjerojatno da je Atila imao ime koje nije hunskog porijekla. Povjesničar Hyun Jin Kim, međutim, tvrdi da je turska etimologija "vjerojatnija".

M. Snædal, u radu koji odbacuje germansku derivaciju, ali bilježi i probleme s postojećim predloženim turskim etimologijama, tvrdi da je Atilino ime moglo potjecati od tursko-mongolskog at, adyy/agta ("kastrirani konj", "ratni konj") i turskog atli (konjanik), što znači "posjednik kastriranih konja, opskrbljivač ratnim konjima". Historiografija i izvori Proučavanje pisanih izvora o Atili vrlo je izazovno, jer su jedine cjelovite izvore na grčkom i latinskom jeziku napisali neprijatelji Huna. Atilini suvremenici ostavili su mnoga svjedočanstva o njegovu životu, ali od njih su ostali samo fragmenti. Prisk je bio bizantski diplomat i povjesničar koji je pisao na grčkom, a bio je i svjedok i akter priče o Atili, kao član Teodozijevog veleposlanstva na hunskom dvoru 449. Njegova je pristranost očigledna zbog svoje političke pozicije, ali zapisi koje je ostavio danas su glavni izvor informacija o Atilinom životu, a on je i jedina osoba za koju se zna da je zabilježila Atilin fizički opis. Prisk je napisao povijest kasnog Rimskog Carstva u osam knjiga koje pokrivaju razdoblje od 430. do 476.

Od Priskova djela do danas su sačuvani samo fragmenti. Opširno su ga citirali povjesničari 6. stoljeća Prokopije i Jordan. Jordan ga često citira u svom djelu Porijeklo i djela Gota, koji sadrži brojne reference na Priskovu povijest, a također je važan izvor informacija o Hunskom carstvu i njegovim susjedima. Opisuje naslijeđe Atile i Huna stoljeće nakon Atiline smrti. Marcelin Komes, Justinijanov kancelar tijekom iste ere, također opisuje odnose između Huna i Bizantskog Carstva.

Brojni crkveni spisi sadrže korisne, ali fragmentarne informacije, koje je ponekad teško provjeriti zbog postupnog mijenjanja teksta tijekom dugogodišnjeg ručnog prepisivanja između 6. i 17. stoljeća. Mađarski pisci 12. stoljeća htjeli su Hune prikazati u pozitivnom svjetlu kao svoje slavne pretke, te su tako potisnuli određene povijesne elemente i dodali vlastite legende.

Književnost i znanje samih Huna prenosili su se usmeno, putem epova i pjevanih pjesama koje su se prenosile s koljena na koljeno. Fragmenti ove usmene povijesti posredno su dospjeli do nas preko književnosti Skandinavaca i Germana, susjeda Huna, koji su pisali između 9. i 13. stoljeća. Atila je glavni lik u mnogim srednjovjekovnim epovima, kao što su Pjesma o Nibelunzima i razne Edde i sage.

Arheološka istraživanja otkrila su neke detalje o načinu života Huna, njihovoj umjetnosti i načinu ratovanja. Postoji nekoliko tragova bitaka i opsada, ali Atilina grobnica i mjesto njegove prijestolnice još nisu pronađeni.

Rani život i pozadina mini|250px|Huni u borbi s Alanima. Gravura iz 1870-ih prema crtežu Johanna Nepomuka Geigera (1805. – 1880.). Huni su bili skupina euroazijskih nomada, koji su se pojavili s područja istočno od Volge i migrirali zapadno prema Europi oko 370. gdje su izgradili golemo carstvo. Njihove osnovne tehnike ratovanja bile su odapinjanje strijela tijekom jahanja i bacanje koplja. Iako su bili u procesu razvoja sjedilačkog načina života prije dolaska u zapadnu Europu, Huni su još uvijek bili zajednica uglavnom nomadskih stočara i ratnika čiji su primarni oblik prehrane bili meso i mlijeko, proizvodi njihovih stada.

Podrijetlo i jezik Huna stoljećima su bili predmetom rasprave. Prema nekim teorijama, njihovi vođe su vjerojatno govorili turkijskim jezikom, možda najbliže suvremenom jeziku Čuvaša, a jedan znanstvenik predlaže srodnost hunskog s nekim od jenisejskih jezika. Prema Enciklopediji europskih naroda, "Huni, osobito oni koji su migrirali na zapad, vjerojatno su bili kombinacija srednjoazijskih turkijskih naroda, Mongola i Opskih Ugra".

Atilin otac Mundzuk je brat kraljeva Oktara i Ruge, koji su zajedno vladali Hunskim Carstvom u ranom 5. stoljeću. Taj je oblik diarhije bio uobičajen kod Huna, ali povjesničari nisu sigurni je li takav oblik vladavine bio institucionaliziran ili samo običajni ili povremen. Njegova je obitelj bila iz plemićke loze, ali nije jasno jesu li činili kraljevsku dinastiju. O Atilinu datumu rođenja još se raspravlja; novinar Éric Deschodt i pisac Herman Schreiber predložili su 395. kao godinu Atilinog rođenja. Međutim, povjesničar Iaroslav Lebedynsky i arheologinja Katalin Escher preferiraju manje preciznu procjenu između 390-ih i prvog desetljeća 5. stoljeća. Nekoliko je povjesničara pak predložilo 406. kao najvjerodostojniju godinu Atilinog rođenja.

Atila je odrastao u svijetu koji se brzo mijenjao. Njegovi su ljudi bili nomadi koji su tek nedavno stigli u Europu. Prešli su rijeku Volgu tijekom 370-ih i anektirali teritorij Alana, a zatim napali Gotsko kraljevstvo između Karpata i Dunava. Bili su to vrlo pokretljiv narod, čiji su strijelci na konjima stekli reputaciju nepobjedivih, a germanska plemena im se nisu uspijevala oduprijeti. Velik broj ljudi bježao je od Huna i preselio se iz Germanije u Rimsko Carstvo na zapadu i jugu, te uz obale Rajne i Dunava. Godine 376. Goti su prešli Dunav i u početku su se pokorili Rimljanima, ali su se ubrzo pobunili protiv cara Valenta Flavija, kojeg su ubili u bitci kod Hadrianopola 378. Veliki broj Vandala, Alana, Sueba i Burgunda u bijegu od Huna prešao je Rajnu i 406. napao Rimsku Galiju. Rimsko Carstvo bilo je od 395. administrativno podijeljeno na Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo i njime su vladale dvije različite vlade, jedna sa sjedištem u Raveni na zapadu, a druga u Konstantinopolisu na istoku. Rimski carevi, i istočni i zapadni, za Atilinog su života uglavnom bili iz Teodozijeve dinastije, unatoč mnogim borbama za vlast.

Huni su vladali golemim teritorijom s neodređenim granicama i mnoštvom etnički raznolikih naroda. Neke su narode Huni etnički asimilirali, dok su mnogi zadržali vlastite identitete i vladare, ali su priznavali vrhovnu vlast kralja Huna. Huni su također neizravno generirali političku nestabilnost unutar Rimskog Carstva, tjerajući razna germanska plemena u svojim pohodima na rimski teritorij, no odnosi između Huna i Rimskog Carstvau početku su bili dobri: Rimljani su koristili Hune kao plaćenike protiv Germana, pa čak i u njihovim građanskim ratovima. Tako je uzurpator Ivan uspio regrutirati tisuće Huna u svoju vojsku protiv Valentinijana III. 424. Flavije Aecije, kasnije patricij Zapada, bio je taj koji je upravljao ovom operacijom. Huni i Rimljani su razmijenili veleposlanike i taoce, savez je trajao od 401. do 450. i omogućio Rimljanima brojne vojne pobjede. Huni su smatrali da im Rimljani plaćaju danak, dok su Rimljani to radije smatrali plaćanjem za izvršene usluge. Huni su postali velika sila u vrijeme kada je Atila postao punoljetan za vrijeme vladavine svog strica Ruge (Rugile), do te mjere da je carigradski patrijarh Nestorije osudio situaciju ovim riječima: "Postali su i gospodari i robovi Rimljana".

Pohodi na Bizantsko Carstvo desno|mini|Carstvo Huna i podanih plemena u vrijeme Atile. Smrt Rugile (također poznatog kao Rua ili Ruga) 434. godine ostavila je vlast ujedinjenih plemena Huna Atili i Bledi sinovima njegovog brata Mundzuka. U vrijeme preuzimanja vlasti dvojice braće, hunska su plemena pregovarala s izaslanicima istočnorimskiog cara Teodozija II povratak nekoliko odmetnika koji su se sklonili unutar Istočnog Rimskog Carstva i koje je Rimsko Carstvo štitilo, vjerojatno hunskih plemića koji se nisu slagali s preuzimanjem vlasti dvojice braće.