Antinatalizam ili anti-natalizam je etički i moralni stav koji negativno vrednuje ljudsku reprodukciju. Antinatalisti tvrde da bi se ljudi trebali suzdržavati od razmnožavanja jer je to moralno pogrešno (neki također prepoznaju razmnožavanje drugih živih bića kao problematično). U znanstvenim i književnim djelima predstavljeni su različiti etički temelji antinatalizma.K. Coates, Anti-Natalism: Rejectionist Philosophy from Buddhism to Benatar, First Edition Design Publisher, 2014.K. Lochmanová, M. Kutáš, F. Svoboda, T. de Giraud, M. Poledníková, K. Akerma, J. Koumar, J. Cabrera, V. Vohánka, History of Antinatalism: How Philosophy Has Challenged the Question of Procreation, Independently published, 2020.M. Starzyński, Antynatalizm. O niemoralności płodzenia dzieci, Kraków: Towarzystwo Naukowe im. Stanisława Andreskiego, 2020. Neki od najranijih sačuvanih formulacija ideje antinatalizma mogu se pronaći u staroj Grčkoj.W. Tatarkiewicz, O szczęściu, Warszawa: Państwowe Wydawnictwo Naukowe, 1979, pp. 420–421. Izraz antinatalizam je u suprotnosti s pojmom natalizam ili pronatalizam. Antinatalizam je prvi put spomenuo Théophile de Giraud u svojoj knjizi L'art de guillotiner les procréateurs: Manifeste anti-nataliste.
Argumenti
U religiji Grgur iz Nise upozorava da nikoga ne treba uvjeravati argumentom da je reprodukcija mehanizam koji stvara djecu i tvrdi da oni koji se suzdrže od reprodukcije, čuvajući svoje djevičanstvo, „dovode do poništavanja smrti sprječavajući je da dalje napreduje zbog njih i postavljajući se kao svojevrsni kamen na granici između života i smrti, sprječavaju nastavak smrti."Gregory of Nysssa, Ascetical Works (The Fathers of the Church, volume 58), Washingotn: The Catholic University of America Press, 2010, p. 48 Søren Kierkegaard vjeruje da čovjek u ovaj svijet ulazi putem zločina, da je njegovo postojanje zločin, a rađanje je samo po sebi pad i vrhunac ljudskog egoizma. Prema njemu, kršćanstvo postoji da zaustavi nastavak rađanja. Pitanje antinatalizma u ranom kršćanstvu postavlja Théophile de Giraud.T. de Giraud, Antinatalism in Early Christianity, in: K. Lochmanová, M. Kutáš, F. Svoboda, T. de Giraud, M. Poledníková, K. Akerma, J. Koumar, J. Cabrera, V. Vohánka, History of Antinatalism: How Philosophy Has Challenged the Question of Procreation, Independently published, 2020, pp. 64–88.
Teodiceja i antropodicija Julio Cabrera razmatra pitanje čovjeka kao stvoritelja u odnosu na teodiceju i tvrdi da kao što je nemoguće braniti ideju dobrog Boga kao stvoritelja, isto tako je nemoguće obraniti ideju dobrog čovjeka kao stvoritelja. U roditeljstvu, ljudski roditelj oponaša božanskog roditelja, tako što interpretira obrazovanje kao oblik težnje za "spasenjem", "pravim putem" za dijete. Međutim, čovjek može odlučiti da je bolje uopće ne patiti nego trpjeti patnju i biti ponuđen kasnijom mogućnošću spasa od patnje. Po Cabrerinom mišljenju, zlo se ne povezuje s nedostatkom bića, već s patnjom i umiranjem živih. Dakle, naprotiv, zlo je samo i očito povezano s bićem.J. Cabrera, Projeto de Ética Negativa, São Paulo: Edicões Mandacaru, 1989 (second edition: A Ética e Suas Negações, Não nascer, suicídio e pequenos assassinatos, Rio De Janeiro: Rocco, 2011). English translation of the first chapter.
Karim Akerma, zbog moralnog problema čovjeka kao stvoritelja, uvodi antropodiciju, suprotan koncept teodiceje. Njegovo mišljenje je da što je manje vjere u Svemogućeg Stvoritelja - Boga, pitanje antropodicije postaje važnije. Akerma smatra da za one koji žele voditi život poštujući etičke vrijednosti, uzrok patnje moraju i opravdati. Čovjek više ne može odbaciti odgovornost za patnju koja se javlja pozivajući se na imaginarni entitet koji postavlja moralna načela. Za Akermu je antinatalizam posljedica propasti nastojanja teodiceje i neuspjeha pokušaja uspostave antropodicije. Prema njemu, ne postoji metafizika niti moralna teorija koja može opravdati reprodukciju ljudi, pa je stoga antropodicija neobranjiva kao i teodicija.
Peter Wessel Zapffe Peter Wessel Zapffe promatrao je ljude kao biološki paradoks. Prema njemu, svijest se kod ljudi pretjerano razvila, zbog čega smo nesposobni za normalno funkcioniranje poput drugih životinja: svijest nam daje više nego što možemo podnijeti. Naša krhkost i beznačajnost u kozmosu su nam postali vidljivi. Želimo živjeti, a ipak, zbog načina na koji smo evoluirali, mi smo jedina vrsta čiji su pripadnici svjesni da su osuđeni na smrt. Sposobni smo analizirati prošlost i budućnost, kako svoju situaciju tako i situaciju drugih, kao i zamišljati patnju milijardi ljudi (kao i drugih živih bića) i imati suosjećanje za njihovu patnju. Žudimo za pravdom i smislom u svijetu kojem nedostaje oboje. Navedene tvrdnje dokazuju da su životi svjesnih pojedinaca tragični. Imamo želje: duhovne potrebe koje u stvarnosti ne možemo zadovoljiti, a naša vrsta i dalje postoji samo zato što ograničavamo svoju svijest o tome što ta stvarnost zapravo znači. Ljudsko postojanje predstavlja zamršenu mrežu obrambenih mehanizama, koji se mogu promatrati i individualno i društveno, u našim svakodnevnim obrascima ponašanja. Prema Zapffeu, čovječanstvo bi trebalo prestati s ovakvim samozavaravanjem, a prirodna posljedica toga bi bilo njegovo izumiranje suzdržavanjem od razmnožavanja.P. W. Zapffe, Om det tragiske, Oslo: Pax Forlag, 1996.P. W. Zapffe, H. Tønnessen, Jeg velger sannheten: En dialog mellom Peter Wessel Zapffe og Herman Tønnessen, Oslo: Universitets forlaget, 1983.
Negativna etika Julio Cabrera predlaže koncept "negativne" etike za razliku od "afirmativne" etike, koja potvrđuje biće. Prokreaciju opisuje kao manipulaciju i štetu, jednostrano i nesuglasno slanje ljudskog bića u bolnu, opasnu i moralno otežavajuću situaciju.
Cabrera smatra prokreaciju ontološkim pitanjem potpune manipulacije: samo se biće proizvodi i koristi; za razliku od unutarsvjetskih slučajeva kada je netko stavljen u štetnu situaciju. U slučaju razmnožavanja, nema šanse za obranu od tog čina. Prema Cabreri: manipulacija u razmnožavanju vidljiva je prvenstveno u jednostranoj i nekonsenzualnoj prirodi čina, što prokreaciju per se čini neizbježno asimetričnom; kao proizvod predumišljaja ili proizvod zanemarivanja. Uvijek je povezan s interesima (ili nezainteresiranošću) drugih ljudi, a ne interesima stvorenog čovjeka. Osim toga, Cabrera ističe da po njegovom mišljenju manipulacija prokreacijom nije ograničena na sam čin stvaranja, već se nastavlja u procesu odgoja djeteta, tijekom kojeg roditelji stječu veliku moć nad djetetovim životom, koji se oblikuje prema njihovim željama i za njihovo zadovoljstvo. Naglašava da, iako nije moguće izbjeći manipulaciju u razmnožavanju, savršeno je moguće izbjeći samu reprodukciju i da se time ne krši niti jedno moralno pravilo.
Cabrera vjeruje da je situacija u kojoj se netko nađe kroz prokreaciju strukturno negativna po tome što su njezine konstitutivne značajke inherentno nepovoljne. Najistaknutiji od njih su, prema Cabreri, sljedeći:
Biće koje čovjek stekne rođenjem se smanjuje (ili "propada"), u smislu bića koje počinje nestajati od samog svog nastanka, slijedeći jedan i nepovratan smjer deteoracije i propadanja, čije potpuno ispunjenje može nastupiti u bilo koji trenutak između nekoliko minuta ili sto godina. Od trenutka kada su nastali, ljudi su pod utjecajem tri vrste podražaja: fizičke boli (u obliku bolesti, nesreća i prirodnih katastrofa kojima su uvijek izloženi); obeshrabrenje (u obliku "nedostatka volje", ili "raspoloženja" ili "duha", do ozbiljnih oblika depresije), i konačno, izloženost agresiji drugih ljudi ( od ogovaranja i kleveta do raznih oblika diskriminacije, progona i nepravde), agresije koje i mi možemo nanijeti drugima, također su, poput nas, podvrgnute trima vrstama podražaja. Za obranu od (1.) i (2.), ljudska bića su opremljena mehanizmima stvaranja pozitivnih vrijednosti (etičke, estetske, religiozne, zabavne, rekreacijske, kao i vrijednosti sadržane u ljudskim realizacijama svih vrsta), koje ljudi moraju stalno održavati aktivnima. Sve pozitivne vrijednosti koje se pojavljuju u ljudskom životu su reaktivne i palijativne; uvodi ih trajna, tjeskobna i neizvjesna borba protiv propasti života i njegove tri vrste podražaja.
Cabrera skup ovih karakteristika A–C naziva "terminalnošću bića". Mišljenja je da ogroman broj ljudi diljem svijeta ne može izdržati ovu strmoglavu borbu protiv terminalne strukture svog bića, što dovodi do destruktivnih posljedica za njih i druge, kao što su: samoubojstva, teške ili manje mentalne bolesti ili agresivno ponašanje. Prihvaća da život može biti – zahvaljujući ljudskim zaslugama i trudu – podnošljiv, pa čak i vrlo ugodan (iako ne za sve, zbog fenomena moralne zapreke), ali i smatra problematičnim nekoga dovesti u postojanje kako bi pokušao da im život učini ugodnim boreći se protiv teške i depresivne situacije u koju ih stavljamo razmnožavanjem. Čini se razumnijim, smatra Cabrera, jednostavno ih ne dovesti u tu situaciju, budući da su rezultati njihove borbe uvijek neizvjesni.
Cabrera vjeruje da u etici, uključujući afirmativnu etiku, postoji jedan sveobuhvatni koncept koji on naziva "minimalna etička artikulacija", "MEA" (prethodno prevedeno na engleski kao "Fundamental Ethical Articulation" i "FEA"): razmatranje tuđih interesa, ne manipulirajući njima i ne nanoseći im štetu. Prokreacija je za njega očito kršenje MEA-e – netko je izmanipuliran i stavljen u štetnu situaciju kao rezultat te radnje. Po njegovu mišljenju, vrijednosti uključene u MEA-u široko su prihvaćene od strane afirmativne etike, čak bi i njihove osnove, ako im se radikalno pristupi, trebale dovesti do odbijanja rađanja.
Za Cabreru, najgora stvar u ljudskom životu i produžetku njega samog je ono što on naziva "moralna prepreka": strukturalna nemogućnost djelovanja u svijetu bez nanošenja štete ili manipuliranja nekime u datom trenutku. Ova zapreka ne nastaje zbog intrinzičnog "zla" ljudske prirode, već zbog strukturalne situacije u kojoj je ljudsko biće oduvijek bilo. U ovoj smo situaciji stjerani u kut raznim vrstama boli, prostor za djelovanje nam je ograničen, a različiti interesi često se međusobno sukobljavaju. Ne moramo imati loše namjere da se prema drugima ponašamo sa zanemarivanjem; na to smo prisiljeni kako bismo preživjeli, slijedili svoje ciljeve i pobjegli od patnje. Cabrera također skreće pozornost na činjenicu da je život povezan sa stalnim rizikom da netko doživi jaku fizičku bol, što je uobičajeno u ljudskom životu, primjerice kao posljedica teške bolesti, te tvrdi da nas samo postojanje takve mogućnosti sputava. moralno, kao i da zbog nje u svakom trenutku možemo izgubiti, kao rezultat njezine pojave, mogućnost dostojanstvenog, moralnog funkcioniranja makar i u najmanjoj mjeri.J. Cabrera, Projeto de Ética Negativa, São Paulo: Edicões Mandacaru, 1989 (second edition: A Ética e Suas Negações, Não nascer, suicídio e pequenos assassinatos, Rio De Janeiro: Rocco, 2011). English translation of the first chapter. J. Cabrera, A critique of affirmative morality (A reflection on death, birth and the value of life), Brasília: Julio Cabrera Editions, 2014 (English edition). J. Cabrera, Crítica de la moral afirmativa: Una reflexión sobre nacimiento, muerte y valor de la vida, Barcelona: Gedisa, 1996 (original Spanish edition, second edition in 2014). J. Cabrera, T. Lenharo di Santis, Porque te amo, Não nascerás!: Nascituri te salutant, Brasília: LGE, 2009. English translation.
Kantovski imperativ