mini|360px|desno|Animacija teritorijalnoga raspada Jugoslavije (1989. – 2008.) Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije naziv je za skup povijesnih događaja koji su započeli tijekom 1980-ih i koji su doveli do prestanka pravnog postojanja SFR Jugoslavije kao države. Raspadom SFRJ nastalo je sedam novih država na području Jugoistočne Europe, a vrijeme njihovog nastanka obilježeno je ratnim sukobima i nasiljem, velikim materijalnim štetama, gubitcima u ljudskim životima i velikim valovima izbjeglica.
U pravnom smislu, postavilo se pitanje jesu li se dotadašnje federativne jedinice SFRJ od nje odcijepile, ili se SFRJ raspala – je li dakle pravilno govoriti o secesiji ili o disoluciji. Sjedinjene Američke Države su 21. svibnja 1992. godine bile objavile svoje službeno stajalište da SRJ nije univerzalni pravni sljednik SFRJ, nego je uslijed disolucije (raspada) ta država prestala postojati."A GUIDE TO THE UNITED STATES' HISTORY OF RECOGNITION, DIPLOMATIC, AND CONSULAR RELATIONS, BY COUNTRY, SINCE 1776: KINGDOM OF SERBIA/YUGOSLAVIA", službene stranice U.S Department of State (Office of the Historian). Posjećeno 15. svibnjaa 2025. Suočivši se s težnjom Savezne Republike Jugoslavije (tj., zajednice Srbije i Crne Gore) da sebe afirmira kao univerzalnu pravnu sljednicu SFRJ (i time, svoje ratovanje protiv Hrvatske i protiv Bosne i Hercegovine kao nastojanje da zadrži dijelove svojega teritorija, a ne kao nastojanje da osvoji područja susjednih država),"'Otcepljenje' – je li neko pomenuo 'otcepljenje'? Još o uzrocima raspada Jugoslavije Odgovor Aleksandru Pavkoviću", Sergej Flere, Političke perspektive Vol. 3, No. 3, 2013. str. 60 i 61 Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je Rezolucijom 777 od 19. rujna 1992. zauzelo stajalište da "Savezna Republika Jugoslavija ne može automatski nastaviti članstvo bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u Ujedinjenim narodima".
Pozadina
Propaganda komunističke države je 1980-ih godina uspijevala stanovništvu Jugoslavije prikazivati sliku snažne, složne i uspješne Jugoslavije s velikim ugledom u međunarodnim odnosima, čak uspijevajući zatajiti činjenicu da je SFRJ odmah nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. g. i službeno bankrotirala 1982. g., postavši nelikvidna u međunarodnim plaćanjima – okolnost koja će preostalih nekoliko godina života Jugoslavije obilježiti nestašicama električne energije, benzina, kave, higijenske vate, deterdženata i drugih potrepština.
SFRJ je, prema trijeznoj ocjeni, tada više na okupu držala međunarodna situacija, nego neke unutarnje silnice. S raspadom komunističkog bloka, i osobito SSSR-a kao supersile – iz kojega bez rata uspijevaju izaći čak i male zemlje poput Litve (u ožujku 1990.) i Kirgistana (u kolovozu 1991.) – održavanje na okupu mnogo slabije Jugoslavije izgledalo je kao puka tlapnja; sve ako i nije bilo stranih sila koje bi pokazivale interes da se Jugoslavija raspadne.
Već prije toga, smrt Edvarda Kardelja 1979. godine naznačila je odlazak one generacije komunista koja je Titovu Jugoslaviju i stvorila. Makar će se narednih godina pokušati provoditi razne političke i ekonomske mjere radi reforme sustava kojega je uspostavila ta generacija, pokazalo se da se reformama ne može spasiti ni socijalizam, ni Jugoslaviju: SFRJ je početkom 1980-ih zahvatila teška ekonomska kriza, s izrazito visokom inflacijom, devalvacijom dinara i zabranom uvoza mnogih proizvoda široke potrošnje. Prema anegdotalnim iskazima uglednih osoba koje su mogle voditi povjerljive razgovore s Josipom Brozom Titom, krajem 1970-ih i on je govorio o Jugoslaviji kao zemlji bez prave budućnosti.
Sve je to postupno vodilo do uzburkavanja socijalnih i etničkih problema: socijalistički sustav kakav je postojao u Jugoslaviji pokazao se nefleksibilnim – nije bilo dopušteno da se nezadovoljstva javno iskažu, a dopustiti nekakvu mirnu promjenu vlasti na slobodnim izborima Savez komunista Jugoslavije nije držao prihvatljivim (naime, pripadnici te ekstremno ljevičarske stranke, kakav je i inače slučaj s političkim ekstremistima, na političke protivnike gledali su kao na "neprijatelja", kao nakupinu zlikovaca s kojima se komunicira samo putem grube represije) – a sama Jugoslavija kao federalna država geopolitički neodrživom.
Nakon što su izbili prosvjedi na Kosovu 1981. godine, u kojima su tamošnji Albanci zahtijevali status republike za Kosovo (koje je imalo status autonomne pokrajine u sastavu SR Srbije), federalne vlasti odgovorile su nasilnim gušenjem demonstracija. Poginulo je desetak demonstranata. Nakon kosovskih nemira situacija se u SFRJ nimalo nije smirila: u državi u kojoj poredak uopće ne dopušta izražavanje nezadovoljstva, svako je nezadovoljstvo opasno. Godine 1982. na 19. plenumu CK SK Srbije proglašeno je teritorijalno jedinstvo SR Srbije dok je savezna vlada uvela dugoročni program ekonomske stabilizacije.
Diplomatski raskol Nedugo poslije, 1986. godine u javnost je izašao Memorandum SANU, a srbijanski se državni vrh radikalizirao dolaskom Slobodana Miloševića na vlast 1987. godine. Nakon dolaska Miloševića na vlast nastala je čistka u srbijanskom političkom vrhu, a tijekom 1988./89. započeo je program mekog puča gdje se kroz "spontane" demonstracije ("događanja naroda") također u Vojvodini, Crnoj Gori i na Kosovu. Demonstracije je insceniralo političko vodstvo SR Srbije radi smjenjivanja rukovodstava tih pokrajina i SR Crne Gore. Na mjesto smijenjenih rukovodstava postavljene su osobe lojalne Miloševiću. Uspješnom je provedbom tih "događanja naroda" Slobodan Milošević također zadobio kontrolu nad 4 od 8 glasova u predsjedništvu Jugoslavije, sastavljenom od predstavnika federalnih jedinica.
Osnažen tim svojim političkim uspjesima, na 14. izvanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije u siječnju 1990. godine srbijanski je politički vrh htio nametnuti svoju volju i program centralističke SFRJ sa SR Srbijom kao dominantnom članicom. Na drugoj su strani vodstva Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine htjela labavu federaciju ili konfederaciju, kako bi mogla uživati u većoj autonomiji; osim toga, vodstva SR Slovenije i SR Hrvatske smatrala su da mogu provesti uspješnu tranziciju u demokratski sustav. Umjesto dogovora i kompromisa došlo je do raskola unutar Centralnog komiteta SKJ, kada nije postignut dogovor oko sastava federalne vlade. Delegati iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije napustili su sjednicu, te su se u tim federalnim jedinicama ubrzo raspisali slobodni demokratski izbori. Hrvatska, Slovenija i Makedonija proglasile su neovisnost tijekom ljeta 1991., a godinu poslije to je učinila i Bosna i Hercegovina.
Tijekom tih događanja, srbijanski vrh poduzeo je korake radi preoblikovanja Jugoslavenske narodne armije u srpsku vojsku, koja će kasnije doista biti stavljena u funkciju stvaranja Velike Srbije, u nominalnom obliku centralizirane Jugoslavije, krnje Jugoslavije ili proširene Srbije.
Osamostaljenja, ratovi i savezna republika
Srpski politički i vojni vrh (JNA) nastojao je savezne države silom zadržati u sastavu Jugoslavije te nastojao Jugoslavensku narodnu armiju pretvoriti u vojsku posve odanu srbijanskim interesima: ubrzo nakon što su Slovenija i Hrvatska proglasile neovisnosti počeo je Desetodnevni rat u Sloveniji, a zatim rat u Hrvatskoj (1991. – 1995.). Uslijedio je potom i rat u Bosni i Hercegovini (1992. – 1995.), u kojima su se Hrvati i Bošnjaci borili za neovisnost te zemlje, ali je unutar tog rata nastao i oružani Bošnjačko-hrvatski sukob. Ipak, Slovenija, Hrvatska i BiH stekle su neovisnost i priznanje od međunarodne zajednice.
Vojni vrh JNA djelovao je u tim sukobima bez suglasnosti vrhovnog zapovjednika, predsjednika predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića. Najkasnije 3. listopada 1991., nakon odlaska četvero od osam predstavnika predsjedništva SFRJ – Janeza Drnovšeka (Slovenija), Stjepana Mesića (Hrvatska), Vasila Tupurkovskog (Makedonija) i Bogića Bogićevića (Bosna i Hercegovina) – krnje predsjedništvo, tzv. "srpski blok" – Borisav Jović (Srbija), Branko Kostić (Crna Gora), Jugoslav Kostić (Vojvodina) i Sejdo Bajramović (Kosovo) pod de facto kontrolom predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, preuzelo je potpunu vojnu i financijsku kontrolu nad donedavnim federalnim vojnim snagama Jugoslavije.
Proglašenje neovisnosti Makedonije 8. rujna 1991. godine došlo je – pokazalo se – u dobro vrijeme, te su vlasti u Beogradu dopustile mirni odlazak te federalne jedinice iz zajedničke države. Povodom napetosti između etničkih Albanaca i Makedonaca, nastao je tek nakon desetak godina oružani sukob u Makedoniji 2001.
27. travnja 1992. godine nastala je Savezna Republika Jugoslavija, kao zajednica Srbije i Crne Gore. Makar je ta država pretendirala na svojem međunarodnopravnom identitetu sa SFRJ, međunarodna zajednica to nije priznala — tretirana je međunarodno SR Jugoslavija tek kao jedna od država nastalih raspadom SFR Jugoslavije.
Crna Gora je ostala u zajednici sa Srbijom do 2006. godine.
Već je ranije, nakon rata na Kosovu 1996. – 1999. prestala efektivna vlast Srbije na Kosovu, ali je ta država dogovor s međunarodnim faktorima koji će podržati njenu neovisnost čekala do 2008. godine.
Gospodarska kriza minijatura|desno|Hrvatsku ekonomiju grubo je izrabljivala federalna vlada u korist drugih republika, poglavito Srbije: 50 % deviza ulazilo je preko Hrvatske dok je Hrvatska zadržavala samo 7 %, isto tako od federalne vlade SR Hrvatska je dobivala samo 16,5 % proračuna dok je SR Srbija dobivala oko 46,6 % (1965. do 1970.) Nakon što je u razdoblju od 1971. do 1973. bio smijenjen dio nedovoljno poslušnih rukovodećih elita u republikama, moć i vlast saveznoga državno-političkog vrha ipak je počela sve više slabiti, čemu je najviše pridonijela duboka Titova starost i Kardeljeva bolest. Radi realizacije ambicije novog naraštaja političkih i gospodarskih rukovodilaca, sredinom 1970-ih krenuo je najveći investicijski val u povijesti Jugoslavije, u velikoj mjeri financiran uzimanjem kredita u inozemstvu. Vlastodršci su se hvalili da je "Jugoslavija najveće gradilište u Europi", a na nekoliko godina je bitno porastao i standard života širokih slojeva stanovništva, koji se približavao onome na Zapadu. Jugoslavija je, u stvarnosti, tako postala "Potemkinova" zemlja, koja je živjela znatno iznad svojih mogućnosti: goleme investicije u koje se krenule velikim dijelom su bile neisplative, i nisu osiguravale otplatu stranih kredita.
Potkraj sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća nastupili su golemi poremećaji u ekonomskom životu zemlje. Trgovinski deficit u razmjeni s inozemstvom 1979. dostigao je 7225 milijuna dolara, platni deficit 3661 milijun dolara, a 1980. dugovi Jugoslavije popeli su se na oko 20 milijardi dolara (oko 71 milijardu dolara, prema vrijednosti novca 2022.). Zbog loše bilance u trgovanju sa svijetom, Jugoslavija nije bila u stanju otplaćivati državni dug, te je 1982. godine postala nelikvidna – tj. bankrotirala je;"Da li se u Jugoslaviji živelo na račun budućih generacija?", Omer Karabeg, "Slobodna Europa", 6. ožujak, 2016. visina duga inače i nije bila precizno iskazana, te se nagađalo (i do danas se još uvijek samo nagađa) da je znatno veći od brojki koje su iznošene za javnost."Najčuvanija tajna Juge: Spiskali su milijarde dolara", Zona Stevanović (preneseno iz časopisa "Dinar", travanj 1985.), "Expres 24 sata", 30. lipnja 2019.