Brazilska nogometna reprezentacija predstavlja Brazil u međunarodnim nogometnim natjecanjima i pod upravom je Brazilskog nogometnog saveza. Članica je FIFA-e od 1923. godine, a od 1916. godine također je članica i CONMEBOL-a (Južnoameričke nogometne federacije). Brazil je najuspješnija nogometna reprezentacija svijeta u povijesti Svjetskih nogometnih prvenstava koje je osvojila sveukupno pet puta. Također je najuspješnija reprezentacija u Kupu konfederacija s četiri titule. Na kontinentalnom nivou Brazil je osvojio osam titula Copa Américe i nalazi se na trećem mjestu reprezentacija s najviše naslova (iza Argentine i Urugvaja koji su osvojili 16, odnosno 15 titula). Također, brazilska se reprezentacija nalazi na prvom mjestu reprezentacija s najviše osvojenih Fair-play nagrada na Svjetskim nogometnim prvenstvima.
Brazil se trenutno nalazi na drugom mjestu FIFA-ine ljestvice najboljih nogometnih reprezentacija svijeta, a ujedno se smatra jednom od najboljih nogometnih nacija u svijetu i svih vremena, redovito se nalazivši u vrhu nogometnog svijeta od 1960-ih godina naovamo. Brazil je jedina nogometna reprezentacija na svijetu koja je nastupila na svim svjetskim nogometnim prvenstvima do danas.Together with France, Brazil are also the only team to have entered every World Cup and played at least in the qualifications (United States have also entered every World Cup, but once withdrew before the qualifications started). Mnogi komentatori, stručnjaci i bivši igrači smatraju brazilsku nogometnu reprezentaciju iz 1970. najboljom koja je ikada igrala nogomet, a među najboljima se također smatraju i reprezentacije iz razdoblja od 1958. do 1962. te ona iz 1982. godine. Brazilska je reprezentaciji osvojila čak 12 nagrada FIFE, Team of the Year koju FIFA svake godine dodjeljuje reprezentaciji plasiranoj na prvome mjestu FIFA-ine ljestvice te iste godine, što je više od bilo koje druge reprezentacije na svijetu – to također znači i da je od 1992. otkada i postoji FIFA-ina ljestvica, na istoj brazilska nogometna reprezentacija najdulje držala prvo mjesto, što je ukupno 12 godina. Na drugome mjestu po broju osvojenih titula je španjolska nogometna reprezentacija – osvojili su 6 titula Team of the Year, dakle upola manje od Brazila.
Uz Argentinu, Španjolsku i Njemačku, Brazil je jedina reprezentacija koja je osvojila Svjetsko nogometno prvenstvo van svoje kontinentalne zone, a ujedno je i jedina reprezentacija koja je osvojila prvenstvo na četiri različita kontinenta: u Europi (1958. u Švedskoj), u Južnoj Americi (1962. u Čileu), dva puta u Sjevernoj Americi (1970. u Meksiku i 1994. u SAD-u) te jednom u Aziji (2002. u Južnoj Koreji i Japanu). Skupa s Francuskom, Argentinom i Njemačkom, Brazil je jedina reprezentacija koja je osvojila tri najvažnija nogometna natjecanja u organicaziji FIFA-e: Svjetsko prvenstvo, Kup konfederacija i Olimpijski turnir. Sa Španjolskom također dijeli rekord od trideset i pet uzastopnih odigranih utakmica bez poraza. Česta nogometna uzrečica je: "Englezi su izmislili nogomet, ali su ga Brazilci usavršili".
Povijest Rana povijest (1914. – 1957.) 250px|thumb|right|Nogometna reprezentacija Brazila na prvom svjetskom prvenstvu održanom 1930. godine u Urugvaju. Prvom nogometnom utakmicom u povijesti brazilske nogometne reprezentacije smatra se utakmica iz 1914. godine između izabranih timova Rio de Janeira i Sao Paula protiv engleskog kluba Exeter City odigrane na stadionu Fluminense. Brazil je pobijedio rezultatom 2:0, a zgoditke su postigli Oswaldo Gomes i Osman, premda neki smatraju da je utakmica završila rezultatom 3:3. Za razliku od onoga što će se događati u budućnosti, igra brazilske nogometne selekcije u počecima bila je daleko od odlične, a razlog zasigurno leži i u internim sukobima u samom brazilskom nogometnom savezu. Točnije, razlike u mišljenjima nogometnih saveza Rio de Janeira i Sao Paula dovele su do mišljenja da neće postojati tim koji će se sastojati od igrača koji dolaze iz ta dva tabora.
Na svjetskim nogometnim prvenstvima 1930. u Urugvaju i 1934. u Italiji, Brazil je izbačen već u grupnoj fazi. Međutim, svjetsko prvenstvo 1938. godine počelo je davati znakove onoga što će tek doći. Na tom je prvenstvu Brazil osvojio treće mjesto, a Leonidas da Silva završio je turnir kao najbolji strijelac. Brazil je bio domaćin sljedećeg svjetskog prvenstva održanog 1950. godine koji je ujedno bio i prvi turnir održan nakon Drugog svjetskog rata. To prvenstvo 1950. godine bilo je jedinstveno po tome što nije imalo sistem ispadanja, već su četiri najbolje plasirane reprezentacije u svojim skupinama završile u zajedničkoj skupini i igrale jedna protiv druge. Posljednju utakmicu igrali su Urugvaj i Brazil pa se ona smatra finalom. Utakmica je odigrana na stadionu Maracana u Rio de Janeiru pred 199.854 gledatelja što do danas predstavlja apsolutni rekord, a na iznenađenje mnogih Urugvaj je osvojio drugi naslov svjetskog prvaka pobijedivši rezultatom 1:2, nakon što je Brazil vodio 1:0. U Brazilu navedena utakmica poznata je pod nadimkom fateful final (u slobodnom prijevodu sudbonosno finale).
Brazilska reprezentacija je za naredno svjetsko prvenstvo u Švicarskoj 1954. godine bila u potpunosti obnovljena, predvođena popularnim igračima Niltonom Santosom, Djalmom Santosom i Didijem. Međutim, nisu daleko dospjeli. U četvrtfinalu ih je zaustavila Mađarska rezultatom 4:2 u jednoj od najružnijih nogometnih utakmica u povijesti nogometa, koja će kasnije postati poznata pod imenom Battle of Berne (u slobodnom prijevodu Bitka za Bern). mini|250px|lijevo|Brazilski nogometaši slave prvi naslov svjetskih prvaka na svjetskom prvenstvu 1958. godine. Zlatno razdoblje i Pelé (1958. – 1970.) Tadašnji izbornik Brazila, Vicente Feola, odredio je striktna pravila za svjetsko prvenstvo 1958. u Švedskoj. Svaki igrač dobio je popis od četrdeset stvari koje ne smije raditi, uključujući nošenje kapa i kišobrana, pušenje dok se nalaze u službenom dresu i razgovaranje s novinarima van dogovorenih termina. Bili su jedina reprezentacija koja je imala psihologa na turniru (zbog još uvijek svježeg gubitka finala 1950. godine u glavama nekih igrača) i zubara (zbog njihovog podrijetla, dosta igrača imalo je problema sa zubima koji su izazivali razne infekcije i utjecali na kvalitetu njihove igre), a čak godinu dana prije turnira poslali su svog posebnog izaslanika koji je nadgledao kvalifikacijske utakmice po Europi.
Brazil se na prvenstvu našao u najtežoj skupini, zajedno sa Sovjetskim savezom, Engleskom i Austrijom. U prvoj utakmici pobijedili su Austriju 3:0, a s Engleskom su odigrali miroljubivih 0:0. Brazilci su bili zabrinuti prije utakmice sa Sovjetskim savezom, jer se radilo o odlično pripremljenoj momčadi i jednom od glavnih favorita turnira. Njihova strategija je bila da odmah na početku krenu u napad i pokušaju zabiti rani pogodak. Zbog toga su vodeći igrači reprezentacije Bellini, Nilton Santos i Didi razgovarali s izbornikom prije utakmice i uvjerili ga da ako žele pobijediti Ruse moraju uvesti tri igrača s klupe: Zito, Garrincha i Pelé koji su i započeli utakmicu. Čim je sudac označio početak utakmice, lopta je došla do Garrinche koji je prošao trojicu igrača i pogodio vratnicu. Brazilci su nastavili s pritiskom i nakon tri minute, koje će kasnije biti opisane kao "najbolje tri minute u povijesti nogometa"Garrincha 122. Vava je postigao vodeći pogodak. Utakmica je završila rezultatom 2:0. Pelé je postigao jedini pogodak u četvrtfinalu protiv Walesa, a u polufinalu su rezultatom 5:2 izbacili Francuze. Brazil je finale igrao s domaćinom Švedskom i tu utakmicu također dobio rezultatom 5:2, postavši tako prva reprezentacija koja je osvojila svjetsko prvenstvo van svog kontinenta. Legenda kaže da je izbornik Feola znao spavati tijekom treninga, a da je čak i na pravim utakmicama sklapao oči na klupi kako bi izgledalo da spava. Zbog toga se Didi smatrao pravim trenerom momčadi.
Na svjetskom nogometnom prvenstvu 1962. Brazil je obranio naslov uz Garrinchu kao glavnog igrača, a ne Peléa koji se ozlijedio u prvoj utakmici turnira protiv Meksika i nije nastupio do kraja istog.
250px|thumb|Brazilska reprezentacija na svjetskom prvenstvu u Meksiku 1970. godine prije utakmice četvrtfinala protiv Perua. Isti igrači igrat će i kasnije finale protiv Talijana te postati svjetski prvaci po treći put. Pripreme za svjetsko prvenstvo 1966. u Engleskoj prošle su u znaku političkih utjecaja. Svi veliki brazilski nogometni klubovi željeli su svoje igrače vidjeti u reprezentaciji kako bi im dali što bolji javni tretman. U posljednjim mjesecima priprema za svjetsko prvenstvo tako se dogodilo da je izbornik Vicente Feola radio s čak 46 igrača od kojih je samo njih 22 moglo otići u Englesku; sve to duboko je utjecalo na internu atmosferu i psihološki pritisak na igrače i ostatak tima. Rezultat svega bio je najgori nastup brazilske nogometne reprezentacije u povijesti svjetskih prvenstava kojoj nisu pomogle niti ostale reprezentacije, jer se činilo da su svi odlučili gaziti Peléa (tada vjerojatno na vrhuncu svoje igračke karijere), rušeći ga čim je dobio loptu. To prvenstvo i ostat će upamćeno po izrazito oštroj igri, pogotovo zbog pregrubih startova. Nakon što je postao prvi igrač koji je postigao pogodak na tri različita svjetska prvenstva (u utakmici protiv Bugarske), Pelé se odmarao u utakmici protiv Mađarske koju je Brazil izgubio. Treću utakmicu Brazil je igrao protiv Portugala, a nekoliko izrazito grubih prekršaja nad Peléom utjecali su na njegov raniji izlazak iz igre. Brazil je tu utakmicu također izgubio i tako ispao s prvenstva nakon grupne faze, prvi put nakon 1934. godine. Poslije turnira, Pelé je izjavio da više ne želi igrati na takvim natjecanjima.
Ipak, Brazil je 1970. godine u Meksiku, predvođen Peléom, osvojio svoje treće svjetsko prvenstvo. Ta reprezentacija smatrala se do tada najboljom u povijesti, a osim Peléa predvodili su je i kapetan Carlos Alberto Torres, Jairzinho, Tostao, Gerson i Rivelino. Nakon što su osvojili pokal Julesa Rimeta po treći put, Brazilcima je dopušteno da ga zadrže zauvijek. U šest utakmica koje su odigrali, Brazilci su ostvarili šest pobjeda. U grupnoj fazi pobijedili su Čehoslovačku (4:1), Englesku (1:0) i Rumunjsku (3:2). U četvrtfinalu bili su bolji od Perua (4:2), a u polufinalu izbacili su Urugvaj (3:1). Brazil je finale igrao s Italijom i uvjerljivo pobijedio rezultatom 4:1. Jairzinho je završio turnir kao najbolji strijelac sa sedam pogodaka, dok je Pelé postigao četiri. Dominantnost Brazila na svjetskim prvenstvima između 1958. i 1970. godine razlog je što danas imamo malo drugačiji pokal koji se daje osvajačima turnira. Ipak, proći će pune 24 godine prije nego što Brazilci stave ruke na njega.
Razdoblje suše (1971. – 1993.) Nakon Peléovog reprezentativnog umirovljenja (a i nekih drugih važnih igrača iz tima koji je 1970. godine osvojio treći naslov prvaka), Brazil nije uspio biti bolji od Nizozemskog načina igranja i nisu uspjeli obraniti naslov 1974. godine, završivši turnir na četvrtom mjestu, izgubivši u utakmici za treće mjesto od Poljaka.
Svjetsko prvenstvo u Argentini 1978. godine donijelo je mnoge kontroverze. U grupnoj fazi, Brazilci su se natjecali s domaćinima Argentincima za prvo mjesto koje je vodilo u finale turnira. U posljednjem kolu, Brazil je pobijedio Poljsku rezultatom 3:1 i privremeno završio na čelu skupine s gol-razlikom +5. Argentina je u tom trenutku imala utakmicu manje i gol-razliku +2, ali je u svojoj posljednjoj utakmici uspjela pobijediti Peru rezultatom 6:0 i dospjeti na prvo mjesto skupine te tako igrati u finalu protiv Nizozemske. Brazilci su se morali ponovno zadovoljiti igranjem za treće mjesto u utakmici s Italijom koju su dobili 2:1.