Spasenija Cana Babović (25. ožujka 1907. – 17. prosinca 1977.) je bila revolucionarka, sudionica Narodnooslobodilačke borbe, (djelatnica) SFR Jugoslavije i SR Srbije, junakinja socijalističkog rada i narodna herojina Jugoslavije.

Spasenija se kao osamnaestogodišnja radnica uključila u radnički i sindikalni pokret. Zbog sudjelovanja u radničkim štrajkovima je više puta uhićivana. Godine 1937. je osuđena po antikomunističkom zakonu na dvije godine zatvora. Jedna je od organizatora ustanka u Srbiji 1941. Bila je zamjenica političkog komesara 2. proleterske brigade. Radila je na organiziranju žena u Narodnooslobodilačkom pokretu. Bila je članica Predsjedništva . Jedna je od najpoznatijih liderica .Partizanke - Žene u Narodnooslobodilačkoj borbi

Nakon oslobođenja je obavljala odgovorne političke dužnosti: bila je Savjeta za narodno zdravlje i socijalnu politiku u Vladi Narodne Republike Srbije (1951). Nosilac je više odlikovanja i priznanja.

Životopis Djetinjstvo i mladost Rođena je kao Spasenija Ćuković 25. ožujka 1907. godine u Lazarevcu.Enciklopedija Jugoslavije (1955). Zagreb: Jugoslovenski leksikografski zavod. I.Vojna enciklopedija (1970). Beograd. I.Narodni heroji Jugoslavije (1982). Ljubljana: Partizanska knjiga; Beograd: Narodna knjiga; Titograd: Pobjeda. Njezini roditelji Vasa i Stamena Ćuković (rođena Milovanović), osim Spasenije, imali su još troje djece: Životu, Boška i Radmilu.Stanko Mladenović (1980). Spasenija Cana Babović. Beograd: Rad; Kragujevac: Svetlost. Otac joj je podrijetlom bio iz sela Radoinje, kod Nove Varoši i u Lazarevac je došao 1901. godine, gdje je otvorio radnju. Bio je sudionik Prvoga i Drugoga balkanskog rata, 1912. – 1913. godine, a tijekom Prvoga svjetskog rata – bio je borac čuvene Drinske divizije. Iz rata se vratio tek u proljeće 1919. godine, poslije dužeg liječenja od tifusa u Bizerti ( srbijanska vojska u Bizerti).

Tijekom boravka Spasenijinog oca u ratovima, brigu o obitelji je vodila njezina majka, sve do 1915. godine, kada se razboljela od tifusa i umrla. Poslije njezine smrti, Spasenijina braća, Života i Boško, bila su poslana u sirotište u Beograd, a Spasenija i njezina mlađa sestra Radmila su prešle kod tetke u selo Vreoce. Poslije očevog povratka, 1919. godine, one su se vratile u Lazarevac, dok su braća otišla na učenje zanata u Srbobran. U Lazarevcu je Spasenija, završila osnovnu (koju je zbog rata, više puta prekidala) i trogodišnju žensku () školu. Nakon završetka škole, kratko vrijeme je radila u Lazarevcu, a onda je 1926. godine otišla u Beograd gdje je počela raditi kao tekstilna radnica.

Članstvo u Komunističkoj partiji Prva saznanja o Radničkom pokretu, Spasenija je dobila kao mlada radnica u Lazarevcu, sa starijim bratom Životom, koji je bio član radničkog Sportskog kluba „Radnik”. Po dolasku u Beograd, Cana je postala članica radničkog KUD Abrašević; stupila je u dodir s članovima tada ilegalnih komunističkih organizacija – Saveza komunističke omladine (SKOJ) i Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). U travnju 1927. godine, Milorad Marković, tada član Pokrajinskog komiteta za Srbiju, primio je Spaseniju Babović i njezinu prijateljicu i kolegicu Ružu Rašić, u članstvo Saveza komunističke omladine Jugoslavije. S njima u istoj skojevskoj ćeliji delovali su Pavle Kovačević, koji je bio sekretar (tajnik) ćelije, Josip Cazi, Ivan Brijaček i drugi.

thumb|Zloglasni istražni zatvor Uprave grada Beograda, Glavnjača

Cana je tada stanovala u Braničevskoj ulici (danas u blizini Hrama svetog Save); u njezinom stanu su se često sastajali mnogi, tada partijski i skojevski, aktivisti – a kasnije poznati revolucionari: Aleksandar Ranković, Simo Miljuš, Stevan Čolović, Otokar Keršovani i dr. Aktivno je sudjelovala u svim akcijama, koje je u to vrijeme organizirao SKOJ i KPJ. Krajem 1928. godine, bila je prvi put uhićena i oko mjesec dana je provela u pritvoru u Upravi grada Beograda ( Glavnjača). Poslije toga je bila izabrana za člana Reonskog komiteta za Vračar i primljena u članstvo Komunističke partije Jugoslavije. Početkom 1929. godine postala je članica Pokrajinskog komiteta za Srbiju, a u kolovozu iste godine na Pokrajinskoj konferenciji za Srbiju (održana na Zvezdari; izabrana je u PK za Srbiju). Tada je vrlo aktivno surađivala s Aleksandrom Rankovićem, Milošem Matijevićem, Stojanom Slavnićem, Ružicom Rašić i Viktorom Šterkom, koji su također bili članovi Sekreterijata.

U proljeće 1929. godine, Cana se udala za Ibrahima Babovića, mladog geometra i istaknutog člana požarevačke Partijske organizacije, koga je upoznala godinu dana ranije na jednoj zabavi povodom Kongresa grupa Nezavisnih sindikata. Nakon udaje, Cana i Ibrahim su živjeli u Požarevcu, gdje je on radio kao službenik u Katastarskoj upravi.

Revolucionarni rad 1929. – 1934. U prvim mjesecima, poslije donošenja Šestosiječanjske diktature, 1929. godine, bile su razbijene mnoge Partijske organizacije u čitavoj zemlji; najteže je prošla Partijska organizacija u Beogradu, gdje su uhićeni i mnogi članovi PK KPJ za Srbiju. U listopadu 1929. godine, po odluci Centralnog komiteta KPJ (CK KPJ), u Beograd je iz Požarevca upućen Ibrahim Babović sa zadatkom da pomogne Otokaru Keršovaniju u radu na obnavljanju Partijske organizacije Beograda. Također, njima dvojici je na pomoć bio upućen i specijalni delegat – instruktor CK KPJ Alojz Kocmur. U novoj policijskog provali, u veljači 1930. godine, bio je uhićen i Alojz Kocmur koji je policijskim isljednicima odao rad ostalih komunista. Tada su bili uhićeni Cana i Ibrahim, kao i Canina sestra Radmila i brat Života, a nešto kasnije i Otokar Keršovani.

Canin muž Ibrahim tada je strašno mučen u Upravi grada Beograda, a potom je izveden pred Državni sud za zaštitu države koji ga je u rujnu osudio na 12 godina zatvora (umro je od tuberkuloze u listopadu 1934. godine u srijemskomitrovačkom zatvoru). Cana, koja se tada nalazila pred porođajem, zbog nedostataka dokaza je kraće vrijeme držana u pritvoru a potom puštena na slobodu. Također, i Canina sestra i brat su prošli s manjim kaznama i ubrzo su pušteni. U svibnju 1930. godine Cana je rodila sina Vladimira, koga je u jesen 1933. poslala u SSSR gdje je boravio u internacionalnom dječjem domu u blizini Moskve (tamo su se nalazila djeca istaknutih revolucionara). Tamo je ostao sve do listopada 1944. godine, kada se vratio u Jugoslaviju.

Poslije uhićenja supruga, Cana je nastavila s Partijskim radom; ponovno je uhićena sredinom 1932. godine, nakon uhićenja Petka Miletića. Tada je, ponovno zbog nedostataka dokaza držana neko vrijeme u pritvoru, a potom puštena. Bila je protjerana u rodno mjesto, ali se ubrzo vratila u Beograd. U ovom razdoblju, tijekom razdoblja 1931. – 1933. godine, Partijska organizacija u Beogradu, bila je gotovo cijela razbijena; Cana je tada pripadala skupini komunista, koji su se u najvećoj ilegalnosti samoinicijativno okupljali i razvijali Partijski rad. Kada je u prosincu 1933. godine, Blagoje Parović dobio zadatak od CK KPJ da obnovi Partijsku organizaciju u Beogradu i Srbiji, on se u radu na tom zadatku najviše oslanjao na Canu Babović, Veselina Maslešu i još neke s Beogradskoga sveučilišta. U siječnju 1934. godine obnovljen je rad Mjesnog komiteta KPJ za Beograd, a Cana je postala njegova članica. Za vrlo kratko vrijeme, Mjesni komitet je narastao na 13 Partijskih ćelija s osamdesetak članova; ubrzo je formiran i . Vrlo aktivan Partijski rad, tada je prekinula nova policijska provala u srpnju kada je uhićen velik broj članova KPJ i . Cana je tada izbjegla uhićenje i živjela je u strogoj ilegalnosti, sve do kolovoza kada je po odluci CK KPJ upućena u Sovjetski Savez na školovanje.

1934. – 1937. U kolovozu 1934. godine, odlukom Centralnog komiteta KP Jugoslavije, Cana je bila određena da ide u Sovjetski Savez na školovanje u Međunarodnu lenjinsku školu. Ovu odluku joj je saopćio Blagoje Parović, a putovnicu i druge putne isprave joj je nabavio skladatelj Vojislav Vučković. U Moskvu je stigla u rujnu, te šest mjeseci pohađala tečaj „Lenjinske škole”. Nalazila se u skupini jugoslavenskih komunista kojoj je glavni predavač bio Rodoljub Čolaković. Nakon završetka škole, kratko vrijeme se nalazila na praksi na Kavkazu. Tijekom boravka u Moskvi imala je prigodu upoznati se s Josipom Brozom i proučavati materijale sa Sedmog kongresa Kominterne, održanog u srpnju 1935. godine. Krajem 1935. je napustila SSSR i na putu za Jugoslaviju, kraće vrijeme je boravila u Beču gdje je tada bilo središte CK KPJ.

U prosincu 1935. došla je u Beograd, gdje se kratko zadržala, zbog straha od uhićenja, te ju je odmah potom CK KPJ uputio u unutrašnjost Srbije sa zadatkom da radi na organiziranju i jačanju Partijskih organizacija na terenu Kruševca, Niša, Kragujevca, Jagodine, Čačka i Užica. U Kruševcu, gdje se zaposlila kao tekstilna radnica, živjela je poluilegalno jer je bila prijavljena na djevojačko prezime. Tu je postala članicom Ujedinjenog radničkog sindikalnog saveza Jugoslavije (URSSJ) i ubrzo izabrana za predsjednika Sekcije tekstilnih radnika. Tijekom boravka u Kruševcu, aktivno je radila pri Mjesnom komitetu KPJ za Kruševac, kao i pri sindikalnoj organizaciji. Pored toga, sa Sretenom Žujovićem i Mirkom Tomićem, radila je i na stvaranju širokog „antifašističkog fronta narodne slobode”. Pod njihovim utjecajem, MK KPJ za Kruševac je 24. svibnja 1936. organizirao veliki narodni zbor, koji je održan unatoč policijskioj zabrani i pri čemu je došlo do sukoba sudionika zbora i policije. Nakon ovog zbora, Cana je napustila Kruševac i nakratko otišla u Beograd, odakle je prešla u Kragujevac. Politički utjecaj na Partiju i sindikat u Kruševcu, osjetio se naročito tijekom lipnja kada je organiziran štrajk krojačkih radnika i veliki štrajk radnica u tvornici sapuna „Merima”.

Po dolasku u Kragujevac, aktivno je radila na obnovi Mjesnog komiteta KPJ za Kragujevac, čijim je radom privremeno rukovodila sve do prosinca 1936. godine. Osim partijske i sindiklne aktivnosti, Cana je u Kragujevcu bila aktivna i u širokom spektru aktivnosti – u organiziranju Narodnog fronta i dragovoljaca za Španjolsku, kao i radu društva „Abrašević” (KUD Abrašević), sportskog društva „Radnički”, organizacije „Crvenog krsta“ i dr. Bila je inicijator velikog „zbora za mir”, održanog 11. studenoga 1936. u organizaciji Sekcije žena Kragujevca. Sredinom 1936. godine, u Kragujevac je došao Sreten Žujović sa zadatkom CK KPJ da formira Oblasni komitet KPJ koji bi, pored Kragujevca, obuhvaćao i partijske organizacije Kraljeva, Čačka, Užica, Kruševca, Jagodine, Ćuprije, Paraćina i Svilajnca. Prvi članovi koje je uključio u taj komitet bili su Života Đurđević i Cana Babović, a početkom 1937. godine su im se pridružili: Moma Marković, Krsto Popivoda i Grga Jankes. U ovom komitetu Cana je bila zadužena za Partijske organizacije Kruševca i Kraljeva, gdje je često putovala.

U siječnju 1937. poslana je u Niš, gdje je kratko boravila, jer joj je već u veljači zaprijetila opasnost od uhićenja. Prigodom napuštanja Niša, bila je uhićena, ali je iskoristivši neopreznost agenta, koji ju je uhitio, uspjela pobjeći i ilegano se vratiti u Kragujevac. Po povratku je nastavila ilegalno djelovati u Oblasnom komitetu. Pošto je opasnost od Caninog uhićenja bila sve veća, CK KPJ ju je u svibnju – na prijedlog Sretena Žujovića – uputio u Sarajevo sa zadatkom da radi na obnovi Partijske organizacije. U Sarajevo je stigla u lipnju 1937. s lažnom legitimacijom na ime Zlate Dosković, tekstilne radnice iz Užica. Pošto nije bila poznata tamošnjoj policiji, mogla je slobodno živjeti i raditi, a bila je i politički aktivna.

Uhićenje i robija