mini|Eksplozija Space Shuttlea Challenger Katastrofa Space Shuttlea Challenger bila je fatalna nesreća u američkom svemirskom programu koja se dogodila 28. siječnja 1986. godine kada je Space Shuttle Challenger eksplodirao samo 73 sekunde nakon polijetanja. Eksplozija je ubila svih 7 članova posade; bio je to prvi gubitak astronauta za vrijeme misije za NASA-u. Misija pod imenom STS-51-L bila je deseta misija orbitera Challenger i 25. misija Shuttle programa. Cilj misije bilo je lansiranje komunikacijskih satelita i studija Halleyjevog kometa. Letjelica se dezintegrirala iznad Atlantskog oceana, uz obalu rta Canaveral, na Floridi u 11:39 po lokalnom vremenu (EST).

Nesreća se dogodila zbog nepravilnog funkcioniranja dvaju gumenih brtvi na spoju dvaju dijelova raketa s čvrstim pogonskim gorivom (SRBs). Rekordno niske temperature na dan lansiranja smanjile su elastičnost brtvi što je umanjilo mogućnost pravilnog zatvaranja spojeva između dijelova raketa. Nakon 57 sekundi leta koji se činio normalnim, kamere su snimile plamen koji izlazi iz predzadnjeg spoja rakete čvrstog pogonskog goriva. U sljedećih 16 sekundi, plamen je uspio uništiti donji dio vanjskog tanka (koji u sebi nosi tekući kisik i vodik kako bi tri glavna motora orbitera normalno funkcionirala). Budući da se desna raketa na čvrsto pogonsko gorivo odvojila od vanjskog tanka, vrh rakete je udario gornji dio tanka nakon čega je cijeli shuttle eksplodirao.

Odjeljak za astronaute u sklopu orbitera, zajedno s mnogim dijelovima shuttlea, pronađeni su i izvađeni iz vode nakon operacije pronalaženja i spašavanja koja je trajala tri mjeseca. Točno vrijeme smrti posade nije definirano; za nekoliko članova posade se vjeruje da je preživjelo inicijalnu eksploziju. Orbiter nije posjedovao sustav za bijeg u slučaju nesreće, a brzina kojom je odjeljak za posadu pao u Atlantski ocean, onemogućila je preživljavanje.

Nesreća je rezultirala stankom od 32 mjeseca u kojoj nijedan shuttle nije poletio. Predsjednik Ronald Reagan je sastavio Komisiju Rogers kako bi se istražio uzrok nesreće. Komisija je kritizirala NASA-in pristup prilikom donošenja odluka i njihovu organizacijsku kulturu koja je doprinijela nesreći. Podaci su pokazali da su problemi s brtvama na raketama s čvrstim pogonskim gorivom postojali još od 1977., a da pritom ni NASA, ni Morton Thiokol (proizvođač raketa s čvrstim pogonskim gorivom) nisu oslovili očite probleme. Menadžeri NASA-e također su u potpunosti ignorirali preporuke inženjera iz Thiokola koji su inzistirali da se shuttle ne lansira u niskim temperaturama. Nakon katastrofe i gubitka orbitera Challenger, NASA je proizvela peti orbiter pod imenom Endeavour koji je prvi puta poletio 1992. U kasnijim misijama shuttlea, dizajn raketa s čvrstim pogonskim gorivom je promijenjen i poboljšan, a astronauti su nosili tlačna odijela prilikom lansiranja i povratka u Zemljinu atmosferu.

Space Shuttle program

Space Shuttle Space Shuttle bio je svemirska letjelica za višekratnu uporabu pod vodstvom Nacionalne aeronautičke i svemirske administracije (NASA-e). Prvi let ostvaren je u travnju 1981., a program je služio za provođenje istraživanja u orbiti i za prenošenje komercijalnog, vojnog ili znanstvenog tereta (payloada). Dizajn shuttlea sastojao se od orbitera (svemirske letjelice koja je prevozila astronaute i payload u orbitu), od narančastog vanjskog tanka (u prve dvije misije programa bio je bijele boje) koji je sadržavao tekući vodik i kisik potrebni kao gorivo za tri glavna motora orbitera prilikom lansiranja i putovanja u orbitu i od dvije rakete s čvrstim pogonskim gorivom. Orbiter se lansirao kao raketa, a zahvaljujući dizajnu, slijetao je kao zrakoplov. U sklopu Space Shuttle programa proizvedeno je pet orbitera (Columbia, Challenger, Discovery, Atlantis i Endeavour). Svaki se orbiter sastojao od odjeljka za posadu gdje su astronauti, uglavnom, živjeli i radili tijekom misije. Orbiter je posjedovao tri glavna motora koji su bili napajani tekućim kisikom i vodikom i bili su korišteni isključivo za vrijeme lansiranja i putovanja u Zemljinu orbitu. U svemiru, posada je manevrirala orbiterom pomoću dva manja motora smještena iznad tri glavna pod nazivom Orbital Maneuvering System (OMS).

U sekundama prije no što se shuttle otisne sa Zemljine površine, uključuju se tri glavna motora orbitera koji rade sve do dolaska u Zemljinu orbitu. Međutim, kako bi se shuttle uspio uzdići s platforme za lansiranje, svaka raketa s čvrstim pogonskim gorivom generira potisnu snagu od 14,7 MN. Rakete s čvrstim pogonskim gorivom rade kroz dvije minute leta, nakon čega se odvajaju od shuttlea i padaju u Atlantski ocean gdje će biti pokupljene i, prije sljedećeg leta, ponovno sastavljene. Vanjski tank, koji prevozi tekući kisik i vodik, odvaja se od orbitera prije nego sve gorivo nestane kako bi se spriječilo kvarenje motora te izgara u atmosferi.

Nakon i prije svake misije, orbiter bi bio servisiran i popravljan (ako je za time bilo potrebe) kako bi se osiguralo da je letjelica u potpunosti spremna i sigurna za sljedeću misiju. Rakete s čvrstim pogonskim gorivom su bile sastavljene od 6 cilindričnih dijelova koji su se međusobno slagali jedni na druge i zatvarali dvama gumenim brtvama koje su osiguravale da se užareni plin, prilikom lansiranja, ne probije kroz spojnu brtvu.

Gumene brtve (O-rings) Prilikom dizajniranja i proizvodnje raketa s čvrstim pogonskim gorivom, Morton Thiokol se odlučio na dva para gumenih brtvi između svakog segmenta raketa kako bi osigurao njihovo pravilno zatvaranje i onemogućio užarenom plinu da, u prve dvije minute lansiranja, izađe vani. Preporuke inženjera isticale su da se normalno funkcioniranje gumenih brtvi očekuje do 12 stupnjeva Celzijusa, a svako njihovo korištenje ispod te temperature, moglo bi prouzročiti nepravilno zatvaranje spojnih brtvi. Nakon svake misije, NASA je, zajedno s Mortonom Thiokolom, provjeravala izvedbu brtvi na prethodnoj misiji. Obzirom da je svaka spojna brtva sadržavala dvije gumene, normalno funkcioniranje raketa je bilo garantirano čak i s popuštanjem, ili potpunim oštećenjem, prve gumene brtve. Međutim, NASA je ozbiljne probleme uočila već na drugoj misiji shuttlea u studenom 1981. U kolovozu 1984., ispostavilo se da je, prilikom misije STS-41-D, prva brtva u potpunosti pukla i ostavila sloj čađe između mjesta prve i druge brtve. Do katastrofe Challengera, tri su još misije zamijetile znatnu eroziju prve, a u slučaju misije STS-51-J i STS-51-B i druge gumene brtve.

Misija STS-51-L Dvadesetpeta misija Space shuttlea, a ujedno i deseta misija orbitera Challenger, trebala je biti i prva misija koja bi za sedmog člana posade imala običnog građanina. Christa McAuliffe, profesorica socijalne povijesti iz Concorda, New Hamphsire, odabrana je kao prvi obični građanin koji će imati priliku letjeti u svemir. Predsjednik Ronald Reagan je 1984. odobrio program pod nazivom Teacher in Space (Učitelj u svemiru) kao pokušaj da se djecu osnovnih i srednjih škola zainteresira za prirodoslovne predmete. Jedanaest tisuća profesora je ispunilo prijavnice kako bi ušlo u top deset od kojih će samo jedna osoba biti ta koja će početkom 1986. letjeti na shuttleu. Uz McAuliffe, kao "rezerva" (u slučaju da McAuliffe iz bilo kojeg razloga nije mogla otići) odabrana je i Barbara Morgan, profesorica matematike i književnosti iz Arleeja, Montane. Morgan je 21. godinu poslije službeno postala prvi običan građanin u svemiru kada je, 2007. godine, letjela na Endeavouru u sklopu misije STS-118.

Od ostalih šest članova misije STS-51-L, četiri su bili astronauti iz razreda 1978. Naime, tri godine prije no što je prva misija tada novog svemirskog programa SAD-a bila lansirana, NASA je tražila nove astronaute koji će, u sljedeće dvije godine, proći niz evaulacija i treninga kako bi ih pripremili (kako psihički, tako fizički) za provođenje dužeg perioda u bestežinskom stanju. Razred astronauta iz 1978., poznat još pod nazivom TFNGs (Thirty-Five New Guys) bio je, do tada, najraznovrsniji skup ljudi koji je kroz 30 godina Shuttle programa, sudjelovao u misijama. Osim vojnih pilota koji su još od programa Mercury bili zaštitno lice američkih svemirskih programa, u letovima shuttlea od sada su sudjelovali i znanstvenici, inženjeri, liječnici i biolozi. NASA je, također, po prvi puta u program uvela i žene, točnije njih 6 od kojih će Judith Resnik, inženjerka iz Akrona, Ohio, biti jedna od sedam članova posade misije STS-51-L. Novo doba američkog istraživanja svemira bilo je zagarantirano i činjenicom da su, uz prve žene astronautkinje, i manjine (prvenstveno Afroamerikanci i Azijati) po prvi puta imale svoje predstavnike astronaute.

Pilotu misije, Michaelu J. Smithu, ovo je trebao biti prvi let u sklopu shuttle programa. Zapovjednik misije, Francis "Dick" Scobee, bio je već iskusan vojni pilot i astronaut koji je, prije Challengera, sudjelovao, kao pilot, u misiji STS-41-C. Osim Judith Resnik i Christe McAuliffe, ostala tri specijalista misije (mission specialists), bili su Ellison S. Onizuka, Gregory Jarvis i Ronald McNair. Onizuka, podrijetlom japanac, početkom 1985. postao je prvi Azijat u svemiru. McNair je, uz Onizuku, imao prethodno iskustvo na shuttle misijama obzirom da je sudjelovao u misiji STS-41-B. Kao novopridošlica shuttle programa, Gregoryju Jarvisu misija Challengera trebala je biti prva misija u svemiru.

Odluka o lansiranju Temperature na rtu Canaveral, na Floridi su, na dan lansiranja (28. siječnja 1986.) trebale biti rekordno niske ne samo za regiju, već i za shuttle program. Na temelju prognoze, temperature su se trebale spustiti do -8°C tijekom noći, prije nego se podignu na -3°C u trenutku u kojemu je bilo zakazano lansiranje (9:38). Obzirom na iznimno niske temperature i na prethodno iskustvo koje je Morton Thiokol (proizvođač raketa s čvrstim pogonskim gorivom) imao na prethodnim misijama gdje su temperature bile niske, postojala je zabrinutost od strane inženjera prvenstveno zbog (ne)pravilnog funkcioniranja gumenih brtvi na spojevima raketa. Dodatnu brigu stvarale su i sige koje su se formirale na donjem dijelu shuttlea tijekom noći. Prvenstvena briga se odnosila na mogućnost oštećenja orbitera (pogotovo za sustav zaštite od visokih temperatura prilikom deorbitiranja). Večer prije lansiranja 25. misije programa shuttle, NASA-ini menadžeri i Thiokolovi inženjeri zakazali su telekonferenciju kako bi jedni druge konzultirali o temperaturnim uvjetima sljedećeg dana. Inženjeri su jasno iskazali svoju zabrinutost i preporuku da se odustane od lansiranja obzirom na ekstremno niske temperature. NASA-ini menadžeri, međutim, nisu bili istoga mišljenja. Lawrence Mulloy, NASA-in menadžer za rakete s čvrstim pogonskim gorivom, se jasno usprotivio ideji da se dodatno otkazuje lansiranje misije STS-51-L te je pridobio potvrdu inženjera da je sigurno nastaviti s lansiranjem rekavši: "My God, Thiokol! When do you want me to launch, next April?" (Zaboga, Thiokol! Kada želite da lansiram, sljedećeg travnja?). Odluku da se nastavi s planiranim lansiranjem odbija potpisati Allan J. McDonald, inženjer i zaposlenik Thiokola odgovoran za rakete, a umjesto njega, potpisuje ju njegov šef, Joe Kilminster.

Misija STS-51-L je prethodno već bila odgađana u nekoliko navrata. Kada je 1984. godine odobren program Teacher in space, lansiranje misije STS-51-L bilo je planirano za kraj 1985. Kako bi dvije profesorice dobile dostatan trening i pripremu za let, NASA je službeno zakazala lansiranje za 22. siječnja 1986. Međutim, zbog kašnjenja misije STS-61-C, misija je prebačena na 23. siječanj; ni tada nisu poletjeli. U sljedeća četiri dana (od 24. do 28. siječnja) lansiranje misije je otkazano tri puta, bilo zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta na platformi za lansiranje (24. siječnja), bilo zbog tehničkih problema (25., 27. te jutro 28. siječnja). Konačno, Challenger je poletio 28. siječnja u 11:38 po lokalnom vremenu (EST) kada je temperatura na platformi za lansiranje porasla na 2°C.