Andrea Rita Dworkin (26. rujna 1946. – 9. travnja 2005.) bila je američka radikalna feministička aktivistica i spisateljica. Najpoznatija je po svojoj analizi pornografije, iako njezini feministički spisi, počevši od 1974., traju 30 godina. Napisala je preko deset samostalnih djela: devet knjiga publicistike, dva romana i zbirki kratkih priča. U koautorstvu s profesoricom američkog ustavnog prava i feminističkom aktivisticom, Catharine A. MacKinnon je napisala ili uredila još tri djela.
Središnja tema rada Andree Dworkin je ponovno vrednovanje zapadnog društva, kulture i politike. Ona je to učinila kroz prizmu seksualnog nasilja muškaraca nad ženama u kontekstu patrijarhata. Pisala je o širokom rasponu tema uključujući i životima žena kao što su: Ivana Orleanska, Margaret Papandreou, i Nicole Brown Simpson. Analizirala je književnost Charlotte Brontë, Jeana Rhysa, Lava Nikolajevič Tolstoja, Kōbōa Abea, Tennesseeja Williamsa, Jamesa Baldwina i Isaaca Bashevisa Singera. U svoje proučavanje predmeta koji su povijesno napisanih ili opisanih s muške točke gledišta, unijela je vlastitu radikalnu feminističku perspektivu. Tako je pisala o bajkama, homoseksualnosti, lezbijstvu, djevičanstvu, antisemitizmu, Izraelu, holokaustu, biološkoj superiornost, i rasizmu. Ispitivala je premise temeljnih koncepata kao što su sloboda medija i građanskim slobodama. Teoretizirala je seksualnu politiku inteligencije, straha, hrabrosti i integriteta. Opisala je političku ideologiju muške nadmoći koja se očituje i konstituira silovanjem, zlostavljanjem, prostitucijom i pornografijom.
Za vrijeme njezinog života, napisane su dvije knjige koje su analizirale rad Andree Dworkin. Prva je knjiga Jeremya Marka Robinsona pod naslovom Andrea Dworkin, koja je objavljena 1994. Druga je Without Apology: Andrea Dworkin's Art and Politics, napisala ju je Cindy Jenefsky, a objavljena je 1998. Nakon smrti Andree Dworkin, posmrtno je objavljeno nekoliko njezinih radova, kao i radova o njoj. John Stoltenberg je 2015. godine producirao predstavu Aftermath, nakon što je pronašao njezin neobjavljen tekst koji je prilagodio za pozornicu. Antologija njenog rada, Last Days at Hot Slit, objavljena je 2019. Godine 2020. objavljen je dokumentarni film o njoj, Zovem se Andrea, autora Pratibhe Parmar a objavljena je i njezina biografija Andrea Dworkin: The Feminist as Revolutionary Martina Dubermana.
Biografija
Rani život Andrea Dworkin je rođena 26. rujna 1946. u Camdenu, New Jersey. Roditelji su joj bili Harry Dworkin i Sylvie Spiegel. Otac joj je bio unuk ruskog Židova koji je pobjegao iz Rusije s 15 godina kako bi izbjegao vojnu službu, a majka je bila dijete židovskih imigranata iz Mađarske.http://jwa.org/encyclopedia/article/dworkin-andrea Imala je mlađeg brata, Marka. Otac joj je bio školski učitelj i predani socijalist. Andrea Dworkin je govorila kako je baš otac bio taj koji je potaknuo njezinu strast za socijalnom pravdom. Njezin odnos s majkom bio je napet. Kasnije je Dworkin pisala kako je majčino vjerovanje u legalnu kontracepciju i pobačaj, "davno prije nego što su to bila prihvaćena uvjerenja", inspiriralo njezin kasniji aktivizam.
Premda je sama opisala da je odrasla u židovskoj obitelji u kojoj je na mnogo načina dominiralo sjećanje na Holokaust, njeno djetinjstvo je bilo sretno sve do njezine devete godine, kada ju je nepoznati muškarac zlostavljao u kinu. Kada je imala deset godina, njezina se obitelj preselila iz grada u predgrađe Cherry Hill, New Jersey (tada poznato kao Delaware Township), za koje je kasnije napisala da je "doživjela da su je oteli vanzemaljci i odveli u kažnjeničku koloniju". U šestom razredu je bila kažnjena jer je odbila pjevati "Tiha noć" (kao Židovka smatrala je da ju u školi prisiljavanju pjevati kršćanske vjerske pjesme). Rekla je da bi "vjerojatno postala rabin" da je to ženama bilo dozvoljeno, dok je bila u srednjoj školi te da bi "voljela" biti znalac Talmuda.
U šestom razredu osnovne škole Dworkin je počela pisati poeziju i beletristiku.; U to vrijeme je bila i neodlučna hoće li postati odvjetnica ili spisateljica. Ipak, zbog svog tadašnjeg interesa za abortus odabrala je pisanje jer je to mogla "raditi sama u sobi" i "nitko me nije mogao spriječiti".Both quotations: Vincent, Norah, Sex, Love and Politics, op. cit., p. 42, col. 4. Tijekom cijele srednje škole mnogo je čitala, na što su je i roditelji poticali. Na Dworkin su posebno utjecali Arthur Rimbaud, Charles Baudelaire, Henry Miller, Fjodor Dostojevski, Che Guevara i Beat pjesnici, naročito Allen Ginsberg, a među pisce kojima se najviše divila uvrstila je Jeana Geneta, Percyja Bysshea Shelleya i Lord Byron.Vincent, Norah, Sex, Love and Politics, op. cit., p. 42, col. 4 (quoting interviewer Vincent). Maturirala je 1964. u sadašnjoj srednjoj školi Cherry Hill West.Strauss, Robert. "A 50th High School Reunion, and a Generation to Follow", The New York Times, September 19, 2014. Accessed October 29, 2018. "Today the drive-in spot is occupied by the Crowne Plaza hotel, where the Worthingtons, along with about 100 former classmates, gathered on a recent Saturday night for the 50th reunion of their Cherry Hill High School West graduating class..... On the 'In Memory' board with 54 other deceased classmates was Andrea Dworkin, the feminist known for her writings against pornography."
Fakultet i rani aktivizam Kao brucošica na koledžu Bennington, 1965 godine, Dworkin je uhićena tijekom prosvjeda protiv rata u Vijetnamu ispred Misije Sjedinjenih Država pri Ujedinjenim narodima. Poslana je u New York Women's House of Detention, poznatu po smještaju poznatih ljevičarki. Nakon što je pisala povjerenici za kaznena djela Anni Cross, Dworkin je svjedočila da je u pritvoru bila podvrgnuta grubom pregledu, nakon kojeg je danima krvarila. Javno je govorila i svjedočila pred velikom porotom o svom iskustvu, a medijsko izvještavanje o njezinom svjedočenju postalo je domaća i međunarodna vijest. Velika porota odbila je u ovom slučaju odbila podići optužnicu, ali je svjedočenje Andree Dworkin pridonijelo bijesu javnosti zbog maltretiranja zatvorenika. Sedam godina kasnije, zatvor je zatvoren.
Ubrzo nakon svjedočenja pred velikom porotom, Dworkin je napustila Bennington College te je otišla živjeti u Grčku. Otputovala je Orient Expressom od Pariza do Atene. Otišla je živjeti i pisati na otok Kretu. Tijekom svog boravka na Kreti napisala je niz pjesama pod naslovom (Vijetnamske) varijacije, zbirku pjesama i pjesama u prozi koje je tiskala na otoku u knjizi pod nazivom Dijete. Tamo je napisala i roman u stilu magičnog realizma pod nazivom Bilješke o gorućem dečku — kao referencu na Normana Morrisona, pacifista koji se spalio u znak protesta protiv rata u Vijetnamu. Napisala je i nekoliko pjesama i dijaloga koje je ručno ispisala nakon povratka u Sjedinjene Države u knjizi Morning Hair.
Nakon Krete, Dworkin se vratila na Bennington College. Tamo je nastavila studirati književnost te je sudjelovala u različitim kampanjama protiv kodeksa ponašanja studenata, za kontracepciju na kampusu, za legalizaciju pobačaja kao i protiv rata u Vijetnamu. Diplomirala je književnost 1968. godine. Tih godina objavila je dvije knjige poezije, Dijete (1965.) i Jutarnja kosa (1967.).
Život u Nizozemskoj Nakon što je diplomirala, Dworkin se preselila u Amsterdam kako bi intervjuirala nizozemske anarhiste pokreta Provo. Pokret Provo je koristio kazališne ulične događaje kako bi potaknuo promjene.; Dok je bila tamo, počela je vezu s Corneliusom (Iwan) Dirkom de Bruinom, jednim od anarhista.Dworkin, Andrea. Videotape Collection of Andrea Dworkin, 1981–1998 (Inclusive): A Finding Aid (Cambridge, Mass.: Arthur and Elizabeth Schlesinger Library on the History of Women in America, Radcliffe Institute for Advanced Study, Harvard Univ. (Vt-136), Feb., 2009) , as accessed October 18, 2018. Ubrzo nakon što su se vjenčali, rekla je da ju je de Bruin počeo ozbiljno maltretirati. Rekla je da ju je udarao šakama i nogama, opekao cigaretama, udarao po nogama drvenom gredom i udarao joj glavom o pod sve dok se ne bi onesvijestio.;
Nakon što je krajem 1971. godine napustila de Bruina, Dworkin je rekla kako ju je njezin bivši suprug i dalje napadao, proganjao, maltretirao, tukao ju i prijetio joj kad god bi pronašao gdje se skriva. U to vrijeme Dworkin nije imala sredstava za život, živjela je kao beskućnica, tisućama kilometara daleko od svoje obitelji. Kasnije je pisala da je primijetila da je "često živjela životom bjegunca, osim što je to bio očajniji život pretučene žene koja je posljednji put pobjegla, bez obzira na ishod." Zbog siromaštva, Dworkin je neko vrijeme bila primorana baviti se prostitucijom. Ricki Abrams, feministica i iseljenica, sklonila je Dworkin u svom domu te joj pomogla pronaći smještaj u čamcima, na farmi i u napuštenim zgradama. Dworkin je pokušao prikupiti novac za povratak u Sjedinjene Države.
Abrams je upoznala Dworkin s ranim tekstovima radikalnog feminizma iz Sjedinjenih Država. Dworkin je bila posebno inspirirana Seksualnom politikom Kate Millett, Dijalektikom seksa Shulamitha Firestonea i Sestrinstvom je moćno Robin Morgan.; Dworkin i Abrams su počele zajedno raditi na "ranim dijelovima i fragmentima" radikalnog feminističkog teksta o mržnji prema ženama u kulturi i povijesti, uključujući i poglavlja o pornografskom kontrakulturnom časopisu Suck.;
Dworkin se 1972. godine vratila u Sjedinjene Države. Dworkin je trebala prokrijumčariti aktovku heroina u u zamjenu za 1000 dolara i avionsku kartu. Mislila je ako uspije vrati će se kući s kartom i novcem, a ako ne uspije završit će u zatvoru, ali sigurna od zlostavljanja bivšeg muža. Dogovor za aktovku je propao. Ipak osoba koja je Dworkin obećala novac joj je dao avionsku kartu.;
Prije nego što je napustila Amsterdam, Dworkin je razgovarala s Riki Abrams o svojim iskustvima u Nizozemskoj, feminističkom pokretu u nastajanju i knjizi koju su zajedno počele pisati. Dworkin je pristala dovršiti knjigu — koju je nazvala Woman Hating. U svojim memoarima, Dworkin piše kako se tijekom tog razgovora zaklela da će svoj život posvetiti feminističkom pokretu.
Povratak u New York i kontakt s feminističkim pokretom U New Yorku Dworkin ponovno radi kao organizatorica anti-ratnih prosvjeda. Sudjelovala je u demonstracijama za prava lezbijki i protiv aparthejda u Južnoj Africi. Feministička pjesnikinja Muriel Rukeyser zaposlila ju je kao asistenticu (Dworkin je kasnije rekao: "Bila sam najgora asistentica u povijesti svijeta. Ali Muriel me zadržala jer je vjerovala u mene kao pisca." ) Također se pridružila i feminističkoj skupini za podizanje svijesti te se ubrzo uključila u radikalno feminističko organiziranje, fokusirajući se na kampanje protiv muškog nasilja nad ženama. Osim po pisanju i aktivizmu, Dworkin je postala poznata i kao govornica. Uglavnom je govorila na događajima koje su organizirale lokalne feminističke skupine. Njezini govori su bili strastveni, beskompromisni, izazivali su snažne osjećaje i kod pristaša i kod kritičara, te su inspirirali njezinu publiku na djelovanje. Neki od njezinih najpoznatijih govora su onaj na maršu Take Back the Night u studenom 1978. i govora 1983. na Midwest Regionalnoj Konferenciji Nacionalne organizacije za promjenu muškaraca (sada Nacionalna organizacija za muškarce protiv seksizma ) pod nazivom "Želim 24 satno primirje tijekom kojeg nema silovanja".
Veza s Johnom Stoltenbergom