Psihoterapija je korištenje psiholoških metoda, posebno kada se temelje na redovitoj osobnoj interakciji, kako bi se osobi pomoglo promijeniti ponašanje, povećati sreću i prevladati probleme. Psihoterapija ima za cilj poboljšati dobrobit i mentalno zdravlje pojedinca, riješiti ili ublažiti problematična ponašanja, uvjerenja, kompulzije, misli ili emocije te poboljšati odnose i društvene vještine. Brojne vrste psihoterapije osmišljene su za odrasle pojedince, obitelji ili djecu i adolescente. Neke vrste psihoterapije smatraju se utemeljenima na dokazima za liječenje dijagnosticiranih mentalnih poremećaja; druge vrste kritizirane su kao pseudoznanost.
Postoje stotine psihoterapijskih tehnika, neke nose velik broj sličnosti; druge se temelje na vrlo različitim koncepcijama psihologije. Većina pristupa uključuje individualne sesije između klijenta i terapeuta, dok se neki provode s grupama, uključujući parove i obitelji.
Psihoterapeuti mogu biti stručnjaci za mentalno zdravlje poput psihijatara, psihologa, medicinskih sestara za mentalno zdravlje, kliničkih socijalnih radnika, bračnih i obiteljskih terapeuta ili licenciranih profesionalnih savjetnika. Psihoterapeuti također mogu dolaziti iz raznih drugih struka, a ovisno o jurisdikciji mogu biti zakonski regulirani, dobrovoljno regulirani ili neregulirani (a sam pojam može biti zaštićen ili nezaštićen).
Psihoterapija je pokazala opću učinkovitost za niz stanja, iako je njezina učinkovitost ovisna o pojedincu i njegovom stanju. Dok opsežna pregledna istraživanja podržavaju njezine koristi, rasprave o najboljim metodama za procjenu ishoda i dalje se vode, uključujući korištenje randomiziranih kontroliranih istraživanja u odnosu na individualizirane pristupe. Krovni pregled 102 meta-analize iz 2022. godine otkrio je da su učinci i za psihoterapiju i za lijekove općenito male, što je navelo znanstvenike da preporuče promjenu paradigme u istraživanju mentalnog zdravlja. Iako se mnogi oblici terapije razlikuju u tehnici, često daju slične ishode, što dovodi do teorija da su zajednički čimbenici – poput terapijskog odnosa – ključni pokretači učinkovitosti. Izazovi psihoterapije uključuju visoke stope odustajanja, ograničeno razumijevanje mehanizama promjene, potencijalne nepovoljne učinke i zabrinutost zbog terapeutovog uvjerenja u vjernost liječenja. Kritičari su postavili pitanja o znanstvenoj osnovi psihoterapije, kulturnim pretpostavkama i dinamici moći, dok drugi tvrde da je psihoterapija nedovoljno upotrebljavana u usporedbi s farmakološkim tretmanima.
Definicije Pojam psihoterapija potječe od starogrčke riječi psyche (ψυχή, 'dah; duh; duša') i therapeia (θεραπεία, 'iscjeljivanje; medicinski tretman').
Američko psihološko udruženje usvojilo je 2012. rezoluciju o učinkovitosti psihoterapije na temelju definicije koju je razvio američki psiholog John C. Norcross: »Psihoterapija je informirana i namjerna primjena kliničkih metoda i međuljudskih stavova izvedenih iz utvrđenih psiholoških načela u svrhu pomaganja ljudima da promijene svoje ponašanje, spoznaje, emocije i/ili druge osobne karakteristike u smjerovima koje sudionici smatraju poželjnima.« The full text of the resolution: Utjecajna izdanja psihijatra Jeromea Franka definirala su psihoterapiju kao iscjeljujući odnos korištenjem društveno odobrenih metoda u nizu kontakata koji prvenstveno uključuju riječi, djela i rituale – koje je Frank smatrao oblicima uvjeravanja i retorike. Povijesno gledano, psihoterapija je ponekad naznačavala »interpretativne« (tj. frojdovske) metode, naime psihoanalizu, za razliku od drugih metoda liječenja psihijatrijskih poremećaja kao što je modifikacija ponašanja.
Neke definicije savjetovanja preklapaju se s psihoterapijom (osobito u nedirektivnim pristupima usmjerenim na klijenta), ili se savjetovanje može odnositi na vodstvo za svakodnevne probleme u određenim područjima, obično u kraćem trajanju s manje medicinskim ili »profesionalnim« fokusom. Somatoterapija se odnosi na korištenje fizičkih promjena poput ozljeda i bolesti, a socioterapija na korištenje nečijeg društvenog okruženja za postizanje terapijske promjene.Theory and Practice of Nursing: An Integrated Approach to Caring Practice Lynn Basford, Oliver Slevin, Nelson Thornes, 2003. Page 533 Psihoterapija se može baviti duhovnošću kao značajnim dijelom nečijeg mentalnog/psihološkog života, a neki oblici su izvedeni iz duhovnih filozofija; prakse temeljene na tretiranju duhovnog kao zasebne dimenzije ne smatraju se osobito tradicionalnim ili »legitimnim« oblicima psihoterapije.Psychotherapy in a Traditional Society: Context, Concept and Practice Vijoy K Varma, Nitin Gupta. Jaypee Brothers Publishers. 2008. Page 230
Provedba Psihoterapija se može provoditi osobno (jedan na jedan ili s parovima, obiteljima ili u grupama) ili putem telefonskog savjetovanja ili internetskog savjetovanja (npr. telepsihoterapije). Također je došlo do razvoja računalno potpomognute terapije, kao što je terapija virtualnom stvarnošću za bihevioralnu izloženost, multimedijski programi za podučavanje kognitivnih tehnika i ručni uređaji za poboljšano praćenje ili primjenu ideja u praksi.
Većina oblika psihoterapije okorištava se usmenim razgovorom. Neki također koriste razne druge oblike komunikacije poput pisane riječi, umjetničkih djela, drame, narativne priče ili glazbe. Psihoterapija s djecom i njihovim roditeljima često uključuje igru, dramatizaciju (tj. igrokaze) i crtanje, s narativom koji se konstruira iz ovih neverbalnih i istisnutih načina interakcije.
Regulacija Psihoterapeuti tradicionalno mogu biti stručnjaci za mentalno zdravlje poput psihologa i psihijatara; stručnjaci iz drugih područja (obiteljski terapeuti, socijalni radnici, medicinske sestre itd.) koji su se obučili za određenu psihoterapiju; ili (u nekim slučajevima) akademski ili znanstveno obučeni stručnjaci. Uz obuku, mnoge zemlje zahtijevaju da se psihoterapeuti registriraju kod profesionalnog tijela kako bi im bilo dopušteno pružati usluge.
Psihijatri se prvo obrazuju kao liječnici i kao takvi mogu propisivati lijekove na recept; specijalistička psihijatrijska izobrazba počinje nakon medicinskog fakulteta u psihijatrijskim specijalizacijama. Međutim, njihova specijalnost su mentalni poremećaji ili oblici mentalnih bolesti. Klinički psiholozi imaju specijalističke doktorate iz psihologije s nekim kliničkim i istraživačkim komponentama. Drugi klinički praktičari, socijalni radnici, savjetnici za mentalno zdravlje, pastoralni savjetnici i medicinske sestre sa specijalizacijom u mentalnom zdravlju također često provode psihoterapiju. Mnogi od širokog spektra programa obuke za psihoterapiju i institucionalnih okruženja su multiprofesionalni. U većini zemalja, obuka za psihoterapiju završava se na poslijediplomskoj razini, često na magisteriju (ili doktoratu) kroz četiri godine, uz značajan klinički nadzor i kliničku praksu. Stručnjaci za mentalno zdravlje koji se odluče specijalizirati za psihoterapijski rad također trebaju program kontinuiranog profesionalnog obrazovanja nakon osnovnog profesionalnog osposobljavanja.
Popis opsežnih profesionalnih kompetencija psihoterapeuta u Europi izradilo je Europsko udruženje za psihoterapiju (EAP) 2013. godine.
Budući da se tijekom psihoterapije često raspravlja o osjetljivim i duboko osobnim temama, od terapeuta se očekuje, a obično su i zakonski obvezni, poštivati povjerljivost klijenta ili pacijenta. Ključna važnost povjerljivosti klijenta – i ograničene okolnosti u kojima je možda potrebno prekršiti to pravilo radi zaštite klijenata ili drugih – ugrađena je u kodekse etičke prakse regulatornih psihoterapeutskih organizacija.Ethical Principles (2010) of the American Psychological Association, Standard 4: Privacy and Confidentiality online at . Primjeri kada je obično prihvatljivo prekršiti povjerljivost uključuju kada terapeut ima saznanje da je dijete ili starija osoba fizički zlostavljana; kada postoji izravna, jasna i neposredna prijetnja ozbiljnom fizičkom ozljedom sebi ili određenoj osobi. U nekim zemljama psihoterapeuti su zakonom obvezni biti izvjestitelji.
Europa Od 2015. godine još uvijek postoje brojne razlike između različitih europskih zemalja kada je u pitanju regulacija i provedba psihoterapije. Nekoliko zemalja nema regulaciju prakse ili nema zaštitu titule psihoterapeuta. Neke imaju sustav dobrovoljne registracije kod neovisnih profesionalnih organizacija, dok druge zemlje pokušavaju ograničiti praksu psihoterapije na »stručnjake za mentalno zdravlje« (psihologe i psihijatre) s državno certificiranom obukom. Zaštićene titule također se razlikuju. Europska asocijacija za psihoterapiju (EAP) uspostavilo je Strasbouršku deklaraciju o psihoterapiji iz 1990. godine, koja je posvećena uspostavljanju neovisne profesije psihoterapije u Europi, s paneuropskim standardima. EAP je već uspostavio značajne kontakte s Europskom unijom i Europskom komisijom u tu svrhu.
S obzirom na to da Europska unija ima primarnu politiku o slobodnom kretanju radne snage unutar Europe, europsko zakonodavstvo može nadjačati nacionalne propise koji su, u bit, oblici restriktivnih praksi.
U Njemačkoj je praksa psihoterapije za odrasle ograničena na kvalificirane psihologe i liječnike (uključujući psihijatre) koji su završili nekoliko godina specijalističke praktične obuke i certifikacije iz psihoterapije. Budući da psihoanaliza, psihodinamska terapija, kognitivno-bihevioralna terapija i sistemska terapija ispunjavaju uvjete njemačkih zdravstvenih osiguravajućih društava, stručnjaci za mentalno zdravlje redovito se odlučuju za jednu od ove četiri specijalizacije u svom poslijediplomskom usavršavanju. Za psihologe to uključuje tri godine praktične obuke s punim radnim vremenom (4200 sati), što obuhvaća jednogodišnji staž u akreditiranoj psihijatrijskoj ustanovi, šest mjeseci kliničkog rada u ambulanti, 600 sati nadzirane psihoterapije u ambulantnom okruženju i najmanje 600 sati teorijskih seminara. Socijalni radnici mogu završiti specijalističku obuku za djecu i tinejdžere.
Hrvatski zakon na sličan način zaštićuje titulu psihoterapeuta. Propisuje da tu titulu može nositi osoba koja je završila diplomsko obrazovanje iz područja medicine, psihologije, socijalnog rada, pedagogije, logopedije, socijalne pedagogije ili edukacijske rehabilitacije. Psihoterapeut također mora završiti četverogodišnju stručnu izobrazbu iz nekog pravca psihoterapije priznatog u EAP-u, imati hrvatsko državljanstvo te poznavati hrvatski jezik, biti upisan u Imenik Hrvatske komore psihoterapeuta te dobiti dopusnicu za samostalan rad. Komora određuje i vlastite standarde koji su popisani u njenom pravilniku.
U Italiji je praksa psihoterapije također ograničena na diplomante psihologije ili medicine koji su završili četiri godine priznate specijalističke obuke. Švedska ima slično ograničenje u pogledu titule psihoterapeuta, koju mogu koristiti samo stručnjaci sa završenim poslijediplomskim studijem psihoterapije te licencom koju izdaje Nacionalni odbor za zdravlje i socijalnu skrb.
Francusko zakonodavstvo ograničava korištenje titule psihoterapeuta na stručnjake iz Nacionalnog registra psihoterapeuta, koji zahtijeva obuku iz kliničke psihopatologije i razdoblje stažiranja koje je dostupno samo liječnicima ili onima s magisterijem iz psihologije ili psihoanalize.