desno|mini|267x267px| Jedan primjer institucija koje stvaraju vlade kao dio kulturne politike zemlje je stvaranje i kontinuirano financiranje nacionalnih galerija i muzeja. Na slici je unutarnji izložbeni prostor Nacionalne galerije Kanade . Kulturna politika uključuje vladine radnje, zakone i programe koji reguliraju, štite, potiču i financijski (ili na drugi način) podupiru aktivnosti povezane s umjetničkim i kreativnim sektorima, poput slikarstva, kiparstva, glazbe, plesa, književnosti i filmske produkcije te kulture, koja može uključivati aktivnosti vezane uz jezik, baštinu i raznolikost. Ideja kulturne politike razvijena je u UNESCO-u šezdesetih godina 20. stoljeća. Ta ideja uključuje vlade koje uspostavljaju procese, pravne klasifikacije, propise, zakonodavstvo i institucije (npr. galerije, muzeje, knjižnice, operne kuće itd.) koje promiču i olakšavaju kulturnu raznolikost i kreativno izražavanje kroz niz umjetničkih formi i kreativnih aktivnosti. Kulturne se politike razlikuju u različitim državama, ali općenito imaju za cilj poboljšati dostupnost umjetnosti i kreativnih aktivnosti građanstvu te promicati umjetničke, glazbene, etničke, sociolingvističke, književne i druge izričaje svih ljudi u državi. U nekim zemljama, naročito od 1970-ih godina, naglasak je na podršci kulturi autohtonih naroda i marginaliziranih zajednica i na tome da kulturne industrije (npr. filmska ili TV produkcija) predstavljaju raznoliku kulturnu baštinu te etničku i jezičnu demografiju zemlje.
Kulturna politika može se provoditi na razini države, na podnacionalnoj razini (npr. savezne države SAD-a ili kanadske provincije), na regionalnoj ili na općinskoj razini (npr. gradska uprava osniva muzej ili umjetnički centar). Primjeri kreiranja kulturne politike na razini nacionalne države imaju širok raspon, od financiranja glazbenog obrazovanja ili kazališnih programa uz malo ili bez ikakvih troškova, do ugošćavanja umjetničkih izložbi koje sponzoriraju privatna poduzeća u državnom muzeju, do uspostavljanja pravnih kodeksa (poput američke Internal Porezne oznake 501(c)(3) Porezne uprave za neprofitna poduzeća) i stvaranja političkih institucija (poput različitih ministarstava kulture i odjela za kulturu te nacionalnih zaklada), vijeća za podršku umjetnosti i kulturnih institucija poput galerija i muzeja.
Većim dijelom dvadesetog stoljeća su mnoge aktivnosti kulturne politike bile pod nazivom "umjetničke politike". Umjetnička politika uključuje izravno financiranje umjetnika, stvaratelja i umjetničkih institucija te neizravno financiranje umjetnika i umjetničkih institucija kroz porezni sustav (npr. davanjem donacija dobrotvornim umjetničkim ustanovama kao porezne olakšice). Međutim, kao što je primijetio Kevin Mulcahy, "kulturna politika obuhvaća puno širi niz aktivnosti nego što je to bilo obuhvaćeno umjetničkom politikom. Dok je umjetnička politika bila ograničena na rješavanje estetskih pitanja (npr. financiranje umjetničkih galerija i opernih kuća), značaj transformacije kulturne politike može se uočiti u njezinom vidljivom naglašavanju kulturnog identiteta, valorizaciji autohtonog [kulture autohtonog naroda] i analizama povijesne dinamike (poput hegemonije i kolonijalizma)."Mulcahy, Kevin V. 2006. "What is Cultural Policy?" Opći trend u zapadnim industrijaliziranim zemljama od 1970-ih i 1980-ih je pomak od potpore malom broju elitnih profesionaliziranih umjetničkih formi i institucija (npr. klasična glazba, slikarstvo, skulptura, umjetničke galerije) prema potpori amaterskih i kulturnih i kreativnih aktivnosti zajednice (npr. kazalište u zajednici) te kulturnih formi koje nisu smatrane dijelom zapadnog kanona (npr. tradicionalna glazba poput bluesa, glazbe svijeta i tako dalje).
Povijest Prije dvadesetog stoljeća, umjetnost je obično podržavala pokroviteljstvo crkve, aristokrata poput kraljeva i kraljica i bogatih trgovaca. Tijekom devetnaestog stoljeća umjetnici su sve više koristili privatno tržište kako bi zaradili. Primjerice, skladatelj Beethoven je u 19. stoljeću priređivao javne koncerte za koje se ulaz naplaćivao. Tijekom dvadesetog stoljeća vlade su počele preuzimati neke od uloga pokroviteljstva umjetnosti. Prvi napori vlada da podrže kulturu obično su bili osnivanje arhiva, muzeja i knjižnica. Tijekom dvadesetog stoljeća vlade su uspostavile niz drugih institucija, poput umjetničkih vijeća i odjela za kulturu. Prvi odjeli za kulturu obično su podržavali glavne umjetnosti koje su dio zapadnog kanona, kao što su slikarstvo i kiparstvo, te glavne izvedbene umjetnosti (klasična glazba i kazalište).
Umjetnička politika lijevo|mini|200x200px| Zbog velikih scenografija opernih produkcija, mnogo kostimiranih pjevača i potrebe za orkestrom, opera je jedna od najskupljih vrsta umjetnosti za produkciju. Zbog toga, većini opernih društava u 21. stoljeću potrebno je financiranje državnim sredstvima za rad. U dvadesetom su stoljeću zapadne vlade u Ujedinjenom Kraljevstvu, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu i mnogim europskim državama razvile mjere umjetničke politike za promicanje, potporu i zaštitu umjetnosti, umjetnika i umjetničkih institucija. Umjetničke političke inicijative ovih vlada općenito su imale dva cilja: podupiranje izvrsnosti u umjetnosti i olakšavanje pristupa umjetnosti za građane.Throsby, David. The Economics of Cultural Policy. Cambridge University Press, 2010. p. 59-63 Primjer inicijative umjetničke politike koja podupire izvrsnost bio bi vladin program bespovratnih sredstava koji osigurava financiranje najuspješnijim umjetnicima u državi. Konkretan primjer bila bi književna nagrada od 100.000 dolara za najbolje autore beletristike koje izabire žiri sastavljen od vrhunskih stručnjaka. Primjer inicijative umjetničke politike koja ima za cilj povećanje dostupnosti umjetnosti bio bi glazbeni program u školama koji financira vlada. Konkretan primjer bio bi program koji financira orkestar ili jazz kvartet i plaća im besplatne koncerte u osnovnim školama. To bi omogućilo djeci iz obitelji s nižim i srednjim primanjima da uživo čuju glazbu.
Ova dva cilja, podrška izvrsnosti i širenje dostupnosti, često su kompromisi, budući da povećanje jednog obično utječe na smanjenje drugog. Primjerice, ako neka država ima program bespovratnih sredstava od 12 milijuna dolara godišnje za orkestre te se njezina vlada usredotoči na cilj podržavanja glazbene izvrsnosti, ona može odlučiti uložiti 4 milijuna dolara godišnje za tri najbolja orkestra u zemlji koje odabire vijeće neovisnih profesionalnih glazbenih kritičara, dirigenata i profesora glazbe. Ova bi odluka pogodovala cilju povećanja izvrsnosti budući da bi financiranje išlo samo vrhunskim glazbenim skupinama. Međutim, ovaj pristup omogućio bi građanima samo tri grada pristup profesionalnim orkestrima.
S druge strane, ako se vlada usredotoči na širenje pristupa simfonijskim koncertima, mogla bi naložiti nezavisnom povjerenstvu da odabere 12 orkestara u zemlji, po jedan orkestar za jedan grad. Ako bi se uložilo milijun dolara godišnje za 12 orkestara u 12 gradova, to bi omogućilo građanima iz 12 gradova u zemlji da vide nastupe orkestara uživo. No, financiranje 12 orkestara značilo bi da bi sredstva išla ansamblima koji ne zadovoljavaju najviše standarde izvrsnosti. Stoga su izvrsnost i širi pristup često kompromisi.
Teorijski pristupi poveznica=//upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/6/6b/The_Railway_Museum_3.jpg/200px-The_Railway_Museum_3.jpg|desno|mini|200x200px| Prikaz antičkih lokomotiva u željezničkom muzeju u Japanu. Kulturna politika, iako mali dio proračuna čak i najizdašnijih vlada, upravlja sektorom goleme složenosti. To uključuje "veliki, heterogeni skup pojedinaca i organizacija angažiranih u stvaranju, proizvodnji, prezentaciji, distribuciji i očuvanju i obrazovanju o estetskoj baštini i zabavnim aktivnostima, proizvodima i artefaktima".Wyszomirski, Margaret J. 2002. “Arts and Culture.” in The State of Nonprofit America. ed. Lester M. Salamon. Washington D.C.: Brookings University Press. Kulturna politika nužno obuhvaća široku lepezu aktivnosti i obično uključuje javnu potporu za:
Mjesta baštine, bojišta i povijesne spomenike Zoološke i botaničke vrtove, arboretume, akvarije, parkove Knjižnice i muzeje (umjetničke, znanstvene, povijesne) Vizualne umjetnosti (film, slikarstvo, kiparstvo, keramika, arhitektura) Izvedbene umjetnosti (simfonijska, komorna i zborska glazba; jazz, hip-hop i narodna glazba; balet, dvoranski i moderni ples; opera i glazbeno kazalište; cirkuske predstave, rodeo i koračnice)Yoshida, Yukihiko, Jane Barlow and Witaly Osins, ballet teachers who worked in postwar Japan, and their students, Pan-Asian Journal of Sports & Physical Education, Vol.3(Sep), 2012. Javne humanističke programe (javna radiotelevizija, kreativno pisanje, poezija)
Neke vlade smještaju područja politika s ovog popisa u druga ministarstva ili odjele. Na primjer, nacionalni parkovi mogu biti dodijeljeni odjelu za okoliš, a javne humanističke znanosti mogu biti delegirane odjelu za obrazovanje.
Budući da je kultura javno dobro (tj. doprinosi vrijednosti čitavog društva, uključujući i one koji ju ne plaćaju, budući da cijelo društvo ima koristi od umjetnosti i kulture) i smatra se zasluženim dobrom, mnoge vlade potiču programe za promicanje veće dostupnosti.d'Angelo, Mario and Vesperini, Paul. 1999. Cultural Policies in Europe: Method and Practice of Evaluation, Council of Europe Publishing, Strasbourg Tim pristupom trebalo bi se osigurati da značajna estetska djela poput slika i skulptura postanu široko dostupna javnosti. Drugim riječima, "visoka kultura" ne bi trebala biti rezervirana isključivo za određene društvene klase ili građane velegrada. Umjesto toga, dobrobiti najviših dosega kulturne izvrsnosti trebale bi se ostvarivati na egalitarni način; nacionalno kulturno blago mora biti dostupno bez obzira na prepreke klasnih prilika, obrazovanja ili mjesta stanovanja. Demokratska država ne može se promatrati kao jednostavno povlađivanje estetskim preferencijama nekolicine ili otvoreno unošenje političkih vrijednosti u umjetnost. Posljedično, demokratska kulturna politika mora artikulirati svoju svrhu na načine koji pokazuju kako služi javnom interesu. Ta se svrha često izražava kao uključivanje ili stvaranje kulturne demokracije ili kao demokratizacija kulture .
Cilj kulturne demokratizacije je estetsko prosvjećenje, povećanje dostojanstva i obrazovni razvoj općeg građanstva. “Diseminacija je bila ključni koncept s ciljem uspostavljanja jednakih mogućnosti za sve građane da sudjeluju u javno organiziranim i financiranim kulturnim aktivnostima”.Duelund, Peter. 2001. “Cultural Policy in Denmark.” The Journal of Arts Management, Law and Society. 31: 34-57. Kako bi se postigao ovaj cilj, izvedbe i izložbe su pristupačnih cijena; javno umjetničko obrazovanje promiče jednakost estetskih mogućnosti; nacionalne institucije organiziraju izvedbe na radnim mjestima, u domovima za umirovljenike i stambenim kompleksima.