Mihajlo (Mihael, Mihaelo) Ivanov Živić (Sikirevci, 23. rujna 1899. – Osijek, 14. travnja 1942.). Bio je hrvatski kipar. Djelovao je u Osijeku u razdoblju između dvaju svjetskih ratova.
Mladost i školovanje Mihajlo Živić rođen je 23. rujna 1899. godine, u selu Sikirevci pokraj Slavonskog Šamca. U ranom djetinjstvu njegova obitelj se preselila u Osijek, gdje je završio osnovnu školu i četiri razreda gimnazije. Po završetku srednje škole, 1916. godine, upisao se u mušku učiteljsku školu u Osijeku. Na početku Prvog svjetskog rata unovačen je u vojsci Austro-Ugarske Monarhije. Poslan je na talijansku frontu, gdje je bio teško ranjen. Nakon rata vratio se u Osijek i ondje 1919. godine završio Učiteljsku školu. Osim u Austro-Ugarskoj Monarhiji, služio je i u vojsci Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, a posljednji put je unovačen 1941. godine u redovima Hrvatskog domobranstva.Daniel Zec, Osječki kipari prve polovice 20. stoljeća: Leović, Živić, Nemon, Švagel-Lešić, 2014., str. 110–111.
Osječko gradsko poglavarstvo je 13. siječnja 1920. godine postavilo Mihajla Živića kao namjesnog učitelja u Donjeg gradu u Osijeku. U toj službi je bio kratko, tek jedno polugodište. Iste te godine je premješten u Vrbanju, gdje je radio kao privremeni učitelj niže pučke škole sve do 1923. godine.Zec, Osječki kipari, str. 111.
Dana 1. ožujka 1923. godine Živić je upisao Kraljevsku Akademiju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Školovao se zahvaljujući financijskoj potpori Odjeljenja za prosvjetu Pokrajinske uprave za Hrvatsku i Slavoniju. Godine 1924. upisan je u školu za kiparstvo kod prof. Rudolfa Valdeca. U akademskoj godini 1924./1925. upisuje kiparsku školu, također kod prof. Valdeca. Idući semestar 1925./1926. godine upisan je u kiparsku školu kod prof. Roberta Frangeša Mihanovića. Godine 1926. odobren mu je upis u specijalnu kiparsku školu Ivana Meštrovića, koju je pohađao dvije godine. Studij na Kraljevskoj akademiji za umjetnosti i umjetni obrt u Zagrebu Živić je završio 30. lipnja 1928. godine.Zec, Osječki kipari, str. 111–112.
Prva izložba U rujnu 1924. godine Živić je otvorio svoj prvi atelijer, u osječkoj pučkoj školi u Donjem gradu. Tada je prvi put privukao pažnju na svoj rad, a iste godine sudjelovao je na velikoj izložbi članova Umjetničke sekcije Kluba hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku. Izložba je bila održana u Županijskoj palači u Osijeku s više od 260 izloženih slika i 7 skulptura. Opisana je kao najveća do tada održana izložba u Osijeku. Živić je na izložbi sudjelovao kao jedini kipar, prvi put izlažući svoje radove. Tada je još bio student na drugoj godini Akademije. Recenzije nastupa mladog kipara, objavljene u osječkim dnevnim listovima, bile su pozitivne. Radovi koje je izložio bili su: Torzo, Bo mrtve lire, Autoportret, Bol, Studija, Portret djevojčice i Prkos. Milenko Đurić u listu Straža istaknuo je Živića kao najdarovitijeg i umjetnički „najdotjeranijeg“ među mlađim umjetnicima. Grad Osijek otkupio je za svoju vijećnicu hvaljeni Živićev Torzo, skulpturu na kojoj se najbolje vidi utjecaj Ivana Meštrovića na Živićevo kiparstvo. Danas su sačuvane tri njegove skulpture s te izložbe, a to su Torzo i Autoportret koji se nalaze u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku te Bol, danas u Gliptoteci HAZU u Zagrebu.Zec, str. 112–118.
Meštrović kao uzor Pozivanje na Meštrovićev uzor najizrazitije je u Živićevim najranijim djelima (poput studentskih radova Torzo i Bol iz 1924. godine) koji demonstriraju preuzimanje mnogih karakterističnih elemenata Meštrovićeva kiparskog stila – njegovu specifičnu morfologiju i stilizaciju, način komponiranja figure i geste tijela, plastičnu anatomiju, pa i način oblikovanja fizionomije. U nekim radovima, međutim – ponajprije u reljefnim portretima – nazire se drugačiji stilski izričaj, u odmaku od prepoznatljive Meštrovićeve stilske morfologije. Osim kiparskog, i Živićev crtački stil razvijao se pod Meštrovićevim utjecajem.
Iako je bio svjestan Meštrovićeva utjecaja na vlastito stvaranje, status Meštrovićeva epigona, koji mu je već za života nametala kritika, za Živića je bio frustrirajući.Zec, str. 119–120.
Studijska putovanja Nakon završenog studija, Živić kreće na studijska putovanja: 1928. godine odlazi u Francusku, u Pariz, a 1929. godine u Italiju, u Firencu. Oba putovanja su utjecala na njegovo stvaralaštvo, pa se tako u njegovim ženskim aktovima i portretima nazire utjecaj talijanske renesanse. Najviše „renesansnih“ ili klasicizirajućih kvaliteta posjeduje Živićev Portret kćerke (Glava djevojčice) iz Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku.Zec, str. 121–122.
Crteži U Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku nalazi se više Živićevih crteža i skica iz različitih vremenskih perioda, s različitim stilskim i kvalitativnim osobinama. Najznačajniji je niz od dvadesetak stilsko-morfološki ujednačenih crteža i skica, uglavnom u tehnici krede ili ugljena, koji otkrivaju Živićevo modernističko likovno promišljanje. Na tim crtežima vidljiv je utjecaj njegova mentora Ivana Meštrovića.Zec, str. 123–129.
Prva samostalna izložba Mihajlo Živić se nakon završetka studija na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu 1928. godine vratio u Osijek. U svom atelijeru u osječkom Donjem gradu napravio je u manje od godinu dana velik broj radova – portreta, poprsja i kompozicija. U svibnju 1929. godine u Osijeku je postavio svoju prvu samostalnu izložbu. Jedan od prvih radova u atelijeru u Donjem gradu bio je portret Stjepana Radića, a izradio ga je u rujnu 1928. godine. Živić je bio Radićev pristalica, a kao student je 1928 godine sudjelovao u masovnim demonstracijama u Zagrebu povodom atentata na Stjepana Radića i zastupnike Hrvatske seljačke stranke u beogradskoj skupštini u lipnju iste godine. Iz tih razloga ga je policija dva puta privela i zatvorila.Zec, str. 130.
Živićeva prva samostalna izložba izazvala je vrlo veliki interes osječke javnosti. Osim što je bila važna za Živićevu osobnu umjetničku afirmaciju, ona ujedno predstavlja značajnu, pa i prijelomnu točku etabliranja osječkoga međuratnog kiparstva. Naime, tu se izložbu bilo najavljivalo i opisivalo kao prvu kiparsku izložbu u Osijeku. Prvi puta je osječka publika tada imala priliku vidjeti isključivo kiparska djela, nastala rukom jednoga – i to domaćega, osječkog autora. Do tada su se na različitim skupnim izložbama priređivanim u Osijeku skulpture izlagale uvijek u podređenoj ulozi i broju u odnosu na uz njih izložena prevladavajuća slikarska djela.Zec, str. 130.
Nenaviknuta na slične umjetničke priredbe, osječka publika i autori novinskih izvještaja i recenzija o Živićevoj izložbi, bili su fascinirani upravo znatnim brojem skulptura i još više njihovim velikim, monumentalno doživljenim dimenzijama. Isticane su gigantske i čvrste forme, a napomenuto je i kako „ima skulptura do dva metra visokih“.Zec, str. 131.
To je bila i jedina Živićeva samostalna izložba, ali i jedina samostalna kiparska izložba u Osijeku u narednom razdoblju. To dovoljno govori o recepciji skulpture, odnosno uvjetima, potrebama i mogućnostima grada i sredine u kojoj su egzistirali osječki kipari između dvaju svjetskih ratova. Izložba je svečano otvorena 14. svibnja 1929., u dvorani na drugom katu škole u Jägerovoj ulici, uz nazočnost uglednih gostiju iz političkog i kulturnog miljea grada i regije. Živić je izložio tridesetak nedavno nastalih skulptura, uglavnom radova u patiniranoj sadri. Borac, Glad, Muški akt, Kavkazac, Ženski akt, Pastir, Majka i dijete, Ruka, Dravska vrata, Tigar, Mesija, Ženska glava, Dijete, nadalje portretne biste S. Radića, V. Muačevića, prof. J. Bruna, F. Sudarevića i dr. M. Hanžekovića.Zec, str. 131–132. Opširni osvrt na izložbu u afirmativnom tonu i s kratkim osvrtom na pojedine radove, napisao je za Hrvatski list Ivan Žilić;„U svojoj prevelikoj čednosti ili možda u prirođenoj strogosti prema vlastitim sinovima Osijek i ne sluti, da je iz njegove sredine, i to baš donjogradske podravačke sredine, nikao jedan kiparski talenat, koji je u slavnoga Ivana Meštrovića kao svoga učitelja pobudio sveopću i živu pažnju. (...) Ako se cijela izložba obujmi jednim pogledom, sigurno dobivate impresiju, da ste u pariškom »Salonu« na jednoj svjetskoj izložbi. Jer Živić iako je Osječanin, on je svjetski umjetnik željan napretka i razvitka“.Ivan Žilić, Prva kiparska izložba g. Živića, Hrvatski list, Osijek, br. 134, 17. 5. 1929., str. 7.Muški akt Glad (danas u Muzeju likovnih umjetnosti) ukazuje na snažan utjecaj Ivana Meštrovića i pripada Živićevu doslovnom nasljedovanju djela iz Meštrovićeve ranije stvaralačke faze odnosno ciklusa vidovdanskih junaka. Naslovom Glad Živićeva skulptura poprima posebno simboličko značenje i postaje znakom umjetnikova osobnog protesta. Gubeći idejnu vezu s junačkim Meštrovićevim figurama, ostvaruje povezanost sa suvremenim kontekstom socijalno angažirane umjetnosti toga vremena. Godina u kojoj djelo nastaje, vremenski se poklapa s osnivanjem grupe Zemlja (1929.), ali i sa Živićevim osobnim životnim nedaćama, jer je nakon završetka studija, od 1928. do 1930., bio bez posla. Ogorčen, o tom je razdoblju svoga života kasnije zapisao: “Borio sam se za svoj opstanak kroz ove dvije godine vrlo gorko. (...) S malom plaćom, oženjen, gladovao sam koricu kruha – u strahu da me ne premjeste, zašutio sam.”Zec, str. 135–140.
Živićevu izložbu vidjelo je preko 1500 posjetitelja, a zbog velikog zanimanja i vrlo dobre posjećenosti, bila je produljena do 27. svibnja. U dnevnom tisku tada je u više navrata isticano kako Živić nakon ove svoje izložbe odlazi u Južnu Ameriku, u Čile, gdje namjerava nastaviti svoj rad. Za put u južnu Ameriku Živić je od osječkoga gradskog poglavarstva zatražio novčanu pomoć u iznosu od 20 do 30.000 dinara. U pismu od 5. lipnja 1929., upućenom osječkom gradonačelniku dr. Vjekoslavu Henglu, Živić ističe kako je osječkom Gradskom muzeju poklonio veliki reljef J. J. Strossmayer te da je veliku kompoziciju po originalnom modelu Glad ostavio muzeju u pohranu, a kompoziciju Kavkazac gradskom poglavarstvu ostavio na ogled, više puta naglašavajući kako obje radnje predstavljaju neprocjenjivu vrijednost. Za ove dvije svoje skulpture koje je, zapravo, gradu Osijeku želio ostaviti kao svojevrstan zalog, molio je honorar u gore naznačenom iznosu: „Čašću se obvezujem ako me Bog poživi da ću se što brže vratiti svojoj rodnoj grudi i njoj sav kult svojega stvaranja posvetiti. Molim od svoje grude za ona dva velika kipa moralni honorar od 25 – 30 tisuća din, a sin Vaš ako Bog da darivati će svojoj grudi još i više!“ Subvencija mu je bila odobrena, ali u puno manjem iznosu od onoga koji je zatražio.Zec, str. 144–145.
Najavljivani Živićev veliki odlazak iz Osijeka ipak nije bio ostvaren. Živić najvjerojatnije tada, kao ni kasnije, nije poduzeo to putovanje. U kolovozu se 1929. oženio, a u prosincu sudjelovao na još jednoj osječkoj izložbi. U ožujku 1930. zabilježeno je njegovo djelovanje u Osijeku, a krajem te godine dobio je i namještenje na Građanskoj školi u Osijeku.Zec, str. 145.
Izložbe i umjetničko djelovanje (1929. – 1939.) Klub hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku od Živića je povodom svoje dvadesetogodišnjice postojanja naručio izradu reljefnih portreta za spomen-ploče Josipu Jurju Strossmayeru, Dragutinu Neumanu i Anti Evetoviću koje su postavljene 1929. godine u Osijeku i Valpovu, te za spomen-ploču Franji Sudareviću, postavljenu 1932. godine u Osijeku. Biskupova spomen-ploča postavljena je na pročelje zgrade Osječke oblasti. To je bio prvi spomenik biskupa u njegovu rodnu gradu i najveći Živićev reljef.Zec, str. 146–148.