Marija Magdalena Gornik, zvana također Gornikova Lenčka (Janeži, 19. srpnja 1835. - Petrinci, 2. veljače 1896.) bila je slovenska katolička mističarka i stigmatičarka, za koju se od 2022. vodi postupak beatifikacije.

Pripisuje joj se, da je nosila Kristove rane (stigme), imala mnoga viđenja, istovremeno boravila na više mjesta, komunicirala sa svecima, anđelima i dušama u čistilištu.Magdalena Gornik verbum.hr Preuzeto 24. listopada 2022. Uz njezin se život vežu različite mistične pojave.Mistično je krvavela, živela brez hrane Slovenske novine. Preuzeto 24. listopada 2022. Pripisuje joj se da je 47 godina živjela bez hrane, izuzev Svete Pričesti.Magdalena Gornik: slovenska stigmatičarka i duša patnica koja je 47 godina živjela bez hrane bitno.net Preuzeto 24. listopada 2022.

Životopis Djetinjstvo Rođena je 19. srpnja 1835. u Janežima, u župi Gora blizu Sodaržice u Dolenjskoj, kao treće od sedmero djece oca Jožefa Gornika (1801. – 1874.) i majke Ana (1807. – 1860.). Na isti je dan krštena u crkvi Marije Snježne imenom Marija Magdalena. U djetinjstvu je bila zvana Lenka ili Alenčka, no sama se potpisivala kao Magdalena. Njezino je djetinjstvo najiscrpnije opisao pisar Janez Plaper, čuvar u dvorcu Ribnica; Magdalena je dobila kršćanski odgoj, a opisana je kao „živahna i bistra djevojka plavih očiju, nježne tjelesne građe”. Pomagala je obitelji u poljodjelstvu, a sama je gajila osobitu pobožnost euharistijskog klanjanja, još i prije Prve Pričesti.

Mladenaštvo i prva ukazanja Prvo Marijino ukazanje doživjela je u proljeće 1847., na livadi na kojoj je skupljala sijeno za svinje, nedugo prije njezine Prve Pričesti. Na Duhove, 23. svibnja 1874., na kraju svete mise čula je Gospin glas koji ju je pozvao na hodočašće u Novu Štiftu, kamo se i zaputila s majkom na Presveto Trojstvo 30. svibnja 1874. i tamo doživjela mistično viđenje Euharistije:

Tijekom došašća 1847. teško se razbolijeva i sve teže podnosi hranu. Dne 2. kolovoza 1848. onesvijestila se i doživjela drugo Marijino ukazanje, u kojemu joj otkriva kako će ostatak života živjeta samo od Euharistije, bez potrebe za hranom, te ju pozvala da, poput pastira iz La Salette, opominje narod i poziva ga na pokoru i obraćenje. Tijekom kolovoza i rujna doživjela je više mističnih iskustava Kristove patnje, što potvrđuje i njezin ispovjednik Jožef Žagar, a u rujnu 1848. ostaje potpuno paralizirana. Gornik sva svoja iskustva upisuje u dnevnik, koji počinje pisati na poticaj ispovjednika, a koji je prozvan Velika knjiga ukazanja.

Život u župi Bloke (1867. – 1893.) Godine 1867. Gornik se, zajedno sa sestrama Apolonijom i Marijom, seli u župu Bloke, gdje je župnik bio njezin ispovjednik i kapelan u Sodražici Janez Kaplenek. Mjesne vlasti prosvjedovale su protiv njihova doseljenja i zahtijevale su od biskupa Jerneja Vidmara neka naredi Magdaleni povratak u Goru. Vidmar, koji je poznavao Gornik dok je bila na promatranju u Sodražici, pozvao ju je na tri dana u Biskupski dvor u Ljubljanu, nakon čega je potvrdio autentičnost njezinih iskustava. Nakon smrti župnika Kaplenka, 6. travnja 1893., sve tri sestre vraćaju se u Goru, gdje Gornik živi sve do smrti 1896. Prema opisima mjesnog župnika Dominika Janeža, ljudi su ju posjećivali i iz dalekih krajeva Monarhije, tražeći savjet ili ohrabrenje.

Smrt i pokop 250px|mini|desno|Grob Magdalene Gornik Tri dana prije smrti Gornik više nije mogla ići u crkvu; dva dana prije smrti župnik Janež udijeljuje joj bolesničko pomazanje s papinskim blagoslovom. Preminula je na prvu korizmenu nedjelju, 23. veljače 1896. Sačuvana je predaja, da su njezini siromašni rođaci brinuli, kako će počastiti one, koji će doći na sprovod. Magdalena ih je smirivala, neka ne brinu, jer će se Bog pobrinuti, da će sve biti u redu. Napadalo je mnogo snijega te je pritisnuo tako oštar mraz pa je uz njezin grob na pogrebu 26. veljače bilo svega nekoliko mještana. Nakon mise zadušnice, župnik Janež izjavio je: „Potpuno sam uvjeren da je bila prava mističarka, Božja miljenica.”

Mistični fenomeni U životu Magdalene Gornik dokumentirano je nekoliko mističnih pojava: ekstaze, viđenja, stigme, život bez hrane, mistična Pričest, stanje lebdenja i pojedine karizme.

Esktaze Ekstaze su bile najčešća mistična pojava u Gornikinu životu; prvu ekstazu doživljava kao trinaestogodišnja djevojčica, 11. kolovoza 1848., a redovite ekstaze počele su 24. kolovoza 1848. i trajale sve do njezine smrti. U dnevničkim zapisima navodi kako je ekstazu doživljavala svake večeri nakon zvona za Anđeosko pozdravljenje. Nekad je stanje ekstaze doživljala više puta u danu, često petkom i nedjeljom: petkom u podne i navečer, a nedjeljom tijekom svete mise, u podne, pri popodnevnoj molitvi i nakon zvona za večernji Angelus. Prema iskazu župnika Lesjaka, na Uskrs, 11. travnja 1852., bila je u ekstazi jedanaest puta.

Trajanja ekstaza bila su nejednolika; večernje su obično trajale oko tri sata, petkom od 12 do 15 sati (vrijeme Kristove muke i smrti na Kalvariji), u Velikom tjednu i po nekoliko dana, kao i u uskrsnoj osmini. Nekih godina trajala je 14 dana, od Cvjetnice do Uskrsa i od Uzašašća do Duhova. Očevidci opisuju kako bi joj se tijekom ekstaze lice promijenilo te da su bile obilježene vidljivom patnjom; u ekstazu je najčešće padala kući ili u crkvi, tijekom Mise, ili kad bi svećenik prolazio s Presvetim Sakramentom u njezinoj blizini.

Viđenja Gornik je doživljvala i vizije i kada nije bila u stanju ekstaze, sve do smrti. Izvješćuje kako je u viđenjima, za razliku od ekstaza, imala istančana osjetila, kojima bi čula riječi Isusa, Marije, anđela ili svetaca, osjetila mirise ili žeđ (u vizijama čistilišta i Isusove Muke); prema vlastitim iskazima, anđeli su je u vizijama poučavali kako štovati Presveto Trojstvo i Djevicu Mariju. Najčešće je imala vizije Kristove Muke i Neba, koje je opisivala i prepričavala župniku Janežu s ushitom. Magdalena navodi i kako je imala viđenje tadašnjega pape Pija IX.

Vizije čistilišta Redovito je na Dušni dan (2. listopada) imala viziju čistilišta, u kojemu su, prema njezinim opisima, duše boravile u tri odjeljka: u prvom odjeljku bile su duše najbliže Nebu, bijele i blago sjajne, a molile su se uzdignutih ruku; duše u drugom odjeljku klečale su, osjećale tugu i više patile; za razliku od prethodnih, duše u trećem odjeljku bile su smeđe i nisu mogle moliti, već su klečale i plakale - bile su najbrojnije i potpuno ovisne o molitvama živih.

Vizije pakla Nekoliko puta u životu doživjela je viđenja pakla; prema bilješkama, u tim viđenjima bila bi srušena u ponor te bi ju prekrio crni plamen pakla, poput valova; pakao je opisivala kao usko mjesto, u kojem je osjećala vatreni žar u ustima i veliku žeđ te potpunu odsutnost utjehe; opisivala je ljudske i životinjske glasove koji psuju jedni druge i Boga. Te su vizije redovito bile kratke (nekoliko minuta), no ostavljale su veliki utisak.

Vizije Kristove Muke Kristove patnje bile su najčešća pojava u njezinim vizijama, u kojima ih je i sama djelomično iskušavala (Isusovo bičevanje, križni put i razapinjanje); doživljavala ih je petkom i svakoga Velikoga tjedna.

Stigme Kristove stigme, koje je Gornik nazivala „ranama”, primila je u trinaestoj godini, a neke je nosila do smrti; bile su to krvave rane na rukama, nogama, boku, glavi (rane Trnove krune), ramenu (rana križa), na tijelu (od bičevanja). Očevidci navode da su joj rane na rukama bile dovoljno duboke da se moglo vidjeti kroz njih; rane na glave ponavljale su se i krvarile do smrti, i po nekoliko puta tjedno, o čemu župnik Lesjak izvješćuje biskupa Wolfa 12. ožujka 1852. godine:

Na Veliki petak otvarale bi joj se sve stigme na tijelu, koje je vidljivo nosila sedam godina; ranu na boku nosila je do kraja života, dok su rane na rukama i nogama zacijelile 1855. godine.

Istrage crkvenih vlasti Događaji na Gori ubrzo privlače pozornost ljudi diljem Slovenije, ali i cijele Habsburške Monarhije. Biskup ljubljanski Alojz Anton Wolf ovlašćuje kapelana u Gori Jožefa Žagara i dekana u Ribnici Ignacija Holzapfela neka prate Magdalenu i izvješćuju ga o zapažanjima. Objavljene su i tri istrage crkvenih vlasti tijekom 1849: u kolovozu te 20. listopada i 7. prosinca te godine. Župnik Jožef Lesjak dva je puta pozvao Magdalenu na promatranje u Sodražicu (2. ožujka – 11. travnja te 1. – 10. lipnja 1852.); sva ta izvješća, kao i izjave kapelana u Sodražici Janeza Kaplenka, u čijem domaćinstvu je Magdalena radila, te izvješće sestre M. Eleonore Hudovenik, uršulinke u Ljubljani, slažu se u tvrdnji da je Gornik od proljeća 1847. nadalje u svojim mističnim iskustvima i viđenjima tijekom Velikoga tjedna proživljavala i podnosila Kristovu muku, doživljavajući krvarenja i velike bolove, kao i da je od 1848. živjela potpuno bez hrane, primajući samo Svetu Pričest.

Pomoćni biskup ljubljanski Stanislav Lenič, koji je nakon osam i pol godina zatvora postao župnikom u Sodražici i Gori Sodražici, zapisao je 21. ožujka 1988. o Gornik:

Kardinal Franc Rode o Magdaleni je rekao: »Uz izvanrednu pojavu mističkih doživljaja i svetačkog života Magdalene Gornik prirodno je, da mislimo na postupak za beatifikaciju i kanonizaciju. Drugi narodi bi to već odavna učinili.« (Rim, 3. rujna 2008.)

Štovanje

Crkvena vlast se prema Magdaleni i neobičnim pojavama u njezinu životu držala po strani te krajnje oprezno i suzdržano. Ljubljanski biskup pratio je događaje i naložio župnicima neka izvješćuju o istima.

U Nadbiskupijskome arhivu u Ljubljani čuva se dokumentacija o Magdaleni Gornik, koja broji 6800 stranica građe; uz Magdalenine rukopise na slovenskom, čuvaju se i izvješća očevidaca, na njemačkom i slovenskom jeziku.

Nadbiskup ljubljanski, msgr. Stanislav Zore, službeno je, uz dopuštenje Rima, otvorio biskupijski proces beatifikacije.

Bibliografija

Izvori

Vanjske poveznice MAGDALENA GORNIK Mističarka koja je 47 godina živjela od Euharistije | HKM

Kategorija:Kršćanski mistici Kategorija:Katoličanstvo u Sloveniji Kategorija:Sluge Božji Kategorija:Životopisi, Slovenija