mini| Cijeli kompleks, gledajući južno od Bazilike sv. Petra mini| Campo Santo Teutonico s kupole Bazilike svetog Petra Campo Santo Teutonico (službeno Campo Santo dei Teutonici e dei Fiamminghi – Friedhof der Deutschen und der Flamen) je ustanova u Vatikanu koja u različitim oblicima potječe iz doba Karla Velikoga.
Danas Campo Santo Teutonico, uz njemačko groblje koje je u potpunosti okruženo zidom i jedino unutar zidina Vatikana, čine tri sastavnice: L’Arciconfraternita di Santa Maria della Pietà nel Campo Santo dei Teutonici e Fiamminghi osnovana 1450., Papinski njemački Collegio Teutonico di Santa Maria in Campo Santo od 1876. te Römisches Institut der Görres-Gesellschaft od 1888. godine.
Zbog svojih povijesnih korijena, izraz teutonico ne uključuje samo današnje Nijemce (talijanski tedeschi, jednina tedesco), već sve koji žive u povijesnom njemačkom kulturnom području, tj. Austrijance, Južne Tirolce, Alzašane, Švicarce koji govore njemački, Lihtenštajnce, Luksemburžane i Belgijance koji govore njemački; "Fiamminghi" uključuje flamanski i nizozemski jezik.
Povijest mini| Pogled na groblje s ulaza Na mjestu današnjeg groblja, koje se u ranom srednjem vijeku proširilo znatno sjevernije, za vrijeme Rimskog Carstva vjerojatno je postojao Kaligulin i Neronov cirkus, u kojem su, prema spisima Tacita, stotine osoba umrle kao mučenici tijekom progona kršćana, a prema predaji i apostol Petar.
Nesigurni prvi izvori mini| Mogući osnivač: Fulrad Ksenodohija i dijakonija koje su već postojale u Rimu kao društvene ustanove bile su prikladne za zbrinjavanje hodočasnika koji su kratko boravili u gradu i na grobovima apostola, ali ne i hodočasnika koji su se nešto duže nastanjivali na odredištu svog hodočašća. Zbog toga su, prema mišljenju Debre J. Birch, nastale četiri scholae peregrinorum, koje su osnovane oko crkve svetog Petra:Debra J. Birch: Pilgrimage to Rome in the Middle Ages. Continuity and Change. Woodbridge 1998, S. ?. schola saxonum, schola langobardorum, schola frisiorum i schola francorum. Iako su one bile blizu Bazilike sv. Petra, bile su izvan gradskih zidina. Tek nakon invazije Saracena 846. i one su zaštićene zidom te su od tada dijelom zidina Leona IV. Povjesničar Albrecht Weiland karakterizira scholae kao hodočasničke kolonije grupirane oko određene crkve, kao zasebna naselja okružena zidinama.
Ove su škole nastajale tijekom VIII. stoljeća, točna datacija je teško procjenjiva zbog nedostatka preciznijih izvora. Jedan dokument, iako krivotvoren, navodi da je Karlo Veliki osnovao scholu 22. prosincu 797. U svom eseju o Karlu Velikom, Rudolf Schieffer godinu 787. identificira kao najvjerojatniji datum utemeljenja: u opisu života pape Leona III. schola postoji već 799., a Würzburški rukopis iz 9. stoljeća potvrđuje Karla Velikog kao utemeljitelja. Iz toga Schieffer zaključuje da se utemeljenje moralo dogoditi tijekom jednog od tri prethodna Karlova putovanja u Rim 774., 781. ili 787. godine. Izabrao je posljednji od ova tri moguća datuma jer je Karlov pouzdanik, opat Fulrad, imao "bolnicu" u blizini Bazilike svetoga Petra. Darovnica je obnovljena 781., a Fulrad je umro 784. godine. Schieffer prihvaća Fulradovu "bolnicu" kao preteču schole francorum, koja je "uspostavljena" kao Schola francorum u svojevrsnom ratifikacijskom aktu tijekom Karlova prvog posjeta Rimu nakon Fulradove smrti.
Procvat u 9. stoljeću Vjerojatno nikada neće biti konačne sigurnosti o utemeljenju, ali je daljnji razvoj bolje dokumentiran. Scholae peregrinorum bile su opremljene: bolnicom za prihvat stranaca, gdje su se mogle njegovati oboljele osobe, crkvom za slavljenje bogoslužja i mise zadušnice te grobljem za pokapanje mrtvih. Još nije jasno jesu li sve tri komponente bile prisutne u sve četiri scholae, no to je vrlo vjerojatno. mini| Groblje Gledajući falsificirani temeljni dokument (pa i ako je dokument objektivan falsifikat, to ne znači da se njegov prijavljeni sadržaj mora potisnuti u carstvo bajki. Schieffer pretpostavlja da su svećenici schole možda izgubili pravi dokument tijekom Saracenske oluje 846.), može se zaključiti da su sve komponente bile prisutne na području schole francorum. Dokument tvrdi da je papa Leon sagradio crkvu Svetog Spasitelja u blizini Petrove bazilike te da ju je poklonio Karlu Velikom. Svrha schole bila je osigurati prikladan pokop za "ultramontane" (za ljude koje dolaze s druge strane Alpa) i služiti hodočasnicima iz Franačke, Akvitanije i Galije, tri Karlova kraljevstva. Izvori nam ništa ne govore o točnom ustroju službe hodočasnicima i umrlima niti o pitanju jesu li bivali zbrinuti i drugi siromasi i bolesnici itd.
Da bi se pratio daljnji razvoj scholae, često se treba oslanjati na pretpostavke i zaključke iz relativno oskudnih izvora. Birch kaže da su scholae postigle znatnu veličinu i bile su više stabilne hodočasničke zajednice nego tek kompleks s crkvom, bolnicom i grobljem. Još od IX. stoljeća rad schola s hodočasnicima traje do 16. stoljeća, a nakon toga su izvještaji sve rjeđi. Poznata je papinska bula iz godine 854., koja crkvu Svetog Spasitelja samostana sv. Martina daje na upravljanje svećenistvu. Krivotvoreni dokument o osnivanju, Schieffer datira u dva desetljeća prijelaza tisućljećai, Birch nešto kasnije u razdoblje između 1031. i 1053. godine, pa je schola morala djelovati i u to vrijeme, baš kao i u drugoj polovici XI. stoljeća.
Neizvjestan daljnji razvoj U dvije papinske bule schola je ponovno tema. 1053. Leon IX. potvrđuje da pripada samostanu Sv. Martina. Franačka schola je pokapala hodočasnike s područja sjeverno od Alpa, Saksonska schola hodočasnike iz Engleske, a Lombardijska škola hodočasnike s talijanskog poluotoka. Naposljetku, Grgur VII. ponovno se osvrnuo na Scholu Francorum kada je 1081. odredio da se novčana davanja iz sjevernoalpskog područja obećana u dokumentu o osnivanju schole ubuduće koriste za opću dobrobit Apostolske Stolicei.
Nije jasno u kojoj su mjeri te novčane naknade stvarno koristile scholi prije, ali ovo lišavanje financijske osnove možda je bilo početak njezinog propadanja. Posljednji put schola se neizravno spominje 1141. godine; te će se godine prepisati osnivačka povelja, pa se može pretpostaviti da je u to vrijeme u scholi još bilo aktivnosti. Posljednje svjedočanstvo koje crkvu, scholu i groblje smatra cjelinom je bula pape Inocenta VI. iz godine 1360., u kojoj je kao i 1053. potvrđena bula pape Leona iz 854. godine. mini| Zidovi objekta mini| Groblje
Pad i ponovna uspostava Ubrzo nakon posljednje vijesti o kompleksu Schole Francorum iz 1360. godine, posjed je vjerojatno počeo propadati. Osim bilješke u cenzualiju kaptola sv. Petra iz 1390. godine, prema kojoj je crkva bila vrlo zapuštena, tradicija se obnavlja tek sredinom 15. stoljeća, ponovnim povratkom papa u Rim i oživljavanjem važnosti grada Rima.
Značajna je i godina 1454., jer iz bule Nikole V. saznajemo o Gottfriedu von Wayu, koji je dao obnoviti Crkvu Svetog Spasitelja o svom trošku do 1452. godine. Iste 1454. godine započinje institucionalizirana povijest današnjeg Campo Santo Teutonico osnivanjem bratstva: Bruderschaft der christgläubigen Seelen und armen Christen. Dana 29. prosinca 1454., Petrus Licht, rođen u Njemačkoj, Bartholomäus Dinstman i Johannes Lichtenfelser sastali su se na području bivše schole i osnovali bratstvo zajedno s devet drugih kurijala koji su govorili njemački.
U dokumentu o osnivanju detaljno se bilježi neposredna prapovijest prostora nekadašnje škole: Friedrich Frid iz Magdeburga vlastitim je sredstvima sagradio malu kuću na groblju i preuzeo funkciju grobara. Oko 1440. on je s drugim govornicima njemačkog jezika od ostataka oronule bolnice obnovio malu marijansku kapelicu, tzv. "secunda capella", koja je služila za uzdržavanje siromaha i hodočasnika. Osim toga, pomoćni biskup Johannes Goldener, s duhovne strane, je već oko 1450. pokrenuo privatne molitvene procesije u području schola.
U desetljećima koja su uslijedila, morali su se svladati određeni otpori prije nego što je bratovština stvarno uspostavljena i pokrenula svoje djelatnosti u Campo Santu. Pravna situacija na području Campo Santo bila je više nego komplicirana: još je postojala stara crkva Svetog Spasitelja, uz nju već spomenuta Marijina kapela koju je sagradio Frid 1440-ih. Nakon povratka u Rim 1443. godine, papa Eugen IV. je umjesto starijih zgrada sagradio bolnicu za žene, sa sobama za osoblje. Između ostalog, od oko 1446. na groblju je postojala crkvica, "prima ecclesia", koja je bila posvećena svetom Grguru.
Crkva Svetog Spasitelja ušla je u opću konkurenciju s drugim institucijama za preuzimanje odgovornosti za ukope i pastoralnu skrb na Campo Santo. Marijinu kapelu vodila je bratovština sa svojim kapelanom. Bolnica za žene (kojoj je oko 1455. dodana ubožnica) došla je pod vlast osobe koju je slao Santo Spirito in Sassia, a prima ecclesia i stvarno groblje ostali su pod jurisdikcijom Kaptola Sv. Petra.
Osnivanje Bratovštine mini| Campo Santo Teutonico (sredina slike na samom pročelju, lijevo od trga na ulaznim vratima odmah iza zida) i bazilika sv. Petra 1593. Prvih desetljeća, do 1513., bratstvo pri Campo Santo je nastojalo nadoknaditi različita prava i stvoriti vlastite kapacitete da ispuni svoje zadatke: Radilo se, prije svega, o sporovima protiv institucije Santo Spirito kako bi se natjeralo da bratstvo pri Campo Santo može preuzeti brigu o siromašnima i bolesnima te sporovima s Kapitulom Sv. Petra glede odgovornosti za groblje i crkvu.
Godine 1472. bratovština je uspjela steći prava na Santo Spirito, ali bolnica se ne spominje sve do 1493. godine. Vjeruje se da se tijekom tog vremena bratovština smjestila i pomagala potrebitima u drugim bolnicama u gradu. Tek 1511. godine izvori govore o izgradnji nove bolnice na području Campo Santo. Bile su potrebne još dvije godine prije nego što je bratovština uspjela ostvariti svoje duhovne i dobrotvorne ciljeve. Nakon što je prijetio sukob s institucijom zgrada Santo Spirito i oko Fridove Marijine kapele, bratovština je 1476. odlučila sagraditi vlastitu crkvu, no to je ubrzo zaustavljeno. Tek nakon što je papa Aleksandar VI. 1495. izdao oprosnicu za pristaše gradnje, nova je zgrada brzo napredovala. Godine 1500. Marijina kapela je srušena, a posvećena je nova crkva, koja postoji i danas. Napokon su 1513. prava Kaptola sv. Petra konačno izmijenjena. Nakon toga, Campo Santo je brzo razvio veliku privlačnost kao grobno mjesto zbog svoje blizine grobu apostola Petra, a bratstvo je također postalo glavni integrativni čimbenik njemačke zajednice u Rimu.
Moderna mini| Vatikan, Campo Santo Teutonico Nadbratovština, koja od 1576. godine nosi naziv Nadbratovština Naše Gospe Žalosne Nijemaca i Flamanaca, je udruga s članstvom prema kanonskom pravu i vlasnik je cijelog Campo Santa. Članovi mogu postati katolici njemačkog i flamanskog materinjeg jezika koji žive u Rimu ili u njegovoj bližoj okolici, i to svećenici i laici, žene i muškarci (maksimalna dob pri ulasku 60 godina). Nadbratovština ima upravni odbor, kamerlenga, vicekamerlenga i još četiri člana. Statuti koje je odobrila Sveta Stolica reguliraju članstvo i dužnosti odbora te izbor službi koji se održava svake tri godine. Također se opisuju dužnosti i prava članova. Članovi imaju slobodan pristup groblju. Pod određenim uvjetima imaju i pravo biti ukopani na groblju te mogu otkupiti grobno mjesto. Kandidate regrutiraju članovi Nadbratovštine. O prijemu odlučuje Upravni odbor. Probna godina, novicijat, je obvezna i završava svečanim primanjem na uočnicu svetkovine Bezgrešnog začeća (7. prosinca). Muškarci laici tada dobivaju crni "sacco", žene i svećenici medalju na vrpci.