Asonanca (asonancija) glasovna je figura koja nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja zvukovnog ugođaja, ritma ili glasovnih efekata.
Primjeri asonance
Antun Gustav Matoš, „Jesenje veče” Olovne i teške snove snivaju Oblaci nad tamnim gorskim stranama Monotone sjene rijekom plivaju, Žutom rijekom među golim granama.
Dragutin Tadijanović, „Prsten” Oni koji poznaju drago kamenje.Gotova je pjesma O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?
Dragutin Tadijanović, „Dugo u noć, u zimsku bijelu noć” Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Tin Ujević, „Visoki jablani” Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi
Asonanca se može protegnuti kroz cijelu kiticu ili pjesmu. Ako se ponavlja na početku riječi, govorimo o glasovnoj anafori, a ako se ponavlja na kraju riječi, govorimo o glasovnoj epifori. Asonanca kao glasovna epifora:
Antun Gustav Matoš, „Srodnost” <blockquote><i> Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin, Dršće, strepi i zebe kao da je zima, Zvoni bijele psalme svojim zvončićima, Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.
Dragutin Tadijanović, “Visoka žuta žita” Kada u rumene zore Ili u jasna jutra Prolazim Poljima’ rosnim Gdje mlad vjetar njiše teške klasove Visokog, žutog žita, Iznenada stanem; I gle! Moje srce, od radosti, glasno kuca Kao zlatan sat.
Kategorija: Figure dikcije