Epitet (grč. επιθετον, epitheton = nametnut) je ukrasni (opisni) pridjev. Svaki je atribut, odnosno dodatak imenici koji ju pobliže objašnjava i opisuje. Epiteti su najčešće pridjevi.
Stalni epiteti
Stalni su oni epiteti koji se s istom imenicom pojavljuju uvijek, bez obzira na situaciju i služe kao ukrasna karakterizacija. Tako će, kod Homera, Ahilej biti brzonog čak i kad sjedi.
kod starih epova, primjerice, kod Homera: brzonogi Ahilej, volooka Hera, egidonoša Zeus, sjajnošljemac Hektor, sjajnooka Atena, daljnometni Apolon, silni Agamemnon, ljepoobrazna Briseida, lukav Odisej, vjerna Penelopa
u usmenoj i narodnoj književnosti, epovima i poemama: Otoman-paša silni, bijela knjiga, mila majka, bijelo lice, britka sablja...'''
u svakodnevnom govoru kada s imenicom tvore i metafore:okorjeli neženja, prodana duša, prosjački štap, drakonske mjere, uvodna riječ, ljudska prava, crkveni miš...''
Epiteti u poeziji
Dobriša Cesarić, "Voćka poslije kiše" Gle malu voćku poslije kiše: Puna je kapi pa ih njiše. I blješti suncem obasjana, Čudesna raskoš njenih grana
Antun Gustav Matoš, "Srodnost" Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin, Dršće, strepi i zebe kao da je zima, Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.
Dragutin Tadijanović, "Dugo u noć, u zimsku bijelu noć" Dugo u noć, u zimsku gluhu noć Moja mati bijelo platno tka. Njen pognut lik i prosjede njene kose Odavna je već zališe suzama.
Kategorija:Figure riječi