|- ! colspan="3" | Natjecatelj za Hrvatsku
Mirko "Cro Cop" Filipović (Vinkovci, 10. rujna 1974.Povijest.net - Mirko Filipović (Cro Cop) - Autor Josip Šarčević, prof., 24. rujna 2007.g.), bivši borac mješovitih borilačkih vještina, hrvatski boksač, kickboksač, K-1 borac, bivši političar i specijalac Antiterorističke jedinice Lučko. U svojoj karijeri ima 38 pobjeda (28 nokauta, 6 predaja, 4 sudačke odluke), 11 poraza (5 nokauta, 3 predaje, 3 sudačke odluke), 2 neodlučene i 1 nevažeću borbu.
2006. je osvojio Prideov Grand Prix, a u 2007. je potpisao za UFC. Svoj dječački san ostvario je 2013. kada je u zagrebačkoj Areni Zagreb osvojio K1 World Grand Prix i time je postao tek 2. čovjek koji drži naslove u K1 i MMA-u. 2014. osvaja IGF pojas prvaka pobijedivši bivšeg olimpijskog pobjednika u judu, Satoshija Ishiija, s kojim je kasnije postao dobar prijatelj i trening partner.
Prvog dana ožujka 2019. godine, zbog zdravstvenih razloga, oprašta se od svijeta borilačkih sportova.
Životopis Mirko Filipović rodio se 10. rujna 1974. godine u Vinkovcima. Osnovnu školu završio je 1989. godine u Privlaci u blizini Vinkovaca. Gimnaziju u Vinkovcima upisuje iste godine, a za vrijeme Domovinskog rata treći razred završava u Varaždinu. Četvrti razred završava u svojoj matičnoj gimnaziji u Vinkovcima, gdje je 1993. godine maturirao s vrlo dobrim uspjehom. Nakon završene gimnazije odlazi u Zagreb gdje upisuje Policijsku akademiju. U to vrijeme trenira razne borilačke sportove i sudjeluje na brojnim natjecanjima u zemlji i Europi.
Nakon završene akademije postaje članom Antiterorističke jedinice Lučko. Kako se sve više okretao sportu gdje je postizao sve bolje rezultate, početkom 2000. godine sporazumnim ugovorom odlazi iz Ministarstva unutarnjih poslova RH. Nakon toga prelazi u profesionalne borce ultimate fighta i započinje svoju profesionalnu karijeru.
Borilačka karijera Karate Mirko svoj početak karijere u borilačkim sportovima započinje u Varaždinu gdje je kratko boravio. Trenirao je karate kod bivšeg ministra unutarnjih poslova Marijana Mlinarića, no nakon toga ubrzo prelazi na boks.
Boks Mirko početak u svijetu boksa započinje u amaterskom boksu gdje ostvaruje vrhunske rezultate uz izvrstan omjer pobjeda i poraza. Od tog razdoblja ostala mu je vrhunska boksačka vještina, kojom je kasnije odskakao od ostalih boraca u kickboksu i u K-1, odnosno na koncu i u mješovitim borilačkim vještinama.
1997. je godine sudjelovao kao hrvatski reprezentativac u superteškoj kategoriji na svjetskom prvenstvu u amaterskom boksu u Budimpešti. Izgubio je u šesnaestini završnice od Rusa Alekseja Lezina na bodove 12:4.Svjetsko prvenstvo u boksu 1997.
K-1 1996., 21-godišnji Mirko Filipović nastupio je na K-1 Grand Prix turniru. Prvo je pobijedio prošlogodišnjeg finalista, Jerome Le Bannera, no zatim biva poražen od poznatog Ernesta Hoosta. Ponovno se vratio za 3 godine porazivši Britanca Ricky "Tank" Nicholsona, no onda je izgubio od švicarca Xhavit Bajramija. Poslije toga dobiva pozivnicu za međunarodni turnir gdje je iznenadio cijeli svijet porazivši K-1 borca Mikea Bernarda u jednoj od ponajboljih K-1 borbi dotad. Nakon Bernarda, Mirko je porazio i japansku zvijezdu Musashija te australskog karate borca Sam Greca, dok ga iste večeri nije opet porazio Ernesto Hoost. Jedan od uzroka tog poraza je slomljeno rebro iz prijašnjih borbi.
Nakon toga je nastavio s pobjedama na K-1 turnirima. Pobijeđivao je poznate borce kao što su Peter Aerts, Mark Hunt i Remy Bonjasky. Postao je prvi borac koji je nokautom nakon 86 sekundi pobijedio gorostasnog Bob Sappa zvanog Zvijer. 2000. je pobijedio karate borca Glaube Feitosu i boksača Hiromi Amadu kako bi se plasirao u finale Nagoya Grand Prix turnira. Tamo mu se osvetio Mike Bernardo, a Mirko je opet u tu borbu ušao ozlijeđen šepajući. Bernardo je, naravno, ciljao upravo tu nogu. Zbog tog poteza postao je obožavan u Japanu. Kao finalist je odmah nastupio među najboljih 8 na Grand Prix turniru 2000., no opet ga je pobijedio Hoost. 2001. iznenađujuće ga je nokautirao kanađanin Michael McDonald već u prvoj rundi. Od tada bilježi sjajne pobjede nad Markom Huntom iz ožujka 2002. kada dobiva jednoglasnom odlukom sudaca, Remyem Bonjaskym iz srpnja iste godine, te nad Bob Sappom travnja 2003. nokautom u prvoj rundi (sve po pravilima K-1). Nakon toga je potpisao za MMA organizaciju PRIDE.
PRIDE Fighting Championships 2001. Cro Cop je prešao u PRIDE, nezadovoljan svojom plaćom kao K-1 borac. Godinu kasnije je napustio posao policajca u Alphi kako bi se koncentrirao na PRIDE turnire. Nakon što je pobijedio Kazujutiya Fujitu u svom MMA debiju, Mirko je imao svoj debi na Pride 17 gdje se borio s Nobuhikom Takadom. Meč je bio održan prema posebnim pravilima koja nalažu ako meč ide do kraja da će biti proglašen izjednačenjem. Mirko se na Inoki Bom-Ba-Ye 2001. borio s Yujiom Nagatom kojeg je nokautirao svojim high kickom nakon samo 18 sekundi meča.
Ista su se pravila održala u Mirkovom meču s tada Prideovim prvakom srednje kategorije Wanderleiom Silvom. Meč je išao do kraja te je bio proglašen nerješenim. 28. kolovoza 2001. se Mirko borio s japanskom superzvijezdom Kazishikiom Sakurabom na Pridovom Shockwave gdje je Mirko pobijedio nokautom nakon što je slomio Sakurabinu orbitalnu kost. Sljedeća borba mu je bila revanš s Kazujutyom Fujitom na Inoki Bom-Ba-Ye 2002. gdje je Mirko pobijedio ovaj put odlukom sudaca.
Filipović se vratio u Pride da bi se borio s bivšim izazivačem u Pridovoj teškoj kategoriji Heath Hearringom na Pride 26 održanog 23. lipnja 2003. Nakon što je protivnika pogodio u jetru svojom lijevom nogom i nastavio ga udarati šakama po podu. Mirko je tada pobjedu ostvario nokautom u prvoj rundi. Nakon toga se borio s ukrajinskim udaračem Igorom Vovchanchynom na Pride Total Elimination 2003. godine. Mirko je pokazao i ovoj borbi da je jaki udarač, nokautiravši Igora svojim lijevim high kickom nakon minutu i trideset sekundi prve runde. Mirko se nakon toga borio s meksičkim profesionalnim hrvačem Dos Carasom Jr. na Pride Bushido gdje ga je nokautirao svojim lijevim high kickom za samo 46 sekundi.
Silne te pobjede dovele su ga do šanse da se za naslov prvaka obračuna s poznatim "Minotaurom" 9. studenog 2003. u kojoj gubi polugom na ruci, a nakon te borbe je priznao da je bio previše samouvjeren u sebe protiv Minotaura.
2004. Mirko je angažirao Fabricija Werduma kao trenera, ne bi li se unaprijedio u porbi na tlu. Pobijedio je Rona Watermana soccker kickovima u prvoj rundi na Pride 27. Na Pride Bushido 2 je pobijedio Yoshishu Yamamotoa u prvoj rundi nokautom nakon boksačkih serija. Na PRIDEovom turniru 2004. iznenađujuće ga je nokautirao Kevin Randleman dok je uzvrat bio krajem te godine, a Cro Cop je pobijedio giljotinom.
Cro Cop je u međuvremenu uporno tražio od Pridea da mu dopuste borbu s prvakom Fedorom Emelianenkom. Nakon Randelmana je ostvario 7 pobjeda za redom, uključujući pobjede protiv Hinormitsu Kanehara, Shungom Oyamom, Joshom Barnettom, Aleksandrom Emelianenkom. Protiv Fedora se borio 28. kolovoza 2005. Nakon tri runde Mirko je ipak izgubio jednoglasnom odlukom sudaca. Po mnogima, najbolji borac na svijetu ikad, Fedor Emelianenko, kazao je kako mu je Filipović bio dosad najteži protivnik. Filipović je za poraz okrivio vremensku razliku i probleme sa spavanjem. Borba Mirka i Fedora je proglašena najboljom MMA borbom svih vremena.
Već 23. listopada 2005. Mirko je bio u ringu. Ovaj put s Joshom Barnettom. Nakon tri runde, pobijedio je jednoglasnom odlukom sudaca. Posljednjeg dana 2005. godine poražen je od Marka Hunta odlukom sudaca. Ovaj meč obilježilo je i Mirkovo nošenje tenisica, što je bio presedan, jer se on uvijek bori bos.
PRIDE Open Weight 2006
5. svibnja 2006. Mirko je opet nastupio na PRIDE-ovom turniru. Prva borba bila je s Ikuhisa Minowom, profesionalnim hrvačem i majstorom mnogih borilačkih vještina. Mirko ga je porazio nakon minutu i deset sekundi razornim boksačkim tehnikama. 1. srpnja 2006. porazio je olimpijskog osvajača zlatne medalje u judu, Hidehiko Yoshidu. Hrvatski borac porazio ga je low kickovima od kojih Japanac više nije mogao stajati na nogama.
10. rujna 2006. Mirko se u polufinalu borio s Wanderlei Silvom, kojeg je nokautirao high kickom u prvoj rundi. I u finalu je po treći puta pobijedio Josha Barnetta koji je morao priznati poraz nakon sto mu je Mirko slomio orbitalnu kost. Mirko je s ovim dvijema pobjedama postao prvak PRIDE-a na svoj 32. rođendan. Nakon borbe je Mirko priznao novinarima da se više ne bi borio da nije osvojio turnir. Također je rekao da mu je to bila najljepša noć u životu i da samo žali za jednim: to što njegov otac nije preživio da vidi njegov uspjeh. Navedeni turnir i uspjeh posvetio je svome ocu.
UFC
Nakon nekog vremena počele su kružiti priče o njegovom prelasku iz PRIDE-a u američki UFC, tj. Ultimate Fighting Championship. Pretposljednjeg dana 2006. potvrdile su se glasine te je ubrzo potpisan ugovor koji ga obvezuje na 6 borbi.
U prvoj borbi, 3. veljače 2007. godine u Las Vegasu se borio s dotad nepobjedivim Eddiem Sanchezom. Mirko je dominirao u cijeloj borbi u kojoj u konačnici i slavi. Njegova druga borba pod okriljem američkog UFC-a se održala 21. travnja 2007. godine u Manchesteru u Ujedinjenom Kraljevstvu. Mirku se suprotstavio Gabriel "Napao" Gonzaga, čiji se stil borbe bazira na brazilskom jiu jitsuu, iz kojeg posjeduje i crni pojas. Filipović je u svoj team uključio Marcia Corletta, koji je majstor brazilskog jiu jitsua te Cartera Williamsa kako bi se adekvatno pripremio za nadolazeću borbu. Tu borbu je izgubio. Nakon dugog početnog odmjeravanja bez akcije, Gonzaga ruši Mirka na pod i skoro cijelu rundu Mirko provodi na podu u podređenom položaju, primivši mnoštvo udaraca. Borba je završila nokautom pri kraju četvrte minute prve runde. Mirko je prije borbe izjavio da mu svaka borba može biti posljednja i da je on nakon borbe u parteru bio ošamućen i da je vidio dvostruko. Mirko je priznao da je podcijenio kavez i njegova pravila i rekao da će se ubuduće bolje pripremiti za američki UFC.
Nakon te borbe Mirkova sljedeća borba pod UFC-om, održala se 8. rujna 2007. na UFC-u 75 protiv francuskog kickboksača Chieck Konga. Mirko se za tu boru pripremao s bivšim K-1 suparnikom, Remy Bonjaskyem, Gilbert Yvelom te Abu Dhabi Combat Club grapling prvakom Dean Listerom. Za tu borbu glavni Mirkov trener bio Ivan "Hydro" Hippolyte kojeg je nakon te borbe zamijenio Marijanom Žižanovićem kojeg je kasnije opet zamijenio Hippolyte.
Dream Fighting Championship
Porazi od Gonzage i Konga bila su prva 2 uzastopna poraza u Mirkovoj karijeri. Nakon neuspješnog prvotnog ishoda u UFC-u Mirko se opet vratio novoj japanskoj organizaciji nastaloj na krhotinama bivšeg PRIDE-a, DREAM FC. Mirko je prijelaz u DREAM najavio preko svoga bloga 12. veljače 2008. godine. Već 11. ožujka 2008. godine organizatori su objavili da će Mirkov protivnik biti Tatsuya Mizuno, 15. ožujka 2008. godine na DREAM-u, Mirko je pobijedio Mizuna boksačkim tehnikama nokautom u samo 56 sekundi borbe.
Mirkova sljedeća borba je bila protiv nizozemca Alisteira Overeema na DREAM-u 6, 23. rujna 2008. godine. Dok su borci bili u klinču, Overeem je dva puta koljenom pogodio Mirka u genitalije nakon kojih Mirko nije mogao nastaviti i borba je proglašena bez pobjednika. Zadnjeg dana 2008. godine Mirko se bori s Hong-Choi-manom na priredbi Dynamate! 2008. Mirko je dominirao ručnim i nožnim tehnikama i pogodio Hong Choi-mana unutarnjim lijevim low-kickom te pobijedio nokautom u prvoj rundi. Nakon borbe je Mirko najavio da će ići na operaciju koljena da rekonstruira svoje ligamente.
Povratak u UFC