mini|desno|300px|Istoriato ukras na tanjuru iz Castel Durantea, c. 1550. – 1570. (Musée des Beaux-Arts de Lille) Maiolica je glazirana keramika ukrašena bojama na bijeloj podlozi. Najpoznatija talijanska majolika je iz razdoblja renesanse. Ta su djela bila poznata kao istoriato wares ("oslikana pričama") kada su prikazivala povijesne i mitske scene. Do kraja 15. stoljeća više lokacija,L. Arnoux, 1877, British Manufacturing Industries – Pottery "Most of the Italian towns had their manufactory, each of them possessing a style of its own. Beginning at Caffagiolo and Deruta, they extended rapidly to Gubbio, Ferrara, and Ravenna, to be continued to Casteldurante, Rimini, Urbino, Florence, Venice, and many other places." uglavnom u sjevernoj i središnjoj Italiji, proizvodilo je sofisticirane komade za luksuzno tržište u Italiji i šire. U Francuskoj se majolika razvila kao fajansa, u Nizozemskoj i Engleskoj kao delftware, a u Španjolskoj kao talavera.
Ime mini|lijevo|300px|Istoriato tanjur, Faenza, c. 1555. (Muzej umjetnosti u Dallasu) Smatra se da ime dolazi od srednjovjekovne talijanske riječi za Mallorcu, otok na putu za brodove koji su dovozili hispano-moresknu robu iz Valencije u Italiju. Maurski lončari s Majorke navodno su radili na Siciliji, a pretpostavlja se da je njihova roba stigla na talijansko kopno iz Caltagironea.C. Drury E. Fortnum (1892) Maiolica, Chapman & Hall, London, quoted in E.A. Barber, (1915), Hispano Moresque Pottery, The Hispanic Society of America, New York, pp. 25–26. Also published in 1876 by Scribner, Welford, and Armstrong, New York. Alternativno objašnjenje imena je da dolazi od španjolskog izraza obra de Málaga, koji označava "[uvezene] proizvode iz Málage",Sweetman, John (1987), The oriental obsession: Islamic inspiration in British and American art and architecture 1500–1920, Cambridge University Press, Cambridge. ili obra de mélequa, španjolski naziv za sjaj.Alan Caiger-Smith, Lustre Pottery, London and Boston: Faber and Faber, 1985
U 15. stoljeću pojam maiolica odnosio se isključivo na sjajno posuđe, uključujući i talijanski i španjolski uvoz, a proizvodi od kositrene glazure bili su poznati kao bianchi (bijelo posuđe).Alan Caiger-Smith, Lustre Pottery, London and Boston: Faber and Faber, 1985 Do 1875. izraz je bio u upotrebi za opis keramike izrađene u Italiji, lustrirane ili ne, od posuđa glaziranog kositrom.C Drury E Fortnum, 1875, MAIOLICA Stanniferous Glazed Wares, South Kensington Museum Art Handbook No. 4. "It was found that by the addition of a certain portion of the oxide of tin to the composition of glass and oxide of lead the character of the glaze entirely alters. Instead of being translucent it becomes, on fusion, an opaque and beautifully white enamel... after immersion in the enamel bath, and subsequent drying, the painting is applied upon the absorbent surface; the piece being then subjected to the fire which, at one application, fixes the colours and liquifies the glaze. This "enamelled" pottery (emaillee) is by far the more important group of the glazed wares, being susceptible of decoration by the lustre pigments, as well as by painting in colours of great delicacy; and it comprises the Hispano-moresque, the real Maiolica, and the perfected earthenware of Italy and other countries." http://www.ebooksread.com/authors-eng/c-drury-e-charles-drury-edward-fortnum/maiolica-tro/1-maiolica-tro.shtml Sa španjolskim osvajanjem Astečkog carstva, proizvodi od maiolike glazirani kositrom počeli su se proizvoditi u dolini Meksika već 1540. godine, isprva kao imitacija posuđa glaziranog kositra uvezenog iz Seville.Florence C. Lister and Robert H. Lister, Sixteenth Century Maiolica Pottery in the Valley of Mexico (Tucson: Anthropological Papers of the University of Arizona) 1982. Meksička majolika poznata je kao 'Talavera'.
"Predstavnim proširenjem i ograničenjem naziv se može primijeniti na svo posuđe s kositrom, bez obzira na nacionalnost, izrađeno u talijanskoj tradiciji ... naziv faïence (ili istoznačni engleski 'delftware') rezerviran je za kasniju robu 17. stoljeća nadalje, bilo u originalnim stilovima (kao u slučaju Francuza) ili, češće, u nizozemsko-kineskoj (Delft) tradiciji."Honey, p.387 Izraz "maiolica" ponekad se primjenjuje na moderno posuđe glazirano kositrom koje izrađuju studijski keramičari.(as in Osterman's book, see below)
Kositreno glazirano zemljano posuđe mini|desno|300px|Posuda s pticom, u islamskom stilu, Orvieto, c. 1270–1330 (Muzej Viktorije i Alberta) Limeno ostakljenje stvara bijelu, neprozirnu površinu za bojanje. Boje se nanose kao metalni oksidi ili kao fritirane podglazure na nepečenu glazuru, koja upija pigment poput freske, čineći pogreške nemogućima za ispravljanje, ali zadržavajući briljantne boje. Ponekad je površina prekrivena drugom glazurom (koju Talijani zovu coperta) koja daje veći sjaj i briljantnost robi. U slučaju glazirane robe, potrebno je daljnje pečenje bez kisika na nižoj temperaturi. Peći su zahtijevale drvo kao i prikladnu glinu. Glazura se pravila od pijeska, vinskog taloga, spojeva olova i spojeva kositra.Cipriano Piccolpasso, ‘‘The Three Books of the Potter’s Art’’, (translated by Ronald Lightbown and Alan Caiger-Smith), London, Scolar Press, 1980 Glinčano posuđe s kositrenom glazurom često je sklono ljuštenju i donekle je osjetljivo.
Analiza uzoraka talijanske maiolike keramike iz srednjeg vijeka pokazala je da kositar nije uvijek bio sastavni dio glazure, čiji je kemijski sastav varirao.'Tin-lead ratio of late Middle Age majolica glazes of some important Italian sites.' A. Krajewski, A. Ravaglioli, G.W. Carriveau. J.Mat.Sci.Lett. 11, No.12,1992.Pg.848–851.
Posuđe iz petnaestog stoljeća koje je pokrenulo majolicu kao oblik umjetnosti bilo je proizvod evolucije u kojoj je srednjovjekovno posuđe od olovne glazure poboljšano dodatkom kositrenih oksida pod utjecajem islamske robe uvezene preko Sicilije.Richard A. Goldthwaite, "The Economic and Social World of Italian Renaissance Maiolica" Renaissance Quarterly, 42.1 (Spring 1989 pp. 1–32) p. 1. Takva arhaična robaHugo Blake, "The archaic maiolica of North-Central Italy: Montalcino, Assisi and Tolentino", Faenza, 66 (1980) pp. 91–106. ponekad se naziva "protomaiolika".David Whitehouse, "Proto-maiolica" Faenza 66 (1980), pp 77–83. Tijekom kasnijeg četrnaestog stoljeća, ograničena paleta boja za zemljano posuđe ukrašeno obojenim olovnim glazurama (bez dodanog kositrenog oksida) proširena je s tradicionalne mangan ljubičaste i bakreno zelene na kobalt plavu, antimon žutu i željezno-oksidno narančastu. Proizvodili su se i sgraffito proizvodi u kojima je bijela glazura od kositrenog oksida izgrebana kako bi se proizveo dizajn s otkrivenog tijela posuđa. Ostaci sgraffito posuđa iskopani iz peći u Baccheretu, Montelupu i Firenci pokazuju da su se takvi proizvodi proizvodili šire nego u Perugi i Città di Castello, mjestima kojima su se tradicionalno pripisivali.Galeazzo Cora, Storia della Maiolica di Firenze e del Contado. Secoli XIV e XV (Florence: Sassoni) 1973
Povijest proizvodnje Profinjena proizvodnja zemljanog posuđa s kositrenom glazurom napravljena za više od lokalnih potreba bila je koncentrirana u središnjoj Italiji od kraja trinaestog stoljeća, posebno u contadi u Firenci. Obitelj firentinskih kipara Della Robbia također je prihvatila medij. Samom gradu je opala važnost kao središte proizvodnje majolike u drugoj polovici petnaestog stoljeća, možda zbog lokalne krče šuma, a proizvodnja je bila raštrkana po malim zajednicama,Galeazzo Cora (1973) noted kilns dispersed at Bacchereto (a center of production from the fourteenth century), Puntormo, Prato and Pistoia, none of them site-names that have circulated among connoisseurs and collectors. i, nakon sredine petnaestog stoljeća, u Faenzi.
Lončari iz Montelupa postavili su keramičare u Cafaggiolu. Godine 1490.,Reproduced in Cora 1973. dvadeset i tri majstora lončara iz Montelupa pristali su prodati godišnju proizvodnju Francescu Antinoriju iz Firence; Montelupo je osigurao iskusne keramičare koje su vlasnici Medici postavili 1495. godine u Villu Medicea di Cafaggiolo.In the villa's 1498 inventory, it is noted that in the villa's piazza murata (the walled enclosure), there are fornaze col portico da cuocere vaselle ("kilns for baking pottery"), let to Piero and Stefano foraxari, the "kilnmasters" of the maiolica manufactory for which Cafaggiolo is famed. These are Piero and Stefano di Filippo da Montelupo, who started up the kilns under Medici patronage in 1495, earlier than has been thought (Cora 1973 gave a date 1498); John Shearman, "The Collections of the Younger Branch of the Medici" The Burlington Magazine 117 No. 862 (January 1975), pp. 12, 14–27 gives 1495, based on a document.
U petnaestom stoljeću firentinska roba potaknula je proizvodnju maiolike u Arezzu i Sieni. mini|desno|300px|Posuda, 2. četvrtina 16. st., pokazuje cijeli niz boja glazure (Muzej Viktorije i Alberta) Talijanska majolika je u tom razdoblju dosegla zadivljujući stupanj savršenstva. U Romagni, Faenza, koja je dala ime fajansi, proizvodila je finu majolicu iz ranog petnaestog stoljeća; bio je to jedini značajniji grad u kojem je proizvodnja keramike postala glavnim dijelom gospodarstva.Goldthwaite 1989:14. Bologna je proizvodila proizvode s olovnom glazurom za izvoz. I Orvieto i Deruta proizvodili su maioliche u petnaestom stoljeću.
U šesnaestom stoljeću proizvodnja maiolike je uspostavljena u Castel Duranteu, Urbinu, Gubbiu i Pesaru. Početkom šesnaestog stoljeća razvija se istoriato roba na kojoj su povijesne i mitske scene bile oslikane vrlo detaljno. Državni muzej srednjovjekovne i moderne umjetnosti u Arezzu tvrdi da ima najveću talijansku zbirku istorijske robe. Proizvodi Istoriato također su dobro zastupljeni u British Museumu u Londonu.
Nešto majolike proizvedeno je na sjeveru do Padove, Venecije i Torina i na jugu do Palerma i Caltagironea na SicilijiRackham, p. 9; Caiger-Smith p.82 i Laterze u Apuliji. U sedamnaestom stoljeću Savona je postala istaknuto mjesto proizvodnje.
Raznolikost stilova koji su se pojavili u šesnaestom stoljeću prkosi klasifikaciji.L. Arnoux, 1877, British Manufacturing Industries – Pottery "Most of the Italian towns had their manufactory, each of them possessing a style of its own. Beginning at Caffagiolo and Deruta, they extended rapidly to Gubbio, Ferrara, and Ravenna, to be continued to Casteldurante, Rimini, Urbino, Florence, Venice, and many other places." Goldthwaite primjećujeGoldthwaite 1989: p.6 da Paride Berardijeva morfologija Pesaro maioliche obuhvaća četiri stila u 20 podskupina; Tiziano Mannoni kategorizirao je ligursku robu u četiri vrste, osam potkategorija i 36 daljnjih odjela; Morfologija Galeazzo Core proizvodnje Montelupa je u 19 grupa i 51 kategoriji. Raznolikost stilova najbolje se može vidjeti u komparativnoj studiji ljekarničkih staklenki proizvedenih između 15. i 18. stoljeća. Talijanski gradovi poticali su lončarsku industriju nudeći porezne olakšice, državljanstvo, monopolska prava i zaštitu od vanjskog uvoza.
Važan dokument iz sredine šesnaestog stoljeća o tehnikama slikanja majolike je rasprava Cipriana Piccolpassa.The standard English translation is The Three Books of the Potter's Art, translated and introduced by Ronald Lightbown and Alan Caiger-Smith, (London) 1980. Zapažen je rad pojedinih majstora iz šesnaestog stoljeća kao što su Nicola da Urbino, Francesco Xanto Avelli, Guido Durantino i Orazio Fontana iz Urbina, Mastro Giorgio iz Gubbija i Maestro Domenigo iz Venecije. Gubbio luster koristio je zelenkasto žutu, jagodasto ružičastu i rubin crvenu boju.
mini|desno|300px|Posuda od majolike s naturalističkim ukrasom od cvjetne glazure, Lodi, Italija, tvornica Ferretti, 1770. – 75.