Castel Nuovo (; "Novi dvorac"), često zvan Maschio Angioino (; " Anžuvinska kula") je srednjovjekovni dvorac smješten ispred Piazza Municipio i gradske vijećnice (Palazzo San Giacomo) u središtu Napulja, Kampanija, Italija. Njegov slikovit položaj i impozantna veličina čine dvorac, prvi put podignut 1279. godine, jednom od glavnih arhitektonskih znamenitosti grada. Bio je kraljevsko sjedište kraljeva Napulja, Aragona i Španjolske do 1815. godine.
Sjedište je Napuljskog društva zavičajne povijesti i Napuljskog odbora Instituta za povijest talijanskog Risorgimenta. U kompleksu se nalazi i građanski muzej koji uključuje Palatinsku kapelu i muzejske staze na prvom i drugom katu.
Povijest
Podrijetlo i dinastija kuće Anjou Izgradnja njegove nekadašnje jezgre - danas djelomično obnovljene nakon restauracije i arheoloških istraživanja - nastala je zahvaljujući inicijativi Karla I. Anžuvinskog, koji je 1266. porazio Hohenstaufenovce, zasjeo na prijestolje Sicilije i prenio prijestolnicu iz Palerma u grad Napulj.Mura e castelli di Napoli, Pubblicomit, 1999
Prisutnost vanjske monarhije postavila je urbanističko planiranje Napulja oko središta kraljevske vlasti, čineći alternativnu urbanu jezgru, koju čine luka i dva glavna dvorca uz nju, Castel Capuano i Castel dell'Ovo. Ovaj odnos između kraljevskog dvora i urbanizma očitovao se već kod Fridrika II., cara Svetog rimskog carstva, koji je u 13. stoljeću u švapskom statutu veću pozornost usmjerio na dvorce zanemarujući gradske zidine. Dvama postojećim dvorcima Anjevini su dodali glavni, Castel Nuovo (Chastiau neuf), koji nije bio samo utvrda nego prije svega njegova veličanstvena palača.
Kraljevska rezidencija Napulja je do tada bila Castel Capuano, ali je normanska drevna utvrda ocijenjena kao neprikladna za funkciju i kralj je želio izgraditi novi dvorac u blizini mora.
Projekt je osmislio francuski arhitekt Pierre de Chaulnes, izgradnja Castrum Novuma započela je 1279. da bi završila samo tri godine kasnije, vrlo kratko vrijeme s obzirom na tehnike gradnje tog razdoblja i ukupnu veličinu djela. Međutim, kralj tamo nikada nije živio: nakon rata Sicilijanske večernje, koji je kuću Anjou koštao krune Sicilije, koju je osvojio Petar III. od Aragona i drugih događaja, nova palača ostala je neiskorištena do 1285., godine smrt Karla I.
Vladavina anžuvinske dinastije Napuljskim kraljevstvom Novi napuljski kralj Karlo II. preselio se s obitelji i dvorom u novu rezidenciju koju je proširio i ukrasio. Tijekom njegove vladavine Sveta Stolica bila je posebno povezana s kućom Anjou, u turbulentnim odnosima, koji će i sljedećih godina biti obilježeni pritiscima, savezništvima i stalnim raskidima. Dana 13. prosinca 1294. glavna dvorana Castel Nuova bila je poprište poznate abdikacije pape Celestina V. (pustinjaka Pietra da Morronea), s papinskog prijestolja, koju je Dante Alighieri nazvao velikim odbijanjem, a sljedećeg 24. prosinca u u istoj je dvorani zbor kardinala izabrao Benedetta Caetanija, koji je preuzeo ime pape Bonifacija VIII. i odmah premjestio svoje sjedište u Rim kako bi izbjegao uplitanje obitelji Anjevin.
Usponom na prijestolje Roberta, kralja Napulja, 1309. godine, dvorac, koji je obnovio i proširio, postao je izvanredno središte kulture, jer je zahvaljujući njegovom pokroviteljstvu i njegovoj strasti prema umjetnosti i književnosti: Castel Nuovo bio domaćin važnim ličnostima kulture toga vremena, poput književnika Petrarke i Giovannija Boccaccia u svojim napuljskim boravcima, dok su najpoznatiji slikari tog vremena koji su bili pozvani oslikavati njegove zidove: Pietro Cavallini, Montano d'Arezzo, a prije svega Giotto, koji je 1332. oslikao Palatinsku kapelu.
Od 1343. godine bio je rezidencija Ivane I. Napuljske, koja je 1347. godine, pobjegla u Francusku, prepustila ju je pred napadima vojske kralja Ludovika I. Mađarskog. Došao je osvetiti smrt svog brata Andrije, Giovanninog muža, ubijenog u zavjeri u palači za koju se sumnjalo da ju je potaknula sama kraljica. Dvorac je opljačkan, a po povratku kraljica je bila prisiljena na radikalno restrukturiranje. Tijekom drugog Ludovikovog pohoda na Napulj, dvorac, u kojem je kraljica našla utočište, odolijevao je napadima. Sljedećih godina tvrđava je bila podvrgnuta drugim napadima: prilikom zauzimanja Napulja od strane Karla III Napuljskog, a potom i Luja II Napuljskog, koji ju je oduzeo sinu Karla III, Ladislavu Napuljskom. Potonji, koji je ponovno došao na prijestolje 1399., živio je ondje do svoje smrti 1414. godine.
Ivana II. Napuljska naslijedila je svog brata Ladislava i zasjela na prijestolje kao posljednja anjevinska dinastija. Kraljica, prikazana kao raskalašena, pohotna, krvava žena, ugostila bi u svojoj niši ljubavnike svih vrsta i društvenih pozadina, čak i okupljene svojim izaslanicima među mladim, zgodnim ljudima. Kako bi zaštitila svoje dobro ime, Ivana II. ne bi oklijevala riješiti ih se čim zadovolji svoje žudnje. Upravo u tu svrhu stoljećima se pripovijeda da je kraljica imala tajni otvor unutar dvorca: njezini su ljubavnici, nakon što su iscrpili svoj zadatak, bačeni u ovaj bunar i proždrijela su ih morska čudovišta. Prema legendi, to bi bio krokodil iz Afrike u tamnice dvorca nakon što je prešao Sredozemno more, krivac za strašnu smrt Joanninih ljubavnika.Napoli e i suoi castelli tra storia e leggende, Del Delfino, 1989
Aragonska vladavina mini|Castel Nuovo viđen sa sjeverozapada 2014. Glavni ulaz je kroz trijumfalni luk između dvije visoke okrugle kule. mini|Detalj trijumfalnog luka Godine 1443. Alfonso V od Aragona, koji je osvojio prijestolje Napulja, uspostavio je dvor u dvorcu, natječući se s firentinskim dvorom Lorenza de' Medicija, a tvrđava je u potpunosti obnovljena u svom sadašnjem obliku, zadržavajući svoju funkciju kao središte kraljevske moći.
Kralj Alfonso V. povjerio je restrukturiranje anžuvinske tvrđave-palače katalonskom arhitektu Guillemu Sagreri rođenom na Majorci, koji ju je ponovno izgradio u katalonskom gotičkom stilu. Pet okruglih kula, od kojih su četiri inkorporirale prethodnu konstrukciju Anjevina kvadratnog tlocrta, prikladnog za udare tadašnjeg oružja, ponavljalo je obrambenu ulogu kaštela. Umjesto toga, važnost palače kao središta kraljevske moći naglašena je pregradnjom Glavnih vrata u obliku slavoluka, remek-djela napuljske renesansne arhitekture i djela Dalmatinca Francesca Laurane, zajedno s brojnim umjetnicima različitog podrijetla. Radovi su se odvijali počevši od 1453. godine i dovršeni su tek nakon kraljeve smrti 1479. godine.
Vlast Ferdinanda I. Napuljskog U Dvorani baruna bio je epilog poznate Zavjere baruna, rata protiv napuljskog kralja Ferdinanda I., sina Alfonza V., od strane mnogih plemića, predvođenih Antonellom Sanseverinom, princom od Salerna, i Francescom Coppolom, grofom od Sarna. Godine 1486. kralj je pozvao sve urotnike u ovu sobu pod izlikom svadbene zabave, koja je označila prevladavanje neprijateljstava i konačno pomirenje. Baroni su pobjegli, ali je kralj naredio svojim vojnicima da zabrave vrata, dao ih je uhititi, kaznivši mnoge od njih, uključujući Coppolu i njegove sinove, smrtnom kaznom.Napoli aragonese tra castelli, vicoli e taverne, Editrice Electa, 1999
Zavjera baruna Zavjera baruna bila je pokret reakcije protiv politike centralizacije države koju je prihvatila nova suverena dinastija Napulja, tj. Aragonaca. Tužbe protiv Ferdinanda I. Napuljskog su bile da su započeli oporavak naseljenih područja, oduzimajući ih od imovine baruna i opskrbljujući ih imovinom aragonskog dvora. Zapravo, manevar je bio kraljevska predaja moći.
Unutarnja borba između baruna i dinastije odvijala se na politički i prikriven način, a definitivno je kulminirala 1487. godine u istoimenoj dvorani Castel Nuovo. Ferdinand I. Napuljski, za vrijeme svog prijestolja, našao se suočen s barunima, pobjeđujući ih u vještini i lukavstvu nakon spletki, ubojica i dvostrukih igara. središte|mini|700x700px|Pogled na Napulj 1472. od Tavole Strozzija, s Castel Nuovo u sredini lijevo
Španjolska vladavina Dvorac je ponovno opljačkao Karlo VIII., kralj Francuske, tijekom svoje ekspedicije 1494. godine. Najprije padom Ferdinanda II. od Napulja (1496.), a kasnije Fridrika Napuljskog (1503.), kraljevstvo Napulj je pripojio Kraljevini Španjolskoj od strane Ferdinanda II. Aragonskog, koji je uspostavio Napuljsko vicekraljevstvo. Castel Nuovo je zbog svog strateški važnog položaja izgubio funkciju kraljevske rezidencije, postavši vojni garnizon. Međutim, ugostio je španjolske kraljeve koji su dolazili u posjet Napulju, poput Karla V., cara Svetog rimskog carstva, koji je tamo boravio kratko vrijeme 1535. Dvorac je ostao rezidencija španjolskog potkralja do ranog 17. stoljeća kada ga je zamijenila nova palača (danas Kraljevska palača u Napulju). mini|235x235px|Pogled na Napulj s lučkog pristaništa 1777. godine Antonio Joli. Castel Sant'Elmo je vidljiv na brdu u pozadini. Dvorac je ponovno uredio princ Charles od Bourbona, budući Karlo III. od Španjolske, koji je stupio na napuljsko prijestolje 1734., ali je izgubio svoju ulogu kraljevske rezidencije u korist novih kraljevskih palača koje su se počele graditi u samom Napulju i njegovu okolicu (Kraljevska palača Napulja na Piazza del Plebiscito, Palača Capodimonte, Palača Portici i Kraljevska palača Caserta) i postala je u biti simbol povijesti i veličine Napulja.Il Maschio Angioino, De Feo Italo, Azienda Autonoma di cura e Turismo, 1969
Napuljska Republika mini|235x235px|Castel Nuovo krajem 19. stoljeća Posljednji važan događaj datira iz 1799. godine, kada je proglašeno rođenje Partenopejske Republike (Napuljske Republike). Posljednji put obnovljen 1823. od strane Ferdinanda I. od dviju Sicilija, kasnije je bio domaćin "topničkog arsenala" i "pirotehničkog ureda" koji je 1837. procijenjen kao razboritiji prijenos tvornice oružja Torre Annunziata.
20. stoljeće U 1920-ima napravljen je širok raspon cvjetnih vrtova koji su se protezali duž Maschio Angioino sve do kraja 20. stoljeća: u prvim mjesecima 1921. grof Pietro Municchi, inženjer tada vijećnik za urbani dekor, predstavio je Gradskom vijeću prijedlog za izolacija Castel Nuovo.
Konačno je talijanska država dobila cijeli dvorac u civilne svrhe, radovi su započeli 1923. i također su zahvatili tvornice i skladišta izgrađene u blizini trga na mjestu srušenih bastiona: već sljedeće godine sve su različite zgrade uklonjene i napravljena je esplanada gdje su izgrađeni vrtovi sa strane današnje ulice Vittorio Emanuele III.
Sačuvana su samo vrata citadele, izvorni aragonski pristup kompleksu, koji je 1496. ponovno sagradio Fridrik Napuljski (što dokazuje njegov amblem na luku): izoliran i iskrivljen u svojoj funkciji, vidljiv je među trgom s cvjetnim vrtom duž Via Vittorio Emanuele III. Radovi na obnovi dvorca, kojom su eliminirane mnoge nadogradnje koje su vremenom dograđivane, trajali su do 1939. godine.
Ljudi koji su živjeli u dvorcu Castel Nuovo je tijekom svoje povijesti nekoliko puta korišten kao privremena rezidencija za ugošćavanje slavnih ličnosti koje su odlazile u Napulj kao gosti kraljevskog dvora ili u službeni posjet.Maschio Angioino Incarta, Incarta, 1996
Među glavnim ličnostima, uz napuljske, aragonske i španjolske monarhe, su: Giovanni Boccaccio, Giotto, papa Bonifacije VIII, papa Celestin V i Petrarka.
Opis mini|235x235px|Castel Nuovo, pogled iz luke. Toranj dell'Oro vidljiv je s lijeve strane.