Mrežno učenje je proces razvijanja i održavanja veza s ljudima i informacijama, te komuniciranja na takav način da podupiru međusobno učenje. Centralni pojam u ovoj definiciji su veze. Ono usvaja relacijski stav u kojem se učenje odvija i u odnosu prema drugima i u odnosu prema izvorima učenja.Dirckinck-Holmfeld, L., Jones, C., and Lindström, B. (2009) Analysing Networked Learning Practices in Higher Education and Continuing Professional Development. Rotterdam: Sense Publishers, BV U dizajnu i praksi, mrežno učenje ima za cilj olakšati razvoj skupova veza između učenika, njihovih interpersonalnih zajednica, konteksta znanja i digitalnih tehnologija.
Mrežno učenje može pružiti obrazovnim institucijama veću funkcionalnu učinkovitost, budući da se nastavni plan može centralizirano upravljati, ili u slučaju stručnog usavršavanja, smanjiti troškove poslodavcima i poreznim obveznicima.Steve Fox. Studying Networked Learning. Chapter 5 in Networked learning: perspectives and issues By Christine Steeples, Chris Jones. Springer 2002. Međutim, također se argumentira da se mrežno učenje često promatra unutar pretpostavke institucionaliziranog ili obrazovanog učenja, zanemarujući svijest o prednostima koje mrežno učenje ima za neformalno ili situirano učenje.Steve Fox. Studying Networked Learning P81, in Networked learning: perspectives and issues By Christine Steeples, Chris Jones. Springer 2002.
Povijest Teorije mreže i mrežnog učenja mogu se pratiti sve do 19. stoljeća, kada su komentatori razmatrali društvene implikacije mrežne infrastrukture poput željeznica i telegrafa."The first of these, the old Saint-Simonian 'cult of networks', feeds the contemporary desire for a horizontality of social links. The 19th century was characterized by the building of many network infrastructures – telegraph, railway, electricity – and a corresponding egalitarian ideology. Applying the French Revolution ideology to an industrial ground, Saint-Simon, who was both engineer and philosopher, built a theory of the network as the best means to connect people and to strengthen citizenship (Musso, 2003)." Musso, P. (2003) Critique des réseaux. Paris: PUF in Rebillard, Franck & Touboul, Annelise. (2010). Promises unfulfilled? 'Journalism 2.0', user participation and editorial policy on newspaper websites. Media, Culture & Society Volume 32 U novije vrijeme, mrežno učenje ima svoje korijene u 1970-ima, s knjigom Ivana Illicha Deschooling Society i kasnijim komentarima s početka 2000-ih, uglavnom nadahnutim internetom i društvenim medijima.
1970-e Ivan Illich je 1971. godine predložio koncept "mreža učenja" kao model koji omogućuje ljudima da uspostave povezanost s različitim oblicima učenja koji su im potrebni.
Koristit ću izraz "mreža prilika" umjesto "mreže" kako bih označio specifične načine pružanja pristupa četiri skupa resursa. Nažalost, izraz "mreža" se često koristi da bi označio kanale rezervirane za materijale koje su drugi odabrali za indoktrinaciju, poučavanje i zabavu. No, taj izraz također može biti korišten za telefon ili poštansku uslugu, koje su prvenstveno dostupne pojedincima koji žele slati poruke jedni drugima. Želio bih da imamo drugi izraz koji bi označavao takve retikularne strukture za međusobni pristup, izraz koji manje sugerira zarobljenost, manje je degradiran trenutnom uporabom i više sugerira da takav aranžman uključuje pravne, organizacijske i tehničke aspekte. Budući da nisam pronašao takav izraz, pokušat ću ispraviti onaj koji je dostupan, koristeći ga kao sinonim za "obrazovnu mrežu". Ivan Illich, 1971.Ivan Illich. Deschooling Society, Chapter 6: Learning Webs. Calder & Boyars, 1971.
Godine 1977., Christopher Alexander, Sara Ishikawa, Murray Silverstein, Max Jacobson, Ingrid Fiksdahl-King i Shlomo Angel napisali su i objavili knjigu "A Pattern Language: Towns, Buildings, Construction". U ovoj seminalnoj knjizi, koju uglavnom koriste arhitekti, navodi se "Mreža učenja" kao 18. obrazacAlexander, C. Et al. (1977). A Pattern Language: Towns, Buildings, Construction. New York Oxford University Press. Pp99 te se citira Illicheva prethodna knjiga kao "najdublja analiza i prijedlog za alternativni okvir obrazovanja". Alexander i suradnici savjetuju graditelje i urbaniste zainteresirane za uspostavljanje mreža učenja:
"...radite na decentralizaciji procesa učenja i obogatite ga putem kontakta s različitim mjestima i ljudima diljem grada: radionice, učitelji kod kuće ili šetnja gradom, stručnjaci voljni uzeti mlade kao pomoćnike, starija djeca koja poučavaju mlađu djecu, muzeji, putujuće mladeži, znanstveni seminari, industrijske radionice, starije osobe i tako dalje. Zamislite sve ove situacije kao osnovu procesa učenja; istražite sve te situacije, opišite ih i objavite kao "kurikulum" grada; zatim dopustite studentima, djeci, njihovim obiteljima i susjedstvima da sami povežu situacije koje čine njihovu "školu", plaćajući putem standardnih vaučera koje je zajednica osigurala porezom. Izgradite nove obrazovne objekte na način koji proširuje i obogaćuje tu mrežu."
U 1970-ima, Institut za budućnost u Menlo Parku u Kaliforniji eksperimentirao je s umreženim praksama učenja temeljenim na internetu i računalnim konferencijama. Vallee, J., Lipinski, H., & Miller, R. H. (1974). Group communication through computers; Design and Use of the FORUM System. Menlo Park, CA: Institute for the Future. Vallee, J., and others (1978). Group Communication Through Computers. Volume 4: Social, Managerial, and Economic Issues. Menlo Park, CA: Institute for the Future. Vallee, J., Johansen, R., Lipinski, H., Spangler, K., Wilson, T., & Hardy, A. (1975). Group communication through computers: Pragmatics and dynamics. Menlo Park, CA: Institute for the Future. Uskoro nakon što su njihovi izvještaji objavljeni, dvoje pionira u korištenju internetskih tehnologija u obrazovanju, Hiltz i Turoff, usko su povezali obrazovanje s tim pionirskim radom.Hiltz, S. R., & Turoff, M. (1978). The network nation—human communication via computer (1st ed.). Reading, MA: Addison-Wesley.
1980-e U 1970-ima, Institut za budućnost (The Institute For The Future) u Menlo Parku u Kaliforniji eksperimentirao je s praksama mrežnog učenja temeljenim na internetu i računalnim konferencijama.Findley, C (1987). Collaborative Networked Learning Project - Digital Equipment Corporation. Primary documents stored on Internet Archive Findleyjev projekt proveo je analizu trendova i razvio prototipove okruženja za suradničko učenje, što je postalo temelj za njihova daljnja istraživanja i razvoj onoga što su nazvali Collaborative Networked Learning (CNL),Findley, Charles A. 1988. Collaborative Networked Learning: On-line Facilitation and Software Support, Digital Equipment Corporation. Burlington, MA. and Collaborative learning-work i Collaborative Learning-Work (CLW).Wright, Kieth C. and Davie, Judith (1999) Forecasting the Future: School Media Programs in an Age of Change. Scarecrow Press: Maryland, pps.33,106.Findley, Charles A. 1989. Collaborative Learning-work. Presentation at the Pacific Telecommunications Council 1989 Conference, January 15–20, Honolulu, Hawaii.Findley, Charles A. 1987. Integrated Learning and Information Support Systems for the Information Age Worker. Presentation at World Future Society Conference, Cambridge, Massachusetts, November 1987.
1990-e Od razvoja interneta kao značajnog medija za pristup informacijama i komunikaciju, praksa mrežnog učenja je uglavnom usmjerena na njegovu upotrebu. U prvom razdoblju interneta, korištenje za mrežno učenje bilo je ograničeno niskom propusnošću i naglasak je bio uglavnom na pisanim i tekstualnim interakcijama između ljudi i tekstualnih izvora na koje su se pozivali. Ova tekstualna forma interakcije bila je poznata akademska sredina, iako se priznavala jedinstvena kvaliteta hiperteksta koji se pojavljuje u online obliku.Harasim, L. (Ed.). (1990). Online education; perspectives on a new environment. New York: Praeger.Mason, R., & Kaye, A. (1990). Towards a new paradigm for distance education. In L. Harasim (Eds.), Online education: Perspectives on a new environment. New York: Praeger.
Godine 1991., Jean Lave i Etienne Wenger objavili su knjigu "Situated Learning: Legitimate Peripheral Participation", u kojoj su naveli brojne primjere mrežnog učenja u različitim kontekstima za neformalno učenje i unutar zajednica prakse.Lave. J, Wenger, E. (1991). Situated Learning: Legitimate Peripheral Participation. Cambridge University Press
U drugoj polovici 1990-ih, otvoreni, interaktivni, situirani i mrežni pristupi učenju su bili marginalizirani od strane obrazovnih institucija jer su se uglavnom razvijali ili primjenjivali sadržaj i praksa putem vlastitih sustava upravljanja učenjem (npr. Blackboard Inc, WebCT) i alata za suradnički rad poput IBM Lotus Notes/Learning Space i Quick Place), uglavnom slijedeći koncepte "e-učenja". Ti sustavi omogućili su ograničavanje pristupa i upravljanje studentima u administrativnim interesima obrazovnih institucija.Watson, W. & Watson, S. (2007). An argument for clarity: what are learning management systems, what are they not, and what should they become? TechTrends, Springer Verlag (Germany), 2007, 51(2), pp.28-34. https://hal.archives-ouvertes.fr/hal-00692067/document
Od 1998. godine se održava međunarodna konferencija o mrežnom učenju, a održava se svake dvije godine. Zbornici konferencije od 2002. godine dostupni su putem web stranice konferencije.
CSALT, istraživačka grupa na Sveučilištu Lancaster u Velikoj Britaniji, povezana je sa serijom konferencija o mrežnom učenju i nekoliko uređenih zbornika. Oni su definirali mrežno učenje kao "učenje u kojem se informacijsko-komunikacijska tehnologija koristi za promicanje veza: između jednog učenika i drugih učenika, između učenika i mentora, između zajednice učenja i njezinih obrazovnih resursa".Goodyear, P. Banks, S. Hodgson, V. and McConnell, D. eds (2004) Advances in Research on Networked Learning. London: Kluwer Academic Publishers p1 Međutim, čini se da ova definicija zanemaruje povijesnu upotrebu izraza, gdje računalstvo nije bilo od središnje važnosti.
2000-e Godine 2000. John Seely Brown i Paul Duguid objavili su knjigu "The Social Life of Information" u kojoj su uveli koncept mreža prakse (Networks of Practice - NoP's). Mreže prakse su neformalne i spontano nastale društvene mreže koje podupiru dijeljenje informacija među pojedincima koji su povezani oko određene prakse. Nadograđujući rad Jean Lave i Étienne Wengera na zajednicama prakse (Community of Practice - CoP's), Seely Brown i Duguid tvrdili su da se mreže razlikuju od zajednica po tome što su odnosi među članovima manje formalni i fluidni u usporedbi s zajednicama. Dok su CoP-ovi često lokalizirani s jakim međuljudskim odnosima koji pružaju grupnu koheziju, NoP-ovi su globalniji s odnosima koji su i snažni i slabi.
Salmon (2001.) napisao je: "učenje se gradi oko zajednica učenja i interakcije, proširujući pristup izvan granica vremena i prostora, ali nudeći obećanje učinkovitosti i proširenja pristupa. Zamislite pojedince kao čvorove na mreži!"Salmon, G. Changing Learning Environments, Association of Learning Technology (ALT) Conference, 2001
Od otprilike 2004. godine, ideja mrežnog učenja doživjela je popularni povratak koji je sukladan pojavljivanju društvenih medija i koncepata otvorenog koda, kao što je obrađeno u knjizi "The Wealth of Networks" Yochaija Benklera iz 2006. godine.A complete PDF of the book is freely downloadable on the wiki of the book and is available (see HTML version) under a Creative Commons Noncommercial Sharealike license