Aleksandar I. Karađorđević, kralj Jugoslavije, poznat u Srbiji i Jugoslaviji i kao Ujedinitelj i Viteški kralj nakon atentata (srp. Краљ Александар I Карађорђевић, Cetinje, 16. prosinca 1888. – Marseille, 9. listopada 1934.) bio je plemić iz srpske kraljevske obitelji Karađorđevića, prvi kralj Kraljevine Jugoslavije (1929. – 1934.), a prije toga Regent Kraljevstva SHS (1918. – 1921.), i kralj Kraljevine SHS (1921. – 1929.). Za njegove vladavine kao Regenta Kraljevstva SHS donesena je 1920., Obznana i proglašen Vidovdanski ustav (1921.) (kojime je ozakonjen centralistički sustav i vlada u cijelosti postala ovisna o monarhu) te je ukinuo Ustav i uveo diktaturu 6. siječnja 1929. godine i pod krinkom jugoslavenstva provodio velikosrpsku politiku, vladao izrazito apsolutistički ("monarhofašizam"), brutalnom represijom progonio oporbu (atentat na Stjepana Radića i hrvatske narodne zastupnike 1928. godine, sibinjske žrtve i dr.).Proleksis enciklopedija online, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Aleksandar I. Karađorđević, jugoslavenski kralj (Cetinje, 17. XII. 1888 – Marseille, 9. X. 1934)., pristupljeno 10. travnja 2013.
Mladost i osobni život
Aleksandar Karađorđević rođen je 16. prosinca 1888. godine u tadašnjem crnogorskom glavnom gradu, Cetinju. Njegov otac bio je Petar I. Karađorđević, a majka, bivša crnogorska kraljevna Zorka Petrović-Njegoš, kćer crnogorskog kralja Nikole I.
Djetinjstvo je proveo u Crnoj Gori, a školovan je u Ženevi.
Njegov otac Petar je bio iz dinastije Karađorđević, koja Srbijom nije vladala od abdikacije kneza Aleksandra Karađorđevića 1858. godine. Međutim su u noći između 28. i 29. svibnja 1903. godine zavjerenici iz kraljevske srbijanske vojske ubili kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu, te su proglasili Petra Karađorđevića za kralja Srbije; tu odluku je potvrdila Narodna skupština 15. lipnja 1903. godine; dolazak Petra I. Karađorđevića na vlast bio je obilježen pogoršanjem – do razine neprijateljstva – odnosa s dotadašnjim glavnim srbijanskim saveznikom Austro-Ugarskom.
Aleksandar je 1910. godine skoro umro od trbušnog tifusa, no preživio je, ali s trajnim problemima u trbuhu. Svoje obrazovanje nastavio je u vojnoj akademiji u Sankt-Petersburgu, no otišao je odatle zbog zdravstvenih problema i nastavio se školovati u Beogradu.
Najstariji sin i prijestolonasljednik Petra I. zapravo je bio Aleksandrov brat Đorđe Karađorđević (Cetinje, 1887. – Beograd, 1972.), koji je međutim abdicirao nakon što je 1909. godine izbio nacionalni i međunarodni skandal, jer je Đorđe teškim premlaćivanjem prouzročio smrt svojeg osobnog sluge Stevana Kolakovića, koji je navodno propustio uručiti neko njegovo pismo jednoj djevojci.
Aleksandar se 8. lipnja 1922. godine vjenčao s Marijom od Rumunjske. Imali su tri sina: Petra, Tomislava i Andreja.
Balkanski ratovi i Prvi svjetski rat alt=Aleksandar Karađorđević kao regent.|mini|Aleksandar Karađorđević kao regent. U Prvom balkanskom ratu 1912. godine, prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević je kao zapovjednik prve armije vodio srpsku vojsku u pobjedu u bitki kod Kumanova i u bitki kod Bitole, a 1913. godine, u Drugom balkanskom ratu pobijedio je i u bitki kod Bregalnice. Nakon Drugoga balkanskog rata Aleksandar Karađorđević opredijelio se u teškom sporu između politički snažne vojske i civilne vlade Nikole Pašića o upravljanju nedavno pripojenom Vardarskom Makedonijom. Kralj Petar I. stao je na stranu politički utjecajnog šefa vojne obavještajne službe Dragutina Dimitrijevića Apisa i oko njega okupljenog članstva tajne časničke organizacije (znalo se dobro za njezino postojanje, ali je djelovanje bilo tajnovito, i uključivalo subverzivne aktivnosti protiv susjednih država) "Crna ruka", ali se prestolonasljednik Aleksandar Karađorđević uz potporu veleposlanika Ruskog Carstva Hartwiga usprotivio Pašićevoj smjeni. Petar I. se potom pozvao na svoju bolest i prepustio svoje ovlasti Aleksandru, kao regentu, te je Aleksandar 24. lipnja 1914. godine postao Regent Kraljevine Srbije.
Na početku Prvoga svjetskog rata, kraljević Aleksandar Karađorđević bio je stoga vrhovni zapovjednik srpske vojske. U ratu s očigledno nadmoćnijom Austro-Ugarskom mogao se osloniti na izvrsne vojne zapovjednike poput Živojina Mišića, Stepe Stepanovića i Petra Bojovića. Srpska vojska istakla se u Cerskoj i Kolubarskoj bitki 1914. godine, gdje je na iznenađenje cijeloga svijeta izvojevala pobjede nad Austro-Ugarskom vojskom.
U jesen 1915. godine, srpska vojska je oslabljena uzastopnim porazima, te biva posve potisnuta iz Srbije. U siječnju 1916. godine uspijeva se s već ostarjelim kraljem Petrom I. i princom Aleksandrom povući na otok Krf u Grčkoj. Nakon što je srpska vojska regrupirana i uz pomoć saveznika ponovno opremljena, pomogla je savezničkim (uglavnom francuskim) snagama na Solunskom bojištu, te je već ostvarila taktički značajnu pobjedu osvojivši u teškim borbama 12. – 30. rujna 1916. godine položaje na planini Kajmakčalanu. Srpska vojska imala je značajnu ulogu u posljednjem Savezničkom probijanju iz Grčke u jesen 1918. godine.
Kralj Srba Hrvata i Slovenaca 1921.: 23 vlade u 8 godina
Dana 1. prosinca 1918. godine, Aleksandar Karađorđević, kao regent, primio je Narodno vijeće Države SHS u Beogradu (cijeli Središnji odbor i Predsjedništvo). Naime, burna sjednica u studenome u kojoj su se primarno sukobila stajališta Stjepana Radića, koji je zagovarao federalizam i Svetozara Pribićevića, koji se zalagao za bezuvjetno ujedinjenje, kao konačnu ponudu donijela je Naputak. Njime se Narodno vijeće zalagalo za uvjetno ujedinjenje Kraljevine Srbije i Države SHS na način što bi se države ujedinile, a nakon toga bi bili izbori za Ustavotvornu skupštinu, s tim što bi Narodno vijeće imalo ovlasi na području Države SHS, a Vlada Kraljevine Srbije na području istoimene države dok Ustavotvorna skupština ne bi donijela odluku o državnom uređenju. No, članovi delegacije su regentu Aleksandru naposljetku predstavili Adresu, koju je pročitao Ante Pavelić (stariji), koja je bila novosastavljeni dokument koji je nudio beuzvjetno ujedinjenje sa Srbijom. Dana 1. prosinca 1918. godine, regent Aleksandar potpisuje navedeni dokument, čime dolazi do osnivanja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.
Kriza u novonastaloj državi nije jenjavala, kao što su očekivali predstavnici Države SHS. Naime, kako Hrvatski sabor nije ratificirao spomenutu Adresu, hrvatski zastupnici taj su dokument smatrali krivotvorinom bez vrijednosti, te su se nastavljali boriti za prava i federalno uređenje. Novonastala država bila je država bez Ustava u kojoj je kralj, odnosno regent, imao apsolutnu kontrolu i moć, a osnovni dekreti i zakoni objavljivani su preko kraljevih obznana. Dana 29. prosinca 1920. godine regent donosi Obznanu kojom je obilježen početak režimskog pritiska i postepenog smanjivanja damokratskih prava. Iste godine Stjepan Radić mijenja ime svoje Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS) u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS), a regent ubrzo saziva Ustavotvornu skupštinu koja je trebala donijeti novi ustav. No, dogodilo se da su se u sazivu Ustavotvorne skupštine našli isključivo srpski političari (pretežito iz Pašićeve Narodne radikalne stranke), dok je nekim hrvatskima pristup zabranjen. Naime, Komunistička partija Jugoslavije je zabranjena prema odredbama Obznane od 29. prosinca 1920. godine, a HRSS-u je zabranjen dolazak zato što je, po objašnjenju Beograda, u svom nazivu (republikanska) prejudicirala državno uređenje prije same odluke Ustavotvorne skupštine. Ustavotvorna skupština tako je imala lagan posao i 28. lipnja 1921. godine donijela je, na blagdan sv. Vida, ustav koji je nazvan Vidovdanski ustav. Država je tako uređena kao ustavna, nasljedna monarhija na čelu s kraljem koji je, unatoč postojanju Narodne skupštine, imao najveće ovlasti. Povijesni entiteti na njezinom području (uključivo Kraljevinu Hrvatsku, ali i Kraljevinu Srbiju) su ukinuti i zamijenjeni s novih 33 oblasti. U međunarodnim odnosima, bila je nova država sljednica Kraljevine Srbije. Ime nove države bilo je u Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U kolovozu 1921. godine, Aleksandar je, nakon očeve smrti, službeno postao kralj novoosnovane kraljevine.
Ustav kao takav nije donio zadovoljio narode Kraljevine, a posebice je velik problem bilo centralističko uređenje kojim je forsirano jugoslavenstvo – koje je počivalo na zamisli da Hrvati i Slovenci nisu narodi, nego "plemena" troimenog jugoslavenskog naroda, a da su Makedonci, Crnogorci i Bošnjaci samo dio trećeg – srpskog – "plemena" toga naroda. Kralj je nastavio s režimskim pritiskom, brojne osobe (među kojima i Stjepan Radić), završile su u zatvoru, a vlade su se mijenjale, prosječno, svakih nekoliko mjeseci: u razdoblju od 1921. do 1929. godine došlo je do 23 promjene Vlade, a od te 23 sam kralj inicirao je čak 21 (ostale dvije stigle su na zahtjev Narodne skupštine). Izbori su održavani svake dvije godine, a na njima je pobjeđivala uglavnom Radikalna stranke, što je još više pogodovalo kralju. Situacija u državi se nikako nije smirivala, a svemu tome doprinosilo je i jačanje HRSS-a. Iako je Radić završavao u zatvoru, iako je njegova stranka krajem 1924. godine (nakon učlanjenja u Seljačku internacionalu) zabranjena prema odredbama Zakona o zaštiti države (kasnije će se ime promijeniti u Hrvatska seljačka stranka (HSS), a on sam je bio redovito zatvaran, njegov utjecaj sve je više jačao i stranka je konstantno dobivala iznenađujuće visok broj zastupnika, zbog čega je Radić bio još glasniji u svojim ispadima protiv kralja i vlasti. Iako će u jednom trenutku prihvatiti monarhiju i odreći se republikanskih težnji (taj je proglas pročitao Pavle Radić), Stjepan Radić će i dalje biti najglasniji kraljev oponent, a ubrzo će, 1927. godine, kao saveznika dobiti i Svetozara Pribićevića. Naime, Pribićević, bivši Ministar unutarnjih poslova i policije, napravio je odlučan obrat u svojoj politici, promijenio je svoje nazore (1925. godine napustio je politiku unitarizma i centralizma)Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., , podrubnica 4, str. 14. i sa svojom Samostalnom demokratskom strankom sklopio savez s Radićem kojim je 10. studenoga 1927. godine nastala Seljačko-demokratska koalicija (SDK) koja je, kao prosvjed, odbijala sudjelovati u radu Narodne skupštine dok politika Beograda bude kakva je bila u tom trenutku.
Darovao je novce za gradnju franjevačke spomen-bazilika sv. Nikole Tavelića i samostan u Tomislavgradu.
Napetosti s Đorđem Karađorđevićem S godinama je Aleksandrov stariji brat Đorđe Karađorđević sve teže skrivao žal zbog svoje abdikacije iz 1909. godine i netrpeljivost prema bratu. Kralj Aleksandar ga je naposljetku 1925. godine dao zatvoriti u psihijatrijsku bolnicu u Gornjoj Topnici u Nišu. Odatle će Đorđe Karađorđević biti otpušten tek nakon što su Nijemci 1941. godine okupirali Jugoslaviju. Od tada pa do svoje smrti 1972. godine, Đorđe Karađorđević je kao umirovljenik slobodno živio u Beogradu.
Šestosiječanjska diktatura 1929.: proglašenje Jugoslavije