SFera, društvo za znanstvenu fantastiku, osnovano je 1976. godine. Od tada neprekinuto djeluje kao neprofitna kulturna organizacija na području Hrvatske i grada Zagreba. Osnovni cilj SFere je združiti ljude, a prvenstveno djecu i mladež, koje zanima znanstvena fantastika, fantastika, nadnaravni horor i znanost općenito. Stoga su članovi uglavnom učenici i studenti ali i ostali građani.
Povijest mini|300px|Sajam naučne fantastike u Beogradu 1977. godine. S lijeva na desno: Zvonimir Furtinger (SF pisac), Borivoj Jurković (urednik Siriusa), Darko Suvin (teoretičar), Želimir Koščević (organizator Sajma), Ivan Focht (filozof, autor eseja o SF-u), Drago Bajt (slovenski proučavatelj SF-a i prevoditelj), Gavrilo Vučković (urednik časopisa Galaksija i prevoditelj iz Beograda) i Žika Bogdanović (proučavatelj SF-a i prevoditelj iz Beograda).http://www.urbancult.hr/kako-se-rodila-sf-scena-u-hrvatskoj-i--tko-ju-je-porodio--9888.aspx (pristupljeno 13. svibnja 2013.)
Osnivanje kluba
Skupina entuzijasta – među njima najpoznatiji Krsto A. Mažuranić i Želimir Koščević, tada voditelj Galerije SC, kasnije u Galeriji Moderne umjetnosti (tu su još bili Vladimir Sokol, Vojko Kraljeta i Alfred Reschner) – godine 1975. odlučuje kako bi bilo vrijeme da se osnuje i pravi ZBiF (Znanstvena beletristika i fantastika; korektni prijevod engleskog Science Fiction & Fantasy) klub, sličan onima kakvi su na Zapadu postojali desetljećima. Uz pomoć jednog od voditelja Astronautičkog i raketnog kluba “Zagreb” (dijela danas već zaboravljene Tehničke omladine), koji je i sam bio znanstvenofantastični obožavatelj, rečeni zanesenjaci postaju Sekcija za znanstvenu fantastiku ARKZ-a te dobivaju pristup prostorijama Kluba. Što se tiče naziva “Sekcija za znanstvenu fantastiku”, zapravo su bili samozvanci – statut ARKZ-a nije dopuštao takvu sekciju te su ih oni vodili kao “Sekciju za propagandu”. Kao datum osnivanja uzet je 4. veljače 1976. godine, a to je bio i jedan od razloga što su se klupske konvencije prvih dvadesetak godina tradicijski održavale u veljači, kada se slavila godišnjica osnivanja. Sastanci su se održavali jednom tjedno.http://sfera.hr/drustvo-sfera/povijest/knjiga-postanka-prvih-deset-godina/ Darije Đokić, Knjiga postanka - prvih deset godina (pristupljeno 13. svibnja 2013.)
Rađanje Siriusa i Parseka
Početak rada za malo je prethodio još jednom kardinalnom događaju u SF životu tadašnje Jugoslavije. Jedinstveni Borivoje Jurković, glavni i odgovorni urednik redakcije romana i stripova izdavačke kuće Vjesnik (u ta vremena najveće u Hrvatskoj i druge u ondašnjoj zajedničkoj državi), iako bez mnogo SF znanja, genijalnom intuicijom odlučuje pokrenuti ZBiF literarni mjesečnik. Obraća se članovima udruge za prve savjete i od tada pa do gašenja, SFerini članovi aktivno djeluju kao vanjski suradnici, recenzenti i pomoćni urednici.
Riječ je o Siriusu koji je u desetak godina neprekidnog izlaženja dostigao kultni status jer je osim izvrsnih prijevoda najbolje strane SF literature (ne samo anglosaksonske nego i ruske, francuske, talijanske, češke i ostalih) već nakon prvih nekoliko brojeva počeo redovito donositi i priče domaćih autora. Niti jedan časopis nakon njega, koliko se god upinjao kopirati ga, nije mu se niti približio, a o širem značaju govori i činjenica da je naklada prvih nekoliko brojeva (38-40 000 primjeraka) tada svrstala Sirius na treće mjesto na planetu Zemlji, a godine 1980. i 1984. proglašen je i najboljim europskim SF časopisom.
Nakon otprilike godinu dana rada, Sekcija zaključuje da joj je potrebna i vlastita tiskovina te zajedničkim naporima, u siječnju 1977., pokreće Parsek, kako reče prvi urednik Neven Antičević: paradoksalno sekularno glasilo koje se, naravno, umnaža šapirografom. Nakon drugog broja dolazi do zastoja, te uređivanje sljedeća dva preuzima Darije Đokić, a njega nasljeđuje Zoran Milović, koji će na tom mjestu ostati sljedećih nekoliko godina te ustaliti Parsekovo izlaženje. U doba dok nije bilo interneta, tih je par “zaklamanih” listova bilo jedino sredstvo komunikacije s onima koji nisu mogli dolaziti na sastanke.
SFera
Krajem zime 76./77. klub se seli iz središta grada u tada daleku periferiju Ivanićgradske 41a, što je značilo da gotovo svi članovi do kluba trebaju dolaziti tramvajem, što je dovelo do gubitka nekih starijih članova,ali mogućnosti koje su pružale za ta vremena velebne prostorije Doma kulture Pešćenica privukle su nove entuzijaste i omogućile neslućeni razvoj.
Nakon godinu dana rada, samosvijest Sekcije narasla je toliko da više nije bilo straha od osamostaljenja te preseljenje koincidira s formalnim osnivanjem kluba SFera. Desetak punoljetnih građana dalo je svoje osobne iskaznice te je klub i registriran na novoj adresi. U Domu kulture Pešćenica klub je dobio osim vlastite sobe za upravu i mogućnost korištenja više prostorija za predavanja i sastanke, galerijskog prostora, prave kino-dvorane i opreme za isto. Dugi niz godina Klub je bio najaktivnija organizacija koja je tamo djelovala.
Ime “SFera – klub prijatelja znanstvene beletristike i fantastike” (kompletan službeni naziv) predložio je ing. Oliver Franić te se on može smatrati nekom vrsti kuma, a radi se o akronimu te igri riječi: Science Fiction Era, ali ujedno i sfera – kugla kao savršeno tijelo. Amblem kluba osmislio je prvoizabrani predsjednik Krsto A. Mažuranić – levitirajući BOČ (buljooko čudovište – naša inačica BEM-a, od eng. bug eyed monster, tada već šaljivog termina za svemirce holivudske B i C produkcije) ispred svemirskog broda. Drugi broj Parseka u lipnju 1977. već izlazi kao glasilo SFere. Od tada pa sljedećih deset godina rad kluba se može opisati uzlaznom linijom.
Konvencije i novi klubovi
Najvažniji oblik društvenog SF djelovanja su “konvencije”, američki termin koji označava bilo koji veliki događaj organiziran na specifičnu temu (i opća skupština stranke naziva se konvencijom). Organizacija je festivalskog tipa, tj. postoji serija događaja koja čini kostur: predavanja i okrugli stolovi na različite teme, oko toga se organizira jedna ili nekoliko izložaba i predstava, a sve je začinjeno intenzivnim druženjem ljubitelja i stručnjaka. Obično se održavaju i formalna zasjedanja tijela koja su organizator ili pokrovitelj konvencije, dok je trajanje obično barem dvodnevno.
Ovakav oblik javnog SF djelovanja u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji nije bio poznat dok se toga nisu prihvatili neki SFerini članovi. U to je doba organiziran sajam nazvan “Zagrebački dani znanstvene fantastike” koji je, imao više izložbeni tip organizacije, dok je druženja bilo uglavnom van prostora događanja. Međutim, interes je bio toliki da se odlučilo organizirati i druge po redu “Dane SF-a”. Povjesničar umjetnosti Želimir Košćević velikodušno je upregnuo svoju Galeriju SC, te se 2. – 4. studenoga 1979. održao prvi skup koji je već nalikovao na pravu SF konvenciju. minijatura|lijevo|YUKON II 1979.: Ivica Posavec, Darije Đokić, Drago Božić, Zoran Milović, Boris Marini, Borivoje Jurković, Gordana Marini, Andrija Franetović S obzirom na to da je Sirius sa svojim malobrojnim, ali bitnim neliterarnim stranicama poslužio kao SFerina rezonantna kutija, ubrzo je došlo do kataliziranja organiziranog okupljanja i u drugim većim gradovima; osnivani su SF klubovi u Ljubljani, Beogradu, Skopju, Osijeku, Novom Sadu, Nišu, Sarajevu i drugim gradovima. Članovi tih većih ili manjih, bolje ili slabije organiziranih klubova (ali uglavnom vrsni poznavaoci ZBiF-a) dolaze u Zagreb. Nekolicina ih je bila i na prvim “Danima”, a broj onih koji su najavli svoj dolazak na “druge Dane” već je bio toliki da se moglo govoriti ne o lokalnom zagrebačkom, već o pravom svejugoslavenskom događaju. Zbog toga je i naziv promijenjen u YUKON (jugoslavenska konvencija, ali je tada “KON” još uvijek značio “kongres”) te je dodan i broj “Drugi”. Naravno, “prvi” YUKON pod tim imenom nije nikada niti održan – radilo se o prekrštenim “Danima znanstvene fantastike” održanim 1977.
Ovaj se način druženja ne samo vrlo brzo pročuo, nego se i svidio sve brojnijim obožavateljima te je YUKON postao stalna svakogodišnja manifestacija. U duhu “bratstva i jedinstva” (a i da se olakša život onima koji su morali raditi na organizaciji prva četiri događanja), konvencije su se kasnije održavale naizmjenice u raznim gradovima Jugoslavije, s lokalnim klubovima kao izvršnim organizatorima. Naravno, najkvalitetnije i najposjećenije su konvencije bile one u Zagrebu koji je imao najorganiziraniji klub.
Tu se, međutim, pojavio i mali problem. Nisu si svi mogli dozvoliti putovanje u udaljene gradove, a rotacija mjesta održavanja značila je da bi se do sljedeće kovencije u vlastitom gradu moglo čekati i nekoliko godina. Stoga je SFera, s najvećim članstvom i publikom, odlučila sama svake godine organizirati vlastitu konvenciju koja je, kada je YUKON bio u Zagrebu, ujedno bila i federalni događaj. Slično su kasnije postupili i neki drugi veći klubovi, uglavnom po republičkim središtima. S obzirom na kapacitete nekih od njih često je SFeraKon, kako je naravno bilo ime klupske konvencije, bio značajniji od samog YUKONA. I pri numeriranju SFeraKona postupilo se u duhu stvaranja instant-tradicije već viđene s brojenjem YUKONA: prva konvencija koja je nosila klupsko ime nije imala u nazivu “Prvi” jer je za početak uzeta ona ista 1977. godina. Nasreću, da se u glavi ne bi zavrtilo od silnih prebrojavanja, od numeriranja se nakon nekog vremena odustalo te je uz SFeraKon dodavana godina održavanja, a ta se tradicija održala i do danas kada je to de facto nacionalna konvencija. Takvu tradiciju neprekinutog održavanja nemaju niti mnoge od Hrvatske veće zemlje u Europi.
Rad Kluba i prelazak u Društvo
Rad i sastanci su se u novim prostorijama ustalili; svaki tjedan održavana su predavanja na razne teme, a tada najčešći predavači bili su K. Mažuranić, B. Ogorelec, N. Antičević (o SF literaturi i SF-u općenito), B. Marini – dugogodišnji tajnik (SF film), O. Franić, D. Đokić, P. Raos (razna područja znanosti kao podloga za ZBiF), V. Kraljeta (glazba), bilo je govora i o likovnim umjetnostima, a većina je govornika bila i suradnicima u Parseku, uglavnom po istim temama. Kako je Sirius silno potaknuo ambicije domaćih SF pisaca, od kojih su mnogi imali samo ljubav prema žanru, pokušalo se nadobudne autore poučiti osnovama beletrističkog pisanja (likovi, karakterizacija, zaplet-rasplet, naracija, stil i slično), pa su Raos i Đokić napisali nekoliko članaka i održali par radionica na tu temu. Predavači nisu bili samo SFerini članovi; često su imali ugledne goste, katkada sveučilišne nastavnike, a svaki bi događaj bio najavljivan u dnevnim novinama, dok se o konvencijama govorilo na radiju, uglavnom zahvaljujući članu i autoru – novinaru Živku Prodanoviću.