Velika zemaljska loža slobodnih zidara Njemačke (njem. Große Landesloge der Freimaurer von Deutschland), skraćeno GLL FvD, poznata i pod nazivom Red slobodnih zidara (Freimaurerorden; FO), jedna je od pet velikih loža koje čine Ujedinjene velike lože Njemačke, regularnu veliku ložu u Njemačkoj. Riječ je o drugoj najstarijoj priznatoj velikoj loži u zemlji, jednoj od dviju osnivačica Ujedinjenih velikih loža Njemačke te jednoj od triju povijesnih staropruskih velikih loža. Utemeljena je 1770. godine zaslugom Johanna Wilhelma Kellnera von Zinnendorfa, tadašnjeg glavnog vojnog liječnika pruske vojske.
Lože koje djeluju pod okriljem Velike zemaljske lože nazivaju Isusa Krista svojim "vrhovnim meštrom", čime ova velika loža ima izrazito kršćanski karakter, kako u duhovnom sadržaju tako i u organizacijskom ustroju, koji se razlikuje od ostalih sustava. Međutim, iako se temelji na kršćanskom svjetonazoru, Velika zemaljska loža nije religijska zajednica, niti to želi biti. Stoga nije važno kojoj kršćanskoj konfesiji pojedini član pripada, a članstvo u Crkvi nije obvezno. Ono što se zahtijeva jest "vjerovanje u nauk Isusa Krista, kako je sadržan u Svetom pismu".
Red slobodnih zidara od svakog svog člana traži stalni rad na vlastitom duhovnom i moralnom usavršavanju. Pritom su razum, savjest, unutarnja sloboda, samospoznaja i osjećaj odgovornosti osnovna sredstva kojima se član nastoji približiti spoznaji porijekla, biti i svrhe čovjeka te svega postojanja.
Povijest Počeci: 18. stoljeće thumb|150px|Johann Wilhelm Kellner von Zinnendorf (1731. – 1782.), pruski vojni liječnik i bolničar, bio je veliki majstor 1774./75. kao i od 1780. do 1782. U 18. stoljeću oko 70 % njemačkih loža radilo je u sustavu striktne opservancije. Tijekom 1760-ih godina sve je više raslo nezadovoljstvo zbog raskošnih, ali sadržajno praznih rituala te zbog tzv. "ekonomskog plana" striktne opservancije. Nezadovoljan tim sustavom, Johann Wilhelm Kellner von Zinnendorf obratio se Londonu sa zahtjevom za izdavanje povelje za osnutak lože. Budući da je u Berlinu već postojalo više aktivnih loža i dvije velike lože, njegov je zahtjev odbijen.
Sljedeći pokušaj uslijedio je u prosincu 1763., kada je preko posrednika nastojao dobiti povelju i rituale od Carla Friedricha Eckleffa u Švedskoj. Iako taj pokušaj nije uspio, Zinnendorfovi su prijatelji nastavili s naporima. U tom je razdoblju Zinnendorf još uvijek djelovao uz znanje i pristanak velikog meštra striktne opservancije. Tek je Baumannu uspjelo zadobiti Eckleffovo povjerenje te se 14. rujna 1766. vratio u Berlin s kompletnim ritualnim aktima, ovlaštenjem za osnutak loža Švedskog sustava, uputama za vođenje Reda, smjernicama za uspostavu kapitela te osobnim Eckleffovim pismom upućenim Zinnendorfu. Nedugo zatim došlo je do konačnog raskola između Zinnendorfa i baruna von Hunda, velikog meštra Strikte Opservancije. Zinnendorf je 16. prosinca 1766. istupio iz sustava te se od toga trenutka posvetio utemeljenju vlastite velike lože. U molbi za istupanje von Hundu doslovno je naveo:
Nakon toga Baumannovi su akti prevedeni na njemački, a u Berlinu je osnovano više loža koje su radile prema novom sustavu. Zinnendorfova je želja bila osnovati veliku ložu tek kada bude postojalo najmanje dvanaest loža, no konačna odluka bila je da se Velika zemaljska loža slobodnih zidara osnuje već 27. prosinca 1770., sa sedam ivanovskih loža i jednom andrijevskom ložom. Nakon osnutka Zinnendorf je nastojao uspostaviti prijateljske odnose s Velikom ložom u Londonu. Dana 30. studenoga 1773. London je izdao priznanje kojim je Veliku zemaljsku ložu prihvatio kao jedinu veliku ložu Njemačkog Carstva, ravnopravnu s londonskom.
Dana 14. listopada 1773. održan je sastanak predstavnika Velike zemaljske lože i Strikte opservancije, na kojem je postignut krhki kompromis u dugogodišnjem sporu dvaju sustava nastalom nakon raskola 1766.
Za novu veliku ložu iznimno je važan bio i protektorski akt kralja Fridrika II. od 16. srpnja 1774., kojim joj je kralj pružio svoj službeni kraljevski zaštitni patronat.
U Švedskoj je 1773. vojvoda Karlo od Södermanlanda preuzeo Eckleffovu dužnost velikog majstora. Kada mu je potom ponuđena i dužnost velikog meštra Strikte opservancije te ju je prihvatio, došlo je do potpunog prekida odnosa između Švedske velike lože i Zinnendorfove Velike zemaljske lože.
Do 1778. godine Zinnendorfovoj je Velikoj zemaljskoj loži pristupile 34 lože, a nakon njegove smrti 1782. broj se povećao na ukupno 62 lože. U sljedećim su godinama osnovane i pokrajinske lože u Austriji, Šleskoj, Pomeraniji, Donjoj Saskoj i Rusiji.
19. stoljeće
Povijest Velike zemaljske lože u 19. stoljeću obilježena je nizom važnih događaja. Nakon smrti švedskog kralja Karla XIII. 5. veljače 1818., došlo je do pomirenja sa Švedskim redom, koje je 13. travnja 1819. rezultiralo sklapanjem ugovora o prijateljstvu. Na temelju novih rituala pristiglih iz Švedske, freiherr Christian von Nettelbladt proveo je do 1832. značajnu reformu rituala.
Godine 1872. Adolf Widmann utemeljio je Zirkelkorrespondenz, slobodnozidarski časopis koji izlazi i danas. Widmann je 1869. putovao u Švedsku i nastavio rad na daljnjoj redakciji rituala. Uz rad Nettelbladta i Widmanna, krajem 19. stoljeća rituali i učenja Velike zemaljske lože dobili su opsežnu i do danas temeljnu egzegezu zahvaljujući Otto Hieberu.
Najpoznatiji članovi Velike zemaljske lože u tom razdoblju bili su njemački carevi Vilim I. i njegov sin Fridrik III., pri čemu je potonji, kao prijestolonasljednik, obnašao dužnost meštra Reda Velike zemaljske lože.
20. stoljeće Nakon sastanka predsjednika parlamenta Hermanna Göringa i zemaljskog velikog majstora Kurta von Heeringena 7. travnja 1933., Velika zemaljska loža distancirala se od svojih tradicionalnih slobodnozidarskih temelja te uklonila sve starozavjetne odlomke iz rituala i sve slobodnozidarske nazive. Uz postojeći naziv dodala je i novi: Velika zemaljska loža slobodnih zidara Njemačke – njemačko-kršćanski red. Dana 10. travnja 1933. von Heeringen je o ovim promjenama obavijestio preostale dvije staropruske velike lože, koje su u sljedećim danima slijedile isti primjer. Unutar same organizacije uklonjeni su ili izmijenjeni gotovo svi prepoznatljivi slobodnozidarski elementi: ukinute su pregače, Salomonov hram preoblikovan je u "njemačku katedralu" ili u katedralu u Strasbourgu, iz rituala su izbrisani svi starozavjetni dijelovi, a Hiramova legenda zamijenjena je staronordijskom pričom o Baldru.
Unatoč tim dalekosežnim prilagodbama, nije poznat nijedan slučaj u kojem bi nacističko vodstvo priznalo preinake koje je provela bilo koja njemačka velika loža. Vodstvu velikih loža stoga se, umjesto oportunizma, može prigovoriti ozbiljna pogrešna procjena položaja koji je slobodno zidarstvo imalo u nacističkoj ideologiji. Dugogodišnja völkisch propaganda pretvorila je slobodno zidarstvo, nalik Židovima, u apstraktnog ideološkog neprijatelja, potpuno neovisno o stvarnosti.
Vodstvo reda više se puta pokušavalo braniti od napada, no bez ikakvog uspjeha. Velika zemaljska loža se pokušala pravnim putem suprotstaviti sve nasilnijim napadima Jurišnih odreda na lože, ali su postupci protiv lokalnih vođa Jurišnih odreda i NSDAP-a ostali bez rezultata. Nakon propasti tih pokušaja, nije bilo značajnijeg otpora. Navodno se tražila i intervencija švedskog kralja Gustava V., no bez uspjeha. Organizaciji je ipak uspjelo prebaciti veći dio arhiva nepoznatim kanalima u Švedsku; arhiv je vraćen 1978.
U proljeće 1935. Velika loža Pruske pokušala je konačno razjasniti situaciju te je poslala svog najuglednijeg člana, ministra Hjalmar Schachta, na razgovor s Adolfom Hitlerom. Odgovor je bio nedvojben: raspuštanje njemačkog slobodnog zidarstva bilo je neizbježno, iako se "kršćanskim velikim ložama ne može ništa predbaciti". Na temelju toga, Ministarstvo unutarnjih poslova Trećeg Reicha naložilo je velikim ložama da najkasnije do 21. srpnja 1935. pokrenu postupke likvidacije za sebe i sve svoje lože. Završna svečanost Velike zemaljske lože održana je 14. srpnja 1935.
U razdoblju neposredno nakon Drugog svjetskog rata započele su aktivnosti za ponovno otvaranje Velike zemaljske lože. Prvi meštar Reda poslijeratnog razdoblja bio je Hans Oehmen, a prvi zemaljski veliki majstor Paul Rosenthal, koji je preminuo već 1946. Pregovore koji su naposljetku doveli do stvaranja Ujedinjenih velikih loža Njemačke vodio je 19. meštar Fritz Pauk.
Ustroj mini|250px|desno|Sjedište Velike državne lože u Berlinu. Sjedište Velike zemaljske lože Njemačke je u Berlinu.
Lože U kolovozu 2024. godine Velika zemaljska loža Njemačke ima 99 loža raspoređenih u 14 pokrajinskih loža po njemačkim saveznim pokrajinama. Pokrajinske lože su:
Pokrajinska loža Baden-Württemberga (Provinzialloge Baden Württemberg) – nadležana za Baden-Württemberg gdje administrira pet loža; Pokrajinska loža Bavarske (Provinzialloge Bayern) – nadležana za Bavarsku gdje administrira pet loža; Pokrajinska loža Berlina (Provinzialloge Berlin) – nadležana za Berlin gdje administrira 13 loža; Pokrajinska loža Brandenburga (Provinzialloge Brandenburg) – nadležana za Brandenburg gdje administrira samo jednu ložu; Pokrajinska loža Bremena (Provinzialloge Bremen) – nadležana za pokrajinu Bremen gdje administrira dvije lože; Pokrajinska loža Hamburga (Provinzialloge Hamburg) – nadležana za Hamburg gdje administrira 14 loža; Pokrajinska loža Hessena (Provinzialloge Hessen) – nadležana za Hessen gdje administrira dvije lože; Pokrajinska loža Mecklenburg-Zapadnog Pomorja (Provinzialloge Mecklenburg Vorpommern) – nadležana za Mecklenburg-Zapadno Pomorje gdje administrira pet loža; Pokrajinska loža Donje Saske (Provinzialloge Niedersachsen) – nadležana za Donju Sasku gdje administrira 10 loža; Pokrajinska loža Sjeverne Rajne-Vestfalije (Provinzialloge Nordrhein Westfalen) – nadležana za Sjevernu Rajnu-Vestfaliju gdje administrira 14 loža; Pokrajinska loža Saske (Provinzialloge Sachsen) – nadležana za Sasku gdje administrira tri lože; Pokrajinska loža Saska-Anhalta (Provinzialloge Sachsen Anhalt) – nadležana za Saska-Anhaltu gdje administrira tri lože; Pokrajinska loža Schleswig-Holsteina (Provinzialloge Schleswig Holstein) – nadležana za Schleswig-Holstein gdje administrira 16 loža; Pokrajinska loža Tiringije (Provinzialloge Thüringen) – nadležana za Tiringiju gdje administrira šest loža.
Uprava
Velikom zemaljskom ložom Njemačke upravlja veliki majstor (tj. zemaljski veliki majstor, njem. Landesgroßmeister) koji se bira na trogodišnje razdoblje. Među dosadašnjim velikim majstorima značajni su: Martin Kröncke (1770. – 1773.) – prvi veliki majstor princ Ludwig Georg Karl od Hessen-Darmstadt (1773. – 1774.) Johann Wilhelm Kellner von Zinnendorf (1774. – 1775.; 1780. – 1782.) knez Ernst II. od Sachsen-Gotha-Altenburg (1775. – 1776.) Frederick Salvemini de Castillon (1782. – 1789.; 1799. – 1814.) grof Wilhelm Ludwig Viktor Henckel von Donnersmarck (1838. – 1841.; 1842. – 1843.) Horst Reimann (od 2021.)
Redom slobodnih zidara upravlja meštar reda (Ordensmeister). Među dosadašnjim meštrima značajni su: Johann Wilhelm Kellner von Zinnendorf (1770. – 1782.) – prvi meštar Frederick Salvemini de Castillon (1808. – 1814.) princ Fridrik Pruski (1860. – 1874.) princ Friedrich Leopold Pruski (1895. – 1918.) Uwe Matthes (od 2020.)
Međunarodna suradnja Preko Ujedinjenih velikih loža Njemačke ova velika loža sudjeluje u radu Svjetske konferencije regularnih velikih loža.
Obred Velika zemaljska loža slobodnih zidara Njemačke upravlja simboličkim stupnjevima plave lože (učenik, pomoćnik i majstor) i delegira upravljanje visokim stupnjevima na dodatna tijela i redove. Primarni obred Velike lože je Zinnendorfski obred, inačica Švedskog obreda, i to je izvorni obred svih loža.
Poznati članovi Neki od poznatih članova ove velike lože bili su: Vilim I. (1797. – 1888.), kralj Pruske i, nakon osnivanja Njemačkog Carstva 1871., prvi njemački car Johann Gottlieb Fichte (1762. – 1814.), filozof