Velika loža Engleske (engl. Grand Lodge of England) bila je slobodnozidarska velika loža u Engleskoj, osnovana 1717. godine pod nazivom Velika loža Londona i Westminstera (Grand Lodge of London and Westminster). Postojala je do 1813., kada se ujedinila s Drevnom velikom ložom Engleske i stvorila Ujedinjenu veliku ložu Engleske.
Osnovna načela Velike lože Engleske bila su nadahnuta prosvjetiteljskim idealima tolerancije i univerzalnog razumijevanja, kao i znanstvenom revolucijom 17. stoljeća.
Budući da je ovo bila prva uspostavljena velika loža, suvremenici je danas nazivaju Prva Velika loža Engleske (Premier Grand Lodge of England) kako bi se razlikovala od Drevne velike lože Engleske i Velike lože cijele Engleske. Također, ova velika loža se navodi pod nadimkom "Moderni" (Moderns).
Povijest Osnivanje mini|170px|John Theophilus Desaguliers (1683. – 1744.), veliki majstor Velike lože Engleske 1719. godine. Velika loža osnovana je ubrzo nakon što je Đuro I., prvi kralj Kraljevstva Velike Britanije iz Hanoverske dinastije, stupio na prijestolje 1. kolovoza 1714. godine, čime je završio prvi jakobitski ustanak 1715.
Službeno, Velika loža Engleske osnovana je u Londonu na blagdan sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1717. godine, kada su se četiri postojeće lože okupile u privnici "Goose and Gridiron" u dvorištu crkve sv. Pavla u Londonu i zajednički ustrojile veliku ložu. Te četiri lože prethodno su se sastale 1716. godine u gostionici "Apple-Tree", gdje su izabrale najstarijeg zidarskog majstora (tadašnjeg starješinu lože) za predsjedatelja te se u skladu s pravilima privremeno konstituirale kao Velika loža. Na tom sastanku donesena je odluka o održavanju godišnje skupštine i svečane gozbe, kao i o izboru velikog meštra među članovima, što je i provedeno sljedeće godine.
Sve četiri lože bile su imenovane prema gostionicama u kojima su se redovito sastajale: Pivnica kod guske i roštilja (Goose and Gridiron Ale-house) u dvorištu crkve sv. Pavla u Londonu, Pivnica kod krune (Crown Ale-house) u Parker's Laneu, blizu Drury Lanea u Londonu, Gostionica kod jabuke (Apple-Tree Tavern) u Charles Streetu, Covent Garden u Londonu, te Gostionica kod kaleža i grožđa (Rummer and Grapes Tavern) u Channel Rowu u Westminsteru. Dok su tri londonske lože uglavnom bile operativne, loža u gostionici "Rummer and Grapes", smještenoj blizu Westminsterske palače, činila je prvenstveno skupinu prihvaćenih i spekulativnih zidara, sastavljenu od ugledne gospode.
O prvom velikom meštru, Anthonyju Sayeru, malo je poznato, ali njegov nasljednik, George Payne, postigao je položaj tajnika Porezne komisije. Payne je dvaput obnašao dužnost velikog meštra, 1718. i 1720. Tijekom 1719. godine tu je ulogu preuzeo John Theophilus Desaguliers, znanstvenik, svećenik i učenik Isaaca Newtona. Nakon toga, svaki veliki meštar bio je član plemstva, iako se u ranim godinama vjerojatno radilo o figurativnim ulogama. Cilj je bio podići ugled društva u javnosti, što se pokazalo uspješnim.
Do 1725. godine, uz londonske lože, zapisnici Velike lože bilježe i lože u Bathu, Bristolu, Norwichu, Chichesteru, Chesteru, Readingu, Gosportu, Carmarthenu, Salfordu i Warwicku, kao i prve pokrajinske velike lože u Cheshireu i Južnom Walesu. Velika loža počela je nadilaziti okvire Londona.
Konstitucije slobodnih zidara thumb|250px|Frontispis i naslovna stranica Konstitucija slobodnih zidara iz 1723. Ovaj dokument postao je temelj za modernu praksu i organizaciju slobodnog zidarstva, spajajući povijesne mitove, filozofske principe i operativne smjernice. George Payne preuzeo je na sebe zadatak sastavljanja Općih propisa slobodnih zidara, koji su svečano predstavljeni prilikom njegova drugog imenovanja za velikog majstora 1720. godine. Razdoblje od 1717. do 1721. slabo je dokumentirano zbog nedostatka zapisnika i pisanih materijala, no tijekom tog vremena James Anderson ili je dobio zadatak ili samoinicijativno preuzeo pisanje Konstitucija slobodnih zidara, djela koje je "sadržavalo povijest, dužnosti i propise tog najdrevnijeg i najčasnijeg bratstva", namijenjeno korištenju u ložama.
Prema Andersonu, dobio je nalog da preradi stare gotičke konstitucije slobodnog zidarstva. Knjiga je podnesena na odobrenje Velikoj loži te je, po nalogu velikog majstor, objavljena 1723. godine, s dodatkom metode ustrojavanja nove lože koju je uveo prethodni veliki majstor. Uvodno poglavlje sadržavalo je posvetu Johna Montagua, II. vojvode od Montagua, koju je napisao Desaguliers, nakon čega je slijedio opsežan "Povijesni" uvod, koji je pratio razvoj slobodnog zidarstva sve do biblijskih vremena. Knjiga je također uključivala šest "Dužnosti", proširenu verziju Payneovih "Općih propisa", metodu velikog majstora Whartona za osnivanje nove lože te niz slobodnozidarskih "Pjesama".
Po prvi put, cjelokupna slobodnozidarska struktura, osim samog obreda, postala je dostupna u tiskanom obliku. Anderson nije primio nikakvu naknadu od izdanja koja su se počela pojavljivati tijekom 1730-ih, što je možda bio razlog zašto je 1738. objavio revidirano izdanje.
Širenje i sukobi Nova Velika loža očito nije odmah privukla starije ivanovske ili neovisne lože, koje su već imale brojne zamjerke na njezinu organizaciju. Njihova je tradicija bila označavati prostor lože crtežima s kredom, koji bi se nakon sastanka uklanjali pomoću kante s vodom i brisača. No, ta se praksa postupno počela mijenjati – umjesto krede, počela se koristiti traka i tanka metalna slova. O tome svjedoči oglas u jednom londonskom listu iz 1726. godine, koji je najavljivao predavanje o "predpotopnom zidarstvu", kritizirajući novotarije koje su uveli "Doktor i neki drugi Moderni" poput trake, pomičnih slova, sjajnih zvijezda i sličnih inovacija – sve to, kako je oglas tvrdio, "na veliku sramotu kante i brisača".
U drugoj četvrtini 18. stoljeća londonska je organizacija procvjetala i učvrstila se kao Velika loža Engleske. No, brzina širenja donijela je i probleme – neke novoosnovane lože raspale su se već u prvoj godini postojanja. Pojavila se i skupina nezadovoljnih bivših slobodnih zidara koji su objavljivali razotkrivajuće spise o slobodnozidarskim praksama. Najpoznatiji takav rad bio je Raskrinkana masonerija koju je 1730. godine objavio Samuel Pritchard. Ovo je djelo sadržavalo prepoznatljive prikaze svih triju stupnjeva, zajedno s tajnama koje su, navodno, jamčile pristup loži. Kao odgovor, Velika loža uvela je promjene u ritualima i lozinkama, no time je došla u nesklad s novim velikim ložama u Irskoj i Škotskoj, Velikom ložom Irske i Velikom ložom Škotske. Taj raskorak dodatno je produbio jaz između relativno mlade Velike lože i brojnih neovisnih loža širom zemlje, koje su sa sumnjom gledale na bilo kakvo odstupanje od "drevnih međaša" slobodnog zidarstva.
Kada je 1721. godine Velika loža uspjela osigurati da njihov prvi plemićki veliki majstor postane John Montagu, 2. vojvoda od Montagua, organizirana je svečana parada prilikom njegova imenovanja. Taj događaj postao je godišnja tradicija, a kasnije su se procesije održavale u svečanim kočijama. Svaki ugledni novoprimljeni član Velike lože bio je javno istaknut u tiskanim objavama, što je pridonijelo dojmu elitizma i izazvalo podsmijeh u javnosti. Godišnje procesije postupno su postale predmet ismijavanja, a tijekom 1740-ih pojavila se čak i parodijska skupina nazvana "Sprženi jadni zidari" (Scald Miserable Masons), koja je pratila masonske povorke, rugajući im se. To je postalo toliko neugodno da je 1747. godine Velika loža donijela odluku o zabrani masonskih procesija.
Konkurencija velika loža: "Moderni" i "Drevni" mini|170px|Thomas Dunckerley (1724. – 1795.), istaknuti slobodni zidar. Godine 1751. skupina neovisnih loža, čiji su članovi uglavnom bili Irci, osnovala je Veliki odbor koji će kasnije postati Velika loža najstarijeg i najčasnijeg bratstva slobodnih i prihvaćenih zidara, danas poznato pod nadimkom "Drevni" (Antients). Ovo društvo, koje se držalo onoga što je smatralo drevnim i autentičnijim obredom u odnosu na Veliku ložu Engleske, ubrzano je raslo pod utjecajem Laurencea Dermotta, koji je bio veliki tajnik od 1752. do 1771. godine, a kasnije povremeno i zamjenik velikog majstora. "Drevni" su također rano stekli priznanje velikih loža Irske i Škotske, što im je dodatno dalo na značaju.
Dermott je za svoju Veliku ložu napisao Knjigu konstitucija, koju je nazvao Ahiman Rezon. Prvo izdanje iz 1756. izražavalo je želju za pomirenjem s Velikom ložom Engleske, no drugo izdanje iz 1764. otvoreno je napadalo njihove "neustavne gluposti". Prva Velika loža Engleske već je tada bila poznata pod nadimkom "Moderni", a Dermott se pobrinuo da taj naziv ostane u upotrebi, dok se njegova velika loža povijesno učvrstila kao "Drevni". S kasnijim izdanjima knjige, njegovi napadi na Veliku ložu Engleske postajali su sve žešći, a njegovo duhovito i sarkastično pisanje osiguralo je veliku popularnost Ahiman Rezona.
Također 1764. godine, loža škotskih slobodnih zidara iz Edinburgha, koja se pridružila "Drevnima" godinu dana ranije, prešla je na stranu "Modernih". Ti su slobodni zidari imali ključnu ulogu u osnivanju prvog Velikog kapitela Kraljevskog luka, a među njima se nalazio i William Preston, koji će u sljedećem desetljeću postati ugledni pisac i predavač o slobodnom zidarstvu. Uspjeh njegovih predavanja i knjige Ilustracije slobodnog zidarstva u 1770-ima doveo je do njegovog imenovanja za pomoćnika velikog tajnika i izbora za starješinu Lože "Antika", jedne od četiri izvorne lože. Kao pomoćnik velikog tajnika, Preston je koristio svoju poziciju za dopisivanje s Velikom ložom Škotske, pokušavajući osporiti legitimnost "Drevnih" i narušiti njihove veze sa Škotima. No, taj je pokušaj propao i dodatno pogoršao odnose između dviju londonskih Velikih loža. Istodobno, njegov agresivni način vođenja doveo je do nezadovoljstva među starijim članovima Lože "Antika", a također je došao u sukob s velikim tajnikom Heseltineom.
Vrhunac sukoba dogodio se kada je Preston, zajedno s nekolicinom članova, jedne nedjelje nakon mise prošetao gradom u slobodnozidarskoj odori. Njegovi protivnici iskoristili su taj događaj kako bi ga prikazali kao nedopuštenu masonsku procesiju. Preston se nije pokajao, već se pozvao na status Lože "Antika" kao "lože od pamtivijeka", no unatoč tome bio je izbačen iz lože. Povukao je sa sobom polovicu članova te se pridružio Velikoj loži cijele Engleske u Yorku, gdje su od 1779. do 1789. djelovali kao Velika loža cijele Engleske južno od rijeke Trent.
Iako je novi Veliki kapitel Kraljevskog luka formalno osnovan pod vodstvom velikog majstora, lorda Blayneyja, veliki tajnik Heseltine nastavio je uvjeravati pokrajinske velike lože da Kraljevski luk nije dio regularnog slobodnog zidarstva – unatoč tome što je sam bio jedan od njegovih osnivača. Istodobno, Thomas Dunckerley, veliki nadzornik novog Velikog kapitela, bio je vrlo uspješan u širenju Kraljevskog luka, Znaka i templarskog slobodnog zidarstva u južnim pokrajinama Velike lože Engleske. Također je pomogao Heseltineu i Prestonu u inicijativi da se lože postupno premjeste iz gostionica u posebno izgrađene prostore. Međutim, službeni stav Velike lože Engleske prema Kraljevskom luku ostao je neprijateljski, što je predstavljalo prepreku kada su se, u sljedećem stoljeću, dvije velike lože počele kretati prema ujedinjenju.
Ujedinjenje s "Drevnima" mini|desno|180px|Grb novouspostavljene Ujedinjene velike lože Engleske kombinacija je grbova dviju velikih loža koje su je uspostavile.