mini|desno|300px|Američki razarač USS Porter (DDG-78) prolazi kroz Bospor. Konvencija (iz Montreuxa) o režimu tjesnaca,, često poznata jednostavno kao Konvencija iz Montreuxa, je međunarodni ugovor koji regulira tjesnace Bospor i Dardaneli u Turskoj. Potpisan 20. srpnja 1936. u palači Montreux u Švicarskoj, stupio je na snagu 9. studenog 1936., baveći se dugotrajnim pitanjem tjesnaca o tome tko bi trebao kontrolirati strateški vitalnu vezu između Crnog i Sredozemnog mora.
Konvencija iz Montreuxa regulira pomorski promet kroz Turske tjesnace. Jamči "potpunu slobodu" prolaza za sva civilna plovila u doba mira. U mirnodopskim uvjetima, vojni brodovi ograničeni su brojem, tonažom i naoružanjem, uz posebne odredbe koje reguliraju njihov način uplovljavanja i trajanje boravka. Žele li proći kroz tjesnac, ratni brodovi moraju unaprijed obavijestiti turske vlasti, koje, pak, moraju obavijestiti stranke konvencije.Definira se kao ratni brodovi istisnine veće od 100 tona, ali ne iznad 10 000 tona. Za vrijeme rata, ako Turska nije uključena u sukob, ratni brodovi zaraćenih država ne smiju prolaziti kroz tjesnac, osim kada se vraćaju u svoju bazu. Kada je Turska u ratu ili se osjeća ugroženom ratom, može donijeti bilo kakvu odluku o prolasku ratnih brodova kako joj odgovara. SAD nije potpisnik Konvencije.
Iako je osmišljena za određeni geopolitički kontekst i ostaje nepromijenjena od usvajanja, Konvencija iz Montreuxa opstala je kao "čvrsti primjer međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima", budući da se većina njezinih uvjeta još uvijek poštuje.
Pozadina mini|desno|250px| Konvencija je bila jedan od niza sporazuma u 19. i 20. stoljeću koji su nastojali riješiti dugotrajno pitanje tjesnaca o tome tko bi trebao kontrolirati strateški vitalnu vezu između Crnog mora i Sredozemnog mora. Godine 1923., ugovorom iz Lausanne demilitarizirani su Dardaneli i otvoreni tjesnaci za neograničeni civilni i vojni promet pod nadzorom Međunarodne komisije za tjesnace Lige naroda.
Do kasnih 1930-ih, strateška situacija na Mediteranu se promijenila s usponom fašističke Italije, koja je kontrolirala Dodekaneške otoke naseljene Grcima u blizini zapadne obale Turske i izgradila utvrde na Rodosu, Lerosu i Kosu. Turci su se bojali da će Italija pokušati iskoristiti pristup tjesnacima kako bi proširila svoju moć na Anatoliju i područje Crnog mora. Bilo je i strahova od bugarskog ponovnog naoružavanja.Christos L. Rozakis, Petros N. Stagos, The Turkish Straits, p. 101. Martinus Nijhoff, 1987. Iako Turskoj nije bilo zakonski dopušteno ponovno učvrstiti tjesnace, ona je to učinila potajno."Dardanelles or Çanakkale Bogazi." The Columbia Encyclopedia, 2004.
U travnju 1935. turska vlada poslala je opširnu diplomatsku notu potpisnicima Ugovora iz Lausanne predlažući konferenciju na kojoj bi se dogovorio novi režim za tjesnace i zatražila od Lige naroda da odobri rekonstrukciju utvrda u Dardanelima. U noti je turski ministar vanjskih poslova Tevfik Rüştü Aras objasnio da se međunarodna situacija uvelike promijenila od 1923. godine. Europa se tada kretala prema razoružanju i međunarodnom jamstvu za obranu tjesnaca. Abesinska kriza 1934.-1935., njemačko otkazivanje Versailleskog ugovora i međunarodni potezi prema ponovnom naoružavanju značili su da je "jedino jamstvo namijenjeno zaštiti od potpune nesigurnosti tjesnaca upravo nestalo". Doista, Aras je rekao da "Sile koje su najviše zainteresirane proglašavaju postojanje prijetnje od općeg požara". Ključne slabosti sadašnjeg režima bile su da je mehanizam za kolektivna jamstva bio prespor i neučinkovit, te da nije bilo uvjeta za opću prijetnju ratom i nije bilo mogućnosti da se Turska brani. Turska je stoga bila spremna stupiti u pregovore s ciljem da u bliskoj budućnosti dođe do sklapanja sporazuma za regulaciju režima tjesnaca pod uvjetima sigurnosti koji su neophodni za nepovredivost turskog teritorija, u najliberalnijem duhu, za stalni razvoj trgovačke plovidbe između Sredozemnog i Crnog mora.
desno|mini|300px|Most Çanakkale (izgrađen 1915.) na tjesnacu Dardaneli, koji povezuje Europu i Aziju, najduži je viseći most na svijetu. Odgovor na notu bio je uglavnom pozitivan; Australija, Bugarska, Francuska, Njemačka, Grčka, Japan, Rumunjska, Sovjetski Savez, Turska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Kraljevina Jugoslavija sudjelovale su u pregovorima u Montreuxu u Švicarskoj, koji su započeli 22. lipnja 1936. Dvije velike sile bile su osobito odsutne: Italija, čija je agresivna ekspanzionistička politika potaknula konferenciju, odbila je prisustvovati, a sve više izolacionističke Sjedinjene Države odbile su poslati čak i promatrača.Christos L. Rozakis, Petros N. Stagos, The Turkish Straits, p. 123. Martinus Nijhoff Publishers, 1987.
Turska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sovjetski Savez iznijeli su svaki svoj niz prijedloga, svaki usmjeren prvenstveno na zaštitu interesa predlagatelja. Britanci su bili za nastavak relativno restriktivnog pristupa, Turci su tražili liberalniji režim koji bi ponovno uspostavio kontrolu nad tjesnacima, a Sovjeti su predložili režim koji bi jamčio apsolutnu slobodu prolaza. Britanci su, uz podršku Francuske, nastojali isključiti sovjetsku flotu iz Sredozemnog mora, gdje bi mogla ugroziti vitalne plovne putove prema Indiji, Egiptu i Dalekom istoku.James C. F. Wang, Handbook on Ocean Politics and Law, p. 88. Greenwood Publishing Group, 1992. Na kraju su Britanci udovoljili nekim njihovim zahtjevima, ali su Sovjeti uspjeli osigurati da crnomorske zemlje, uključujući Sovjetski Savez, budu oslobođene vojnih ograničenja nametnutih necrnomorskim nacijama. Sporazum su ratificirali svi sudionici konferencije s izuzetkom Njemačke, koja nije bila potpisnica Ugovora iz Lausanne, i uz rezerve Japana,"Montreux Convention (1936)". The Columbia Encyclopedia, 2004 i stupio je na snagu 9. studenog 1936.; registriran je u Treaty Series Lige naroda 11. prosinca 1936.League of Nations Treaty Series, vol. 173 , pp. 214–241.
Spremnost Britanije da napravi ustupke pripisuje se želji da se izbjegne da Turska bude natjerana da se udruži s Hitlerovom Njemačkom ili Mussolinijevom Italijom ili da padne pod njihov utjecaj."Montreux Convention". Chambers Dictionary of World History, 2005.Dilek Barlas, Etatism and Diplomacy in Turkey, pp. 166–170. Brill, 1998. Bio je to, dakle, prvi u nizu koraka Britanije i Francuske kako bi se osiguralo da će Turska ili ostati neutralna ili se prikloniti zapadnim saveznicima u slučaju bilo kakvog budućeg sukoba sa Silama Osovine.
Uvjeti ugovora Kao što je spomenuto u preambuli, Konvencija je zamijenila uvjete Ugovora iz Lausanne iz 1923. u pogledu tjesnaca. To je nalagalo demilitarizaciju grčkih otoka Lemnosa i Samotrake, zajedno s demilitarizacijom Dardanela, Mramornog mora i Bospora, te turskih otoka İmroz, Bozcaada i Tavşan.
Konvencija se sastoji od 29 članaka, četiri aneksa i jednog protokola. Članci 2-7 razmatraju prolaz trgovačkih brodova. Članci 8-22 razmatraju prolazak ratnih brodova. Ključno načelo slobode prolaza i plovidbe navedeno je u člancima 1. i 2. Članak 1. propisuje: "Visoke ugovorne stranke priznaju i potvrđuju načelo slobode prolaza i plovidbe morem u tjesnacima". Članak 2. kaže: "U vrijeme mira, trgovački brodovi će uživati potpunu slobodu prolaza i plovidbe u tjesnacima, danju i noću, pod bilo kojom zastavom s bilo kojom vrstom tereta".
Međunarodna komisija za tjesnace je ukinuta, čime je omogućeno potpuno ponovno uspostavljanje turske vojne kontrole nad tjesnacima i ponovno učvršćivanje Dardanela. Turska je bila ovlaštena zatvoriti tjesnace za sve strane ratne brodove tijekom rata ili kad joj je prijetila agresija. Također, Turska je ovlaštena odbiti tranzit trgovačkih brodova koji pripadaju zemljama u ratu s njom.
Brojna vrlo specifična ograničenja u člancima 14. i 18. nametnuta su vrsti ratnih brodova kojima je dopušten prolaz. Sile izvan Crnog mora koje žele poslati brod moraju obavijestiti Tursku 15 dana prije traženog prolaska, a crnomorske države moraju obavijestiti 8 dana prije prolaska. Isto tako, u jednom trenutku ne smije proći više od devet stranih ratnih brodova, ukupne ukupne tonaže od 15.000 tona. Nadalje, niti jedan brod teži od 10.000 tona ne može proći. Ukupna tonaža svih necrnomorskih ratnih brodova u Crnom moru ne smije biti veća od 45 000 tona, pri čemu niti jedna nacija ne smije premašiti 30 000 tona u bilo kojem trenutku, a dopušteno im je ostati u Crnom moru najviše 21 dan. Samo crnomorske države mogu tranzitirati kapitalne brodove bilo koje tonaže, u pratnji najviše dva razarača. Svaka revizija članaka 14. i 18. zahtijeva 3/4 većinu zemalja potpisnica i mora uključivati Tursku.
Prema članku 12., crnomorskim državama također je dopušteno slati podmornice kroz tjesnace uz prethodnu najavu sve dok su plovila izgrađena, kupljena ili poslana na popravak izvan Crnog mora. Manje restriktivna pravila koja se primjenjuju na crnomorske države dogovorena su kao ustupak Sovjetskom Savezu, jedinoj crnomorskoj državi osim Turske sa značajnim brojem kapitalnih brodova ili podmornica.Robin Rolf Churchill, Alan Vaughan Lowe, The law of the sea, p. 115. Manchester University Press, 1999. Prolaz civilnih zrakoplova između Sredozemnog i Crnog mora dopušten je samo rutama koje je odobrila turska vlada.Jozef Goldblat, Arms control: the new guide to negotiations and agreements, pp. 175–177.
U vrijeme rata, ako Turska nije zaraćena strana, ratni brodovi zaraćenih sila ne smiju proći, osim u svrhu povratka u svoju bazu. (čl. 19)
Provedba Odredbe konvencije bile su uvelike odraz međunarodne situacije sredinom 1930-ih. Uvelike su služili turskim i sovjetskim interesima omogućavajući Turskoj da ponovno uspostavi vojnu kontrolu nad tjesnacima i osiguravajući sovjetsku dominaciju Crnim morem. Iako je Konvencija ograničila mogućnost SSSR-a da pošalju pomorske snage u Sredozemno more, što je zadovoljilo britansku zabrinutost zbog sovjetskog upada u ono što se smatralo britanskom sferom utjecaja, također je osigurala da vanjske sile ne mogu iskorištavati tjesnace za prijetnju Sovjetskom Savezu. To je imalo značajne posljedice tijekom Drugog svjetskog rata kada je Montreuxov režim spriječio sile Osovine da pošalju pomorske snage kroz tjesnace da napadnu Sovjetski Savez. Sile Osovine su stoga bile ozbiljno ograničene u pomorskim sposobnostima u svojim kampanjama na Crnom moru i uglavnom su se oslanjale na male brodove koji su kopnom transportirani željeznicom i mrežom kanala.
Međutim, pomoćna plovila i naoružani trgovački brodovi zauzimali su sivu zonu, a tranzit takvih plovila kroz tjesnace dovodio je do trvenja između Saveznika i Turske. Ponovljeni prosvjedi iz Moskve i Londona doveli su do toga da je turska vlada zabranila kretanje "sumnjivih" brodova Osovine s učinkom od lipnja 1944. nakon što je određenom broju njemačkih pomoćnih brodova dopušteno proći kroz tjesnac.Christos L. Rozakis, Petros N. Stagos, The Turkish Straits, p. 125. Martinus Nijhoff Publishers, 1987. Selim Deringil, Turkish Foreign Policy During the Second World War: An 'Active' Neutrality, pp. 169–171. Cambridge University Press, 2004.
Nosači zrakoplova Iako turska vlada navodi Konvenciju iz Montreuxa kao zabranu nosačima zrakoplova da prolaze kroz tjesnace, ugovor zapravo ne sadrži eksplicitnu zabranu nosačima zrakoplova. Međutim, moderni nosači zrakoplova teži su od ograničenja od 15 000 tona koje je nametnuto ratnim brodovima, što onemogućuje silama koje nisu članice Crnog mora da prolaze modernim nosačima zrakoplova kroz tjesnace.