Konzervacija i restauracija pompejskih fresaka opisuje aktivnosti, metode i tehnike koje su se povijesno koristile i trenutno se koriste za brigu o očuvanim ostacima fresaka s arheološkog nalazišta Pompeji u Italiji. Drevni grad Pompeji poznat je po svojoj propasti 79. godine nakon što je kobna erupcija Vezuva izbrisala stanovništvo i zatrpala grad ispod slojeva kompaktnog materijala od lave. Godine 1738., kralj Karlo III. ili Charles od Bourbona, započeo je istraživanja u Portici, Resina, Castellammare di Stabia, a Civita, gdje se vjerovalo da su drevni gradovi Pompeji, Stabiae i Herkulanej bili zakopani ispod. Prva faza iskapanja u Pompejima započela je 1748., što je dovelo do prvih pokušaja konzervacije i restauracije fresaka od trenutka kada su zakopane usljed erupcije Vezuva, a 1764. započela su iskapanja na otvorenom u Pompejima. Pompeji imaju dugu povijest iskopavanja i obnove koja je započela bez jakih temelja ili strategije. Nakon stoljeća kronizma, stalnih financijskih nestašica i restauracije, gradske freske i strukture ostale su u lošem stanju. Godine 1997. Pompeji su dodani na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine.
Značajna mjesta
Vila misterija Vila misterija jedna je od najbolje očuvanih kuća u Pompejima.Cascone, S. (23 March, 2015). Pompeii unveils restoration of Dionysian frescoes at villa of mysteries. Artnetnews. Retrieved from https://news.artnet.com/exhibitions/pompeii-villa-of-mysteries-restored-280342
Vila P. Fanniusa Synistora u Boscorealeu Vila P. Fanniusa Synistora u Boscorealeu iskopana je 1900. godine, a mnoge su freske skinute sa zidova i prodane na dražbi. Jedan od značajnijih konzervatorsko-restauratorskih projekata dogodio se u Metropolitan Museum of Art u New Yorku, NY, gdje su restaurirali i postavili slike (2002. – 2007.) iz kubikula vile, odnosno spavaće sobe, za novi grčki i Rimske galerije. mini| Freske iz Cubiculum (spavaća soba) u vili P. Fanniusa Synistora u Boscorealeu
Kuća Vettii Iskapanje kuće Vettii od 1894. do 1895. koje je proveo Giuseppe Fiorelli dovelo je do politike potpune restauracije i rekonstrukcije (odabranih) kuća i ostavljanja svih nalaza in situ koliko god je to moguće. Kuća Vettii, koja se nalazi u Regio VI u Pompejima, pretrpjela je značajna oštećenja i gubitak svojeg umjetničkog djela četvrtog stila tijekom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu.AD 79 Destruction and Re-discovery. (n.d.). House of the vettii. Retrieved from https://sites.google.com/site/ad79eruption/pompeii/regio-vi/reg-vi-ins-15/house-of-the-vettii
Imanje Julije Felice Kuća Julije Felice, smještena u Regio II u Pompejima, bila je jedna od prvih kuća koje su temeljito istražene i mjesto je na kojem je 1755. odvojena prva kompletna zidna slika tablinuma, koju je vodio kipar Joseph Canart.
Sastav i materijali
Pigmenti Pigmenti koji su prvenstveno korišteni na freskama u Pompejima bili su uglavnom prirodni zemljani pigmenti kao što su:
Crveni i žuti oker Zelena zemlja Kalcijev karbonat (kreda) Crno proizvedeno od čađe ili drvenog ugljena Egipatska plava (umjetni pigment koji se sastoji od mljevene plave staklene frite) Jarko crveni cinobarit (otrovni živin sulfid)
Nanošenje Pompejanske freske izvedene su u tehnici buon fresco (prave freske), u kojoj su pigmenti naslikani na svježe nanesenu, vlažnu/mokru podlogu od žbuke. Žbuka sadrži tekuće vapno (kalcijev hidroksid). U procesu sušenja, tekuće vapno u žbuci spaja se s bojama i pretvara u karbonat vapna, koji je kemijski ekvivalentan vapnencu ili mramoru. Nakon sušenja i vezivanja, pigmenti se trajno stapaju sa žbukom u čvrstu, postojanu sliku.Meyer, R. (2010). The conservation of the frescoes from boscoreale in the metropolitan museum. In S. Potter (Ed.), The Metropolitan Museum of Art Bulletin, LXVII (33-46). Retrieved from https://issuu.com/metmuseum/docs/roman_frescoes_spring_2010_bulletin
Ispitivanje i analiza fresaka Nakon što je potres u Irpiniji 1980. izazvao daljnje slabljenje ruševnih zidina Pompeja, pokrenute su sustavne inicijative za procjenu štete. Tim za iskapanja snimio je dokumentarne fotografije, proveo sustavno istraživanje i zabilježio kvalitativne podatke putem sustava računalne obrade.De Caro, S. (2015). Excavation and conservation at Pompeii. The Journal of Fasti Online: Archaeological Conservation. Retrieved from http://www.fastionline.org/docs/FOLDER-con-2015-3.pdf Iz ovih nalaza, Mariette de Vos izračunala je da broj postojećih slika čini samo deset posto onoga što je izvorno pronađeno u ranijim iskapanjima, dok je još deset posto poznato samo kroz crteže i fotografije. Po prvi put, tim je uspio pokazati da su Pompeji doista bili previše iskopani i pružiti sveobuhvatan pogled na to kako, gdje i u kojoj mjeri je konzervacija i restauracija bila potrebna.
S inovativnim napretkom u tehnologiji, konzervatori i arheolozi sada su bili u mogućnosti rekonstruirati navigativne 3-D modele drevnih pompejanskih zgrada i prostorija u kojima su bile freske. Virtualnim modelima i uvođenjem digitalnih arhitektonskih crta virtualno su popunjeni dijelovi fresaka koji nedostaju. Korištenje arhivskih fotografija fresaka iz prošlih iskapanja i rekonstrukcija također je pomoglo u digitalnoj rekonstrukciji slika i omogućilo njihovo digitalno očuvanje za budućnost.Watts-Plumpkin, E. (7 January, 2012). What’s new in Pompei. World Archaeology. Retrieved from https://www.world-archaeology.com/issues/pompeii/
Laseri, ultrazvuk i termalne slike korišteni su za analizu fresaka i njihove razine propadanja. Neinvazivna mjerenja korištena su za istraživanje i mjerenje razine blijeđenja, diskoloracije i promjena u kemijskom sastavu koje su se dogodile u izvornim pigmentima freski, kao što su: VIS (Visible Light) spektroskopija s CIE L*a* b* mjerenja i EDXRF (Energy-Dispersive X-Ray Fluorescence) analize; OM (optička mikroskopija) presjeka i slojeva boje; PLM (polarizirana svjetlosna mikroskopija) uzoraka praha; FTIR/ATR (Fourierova transformacija infracrvene spektroskopije/prigušena potpuna refleksija); i SEM-EDS (Scanning Electron Microscope-Energy Dispersion Spectrometry).EVTEK. (2007). Project report of pigment analyses of the fourth style wall paintings in the casa di marco lucrezio (IX 3, 5.24) in pompeii. Retrieved from https://www.researchgate.net/profile/Hanne_Mannerheimo2/publication/271133530_Project_Report_of_Pigment_Analyses_of_the_Fourth_Style_Wall_Paintings_in_the_Casa_di_Marco_Lucrezio_IX_3_524_in_Pompeii/links/54be56330cf218d4a16a5b12/Project-Report-of-Pigment-Analyses-of-the-Fourth-Style-Wall-Paintings-in-the-Casa-di-Marco-Lucrezio-IX-3-524-in-Pompeii.pdf
Također su provedena opsežna promatranja posjetitelja i mapiranje kretanja kako bi se analiziralo kako turizam utječe na sigurnost fresaka.
Uzročnici propadanja
Fizički Tijekom početka iskopavanja Pompeja, neiskusni i neobučeni kopači izrezivali su dijelove freske koje bi pronašli bez upotrebe platna i drugih materijala za oblaganje kako bi zaštitili žbuku, što je rezultiralo time da su mnoge freske razbijene u više fragmenata. Scene zidnog slikarstva za koje se smatralo da ih je vrijedno izdvojiti su nakon 1827. donesene u Palazzo degli Studi u Napulju, danas poznatu kao Museo Archeologico Nazionale. mini| Rimska freska Villa dei Misteri Pompeji Na freske su utjecale kiša i podzemne vode, koje su uzrokovale štetu od vode i povećanje vlage, što je rezultiralo propadanjem i urušavanjem zidova. Freske su dio otvorenog fizičkog sustava u kojem su u kontaktu sa susjednim strukturama - kao što su zidovi, krovovi i tlo - koje su dinamički uključene u niz kemijskih i fizičkih događaja, kao što je kapilarno kretanje i porast vlage. Katastrofalne fizičke sile kao što su potresi—koji uzrokuju strukturna oštećenja zgrada i pukotine u zidovima od 62. godine —i erupcija vulkana Vezuv pridonijeli su propadanju fresaka. Freske Pompeja bile su oštećene erupcijom Vezuva od vrućine i pada krhotina, koje su izgrebale i olabavile žbuku i boju, a istovremeno su sačuvane vulkanskim pepelom do njihova otkrića. Osim toga, mraz 1816. potpuno je uništio zidne slike u amfiteatru u Ciceronovoj vili na imanju Julije Felice.Moormann, E. M. (1987). Destruction and restoration of Campanian mural paintings in the eighteenth and nineteenth centuries. In S. Cather (Ed.), The Conservation Of Wall Paintings (87-101). Retrieved from http://www.getty.edu/conservation/publications_resources/pdf_publications/pdf/wall_paintings.pdf
Restauratorski napori u kasnom osamnaestom stoljeću rezultirali su slabo poduprtim zidovima i zidanjem koji su se pokazali nedostatnima za zaštitu zidnih slika i pridonijeli su njihovoj brzoj degradaciji. Žbuka je fiksirana teškim metalnim stezaljkama, koje su se postupno odvajale i ostavljale rupe i druga oštećenja, a rubovi slika su namazani običnim mortom koji tek treba zamijeniti.
Masovni turizam koji se dogodio u Pompejima još je jedan čimbenik koji pridonosi propadanju fresaka. Do istrošenosti i lomljenja došlo je zbog ljudi koji su se oslanjali na freske i dodirivali ih, kao i ogrebotina od torbi i drugih predmeta koji su trljali o freske u tijekom gužvi. Vandali su freske također ispisali grafitima. Osim toga, freske u Pompejima su propale zbog lošeg upravljanja, smanjenog unutarnjeg održavanja i nedostatka održivih metoda restauracije i konzervacije.
Kemijski Sastavni materijali zidnih slika imaju visoku i otvorenu poroznost. Zbog toga su lako dostupni tekućinama i plinovima uključujući: otopine soli, atmosferske zagađivače, vodenu paru, otopine materijala koji se koriste za konzerviranje itd. Naslage zagađivača i kontaminanata kao što su voskovi i benzin—koji su korišteni u prethodnim pokušajima restauracije kao sredstva za čišćenje—lakovi i prašina uzrokovali su potamnjenje i promjenu boje pigmenata na freskama, a figure zamućene tijekom vremena.
Mnoge su freske bile prekrivene lakom radi zaštite pri izradi, pri čemu su fragmenti najprije isprani vodom, a zatim prekriveni gumiarabikom razrijeđenom aqua regia. Međutim, ta je praksa kasnije prekinuta nakon što je otkriveno da izbjeljuje i oštećuje pigmente, iako je većina fragmenata u Museo Archeologico Nazionale još uvijek prekrivena ljepljivim filmom.
Pokuse s vrućim voskom provodili su stari pompejanski slikari. Slikari su ili pripremali površine otopljenim voskom ili bojali pigmentima u kombinaciji s voskom koji bi se potom užimao u žbuku, što ih je činilo čvrstima i izdržljivima. Ova ista tehnika je iskušana da bi se obnovile freske u kasnom osamnaestom stoljeću. Dok je isprva ovo činilo slike sjajnijim i jasnijim, godine vrućine i vlage te ograničenja normalnog isparavanja za slike na licu mjesta učinile bi vosak bijelim i oštetile oslikane površine. U Museo Archeologico Nazionale, iako nisu patile od istih klimatoloških učinaka, ipak su postale bijele/skore.
Pigmenti korišteni u freskama vrlo su krhke prirode i izblijedjeli su kao rezultat izlaganja UV zrakama, kisiku i okolišu/elementima—posebno onima koji su ostali in situ.Wallace, A. (2012). Presenting Pompeii: Steps towards reconciling conservation and tourism at an ancient site. PIA Journal, 22, 115-136. https://dx.doi.org/10.5334/pia.406 Raspadanje žbuke, te podizanje i odvajanje boje također je uzrokovano kristalizacijom topivih soli, poput natrijevog nitrata, u površinskim slojevima freski kao rezultat fluktuirajućih temperatura i vlažnosti te izloženosti atmosferskim zagađivačima.Matteini, M. (1987). In review: An assessment of florentine methods of wall painting conservation based on the use of mineral treatments. In S. Cather (Ed.), The Conservation Of Wall Paintings (137-149). Retrieved from http://www.getty.edu/conservation/publications_resources/pdf_publications/pdf/wall_paintings.pdf )
Biološki