Dokument o identitetu (koji se također naziva i identifikacijski dokument ili osobna iskaznica ili kolokvijalno „papiri”) je svaki dokument koji se može koristiti za dokazivanje identiteta osobe. Ako se izdaje u malom, standardnom obrascu veličine kreditne kartice, obično se naziva osobnom iskaznicom (IC, ID, karticom građana), ili putovnicom-karticom. Neke zemlje izdaju formalne identifikacijske dokumente kao nacionalne identifikacijske iskaznice koje mogu biti obvezne ili neobvezne, dok druge mogu zahtijevati provjeru identiteta koristeći regionalne identifikacijske ili neformalne dokumente.

U nedostatku službenog identifikacijskog dokumenta, u mnogim zemljama vozačka dozvola može biti prihvaćena radi provjere identiteta. Neke zemlje ne prihvaćaju vozačke dozvole za identifikaciju, često zato što u tim zemljama vozačke dozvole ne ističu kao dokumenti i mogu biti stare ili se mogu lako krivotvoriti. Većina zemalja prihvaća putovnice kao oblik identifikacije. Neke zemlje zahtijevaju od svih ljudi da njihovi osobni dokumenti budu dostupni uvijek. Mnoge zemlje zahtijevaju od svih stranaca da u bilo kojem trenutku imaju na raspolaganju putovnicu ili nacionalnu osobnu iskaznicu iz svoje matične zemlje ako u njihovoj zemlji nemaju dozvolu boravka.

Identifikacijski dokument koristi se za povezivanje osobe s podacima o toj osobi, često u bazi podataka. Fotografija i njezin posjed koriste se za povezivanje osobe s dokumentom. Veza između osobne iskaznice i informacijske baze podataka je bazirana na temelju osobnih podataka prisutnih na dokumentu, poput punog imena nositelja, dobi, datuma rođenja, adrese, matičnog broja, broja kartice, spola, državljanstva i još mnogih drugih podataka. Jedinstveni nacionalni identifikacijski broj najsigurniji je način za identificiranje osobe, ali u nekim zemljama nedostaju takvi brojevi ili se ne spominju u osobnim dokumentima.

Povijest Verziju putovnice koja se smatra najranijim osobnim dokumentom upisanim u zakon uveo je engleski engleski kralj Henry V Zakonom o sigurnim ponašanjima iz 1414. godine."A brief history of the passport", The Guardian, 17 November 2006

Sljedećih 500 godina i prije Prvog svjetskog rata većina ljudi nije imala ili trebala osobni dokument.

Fotografska identifikacija pojavila se 1876. godine, ali to nije postalo u širokoj uporabi sve do početka 20. stoljeća kada su fotografije postale dio putovnica i drugih isprava poput vozačkih dozvola. I Australija i Velika Britanija su, primjerice, uvele fotografske putovnice obveznima 1915. godine nakon takozvanog špijunskog skandala Lody.

Oblik i veličina osobnih iskaznica standardizirao je 1985. godine ISO/IEC 7810. Neki moderni identifikacijski dokumenti pametne su kartice, koje uključuju ugrađene integrirane krugove (čipove) koje je teško krivotvoriti a koji je 1988. godine normirao ISO/IEC 7816. Nove tehnologije omogućuju osobnim iskaznicama sadržavanje biometrijskih informacija, poput fotografije; mjerenja lica, ruku ili šarenice; ili otiska prstiju. Mnoge zemlje sada izdaju elektroničke osobne iskaznice.

Usvajanje Dužnosnici za provođenje zakona tvrde da osobne iskaznice olakšavaju nadzor i potragu za kriminalcima i stoga podržavaju univerzalno usvajanje osobnih iskaznica. Međutim, u zemljama koje nemaju nacionalnu iskaznicu postoji bojazan zbog predviđenih velikih troškova i potencijalne zlouporabe visokotehnoloških pametnih kartica.

U mnogim zemljama – posebno u zemljama u kojima se govori engleski jezik poput Australije, Kanade, Irske, Novog Zelanda, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država – ne postoje obvezne osobne iskaznice koje vlade izdaju za sve građane. Irsku karticu javnih služba odjel za zapošljavanje i socijalnu zaštitu (DEASP) (Public Services Card) ne smatra nacionalnom osobnom iskaznicom. ali mnogi kažu da to zapravo postaje i to bez javne rasprave ili čak zakonodavnog temelja.Wary of the Public Services Card? You have good reason to be

U tim se zemljama raspravlja oko toga jesu li takve kartice i njihova centralizirana baza podataka kršenje privatnosti i građanskih sloboda. Većina kritika usmjerena je prema povećanim mogućnostima opsežne zlouporabe centraliziranih i sveobuhvatnih baza podataka za pohranu osjetljivih podataka. Istraživanje studenata sveučilišta Open University u Velikoj Britaniji 2006. zaključilo je da je planirana obvezna osobna iskaznica prema Zakonu o osobnim iskaznicama iz 2006. godine, zajedno s bazom podataka središnje države, proizvela najnegativniji odgovor među nekoliko alternativnih konfiguracija. Nijedna od gore nabrojanih zemalja ne posjeduje osobne dokumente, ali oni imaju stvarne ekvivalente, jer u mnogim situacijama ove države još uvijek zahtijevaju dokaz o identitetu. Na primjer, svi vozači vozila moraju imati vozačku dozvolu, a mladi će možda trebati koristiti posebno izdanu karticu kojom dokazuje punoljetnost (tzv. Proof of age card) prilikom kupovine alkohola. Pored toga, Sjedinjene Države zahtijevaju da se svi njeni muški stanovnici u dobi između 18 i 25 godina, uključujući strance, prijave u vojnu službu.  

Argumenti za Argumenti za osobne dokumente kao takve:

Da bi se izbjeglo nepodudaranje ljudi i uspješno borilo protiv prijevara, trebao bi postojati način za što sigurnijim dokazom identiteta osobe. Svako ljudsko biće već nosi svoju osobnu identifikaciju u obliku DNK-a, koju je izuzetno teško falsificirati ili odbaciti (u smislu modifikacije). Čak i za nedržavne komercijalne i privatne interakcije, to bi moglo u kratkom roku postati preferirani identifikator, što državnu osobnu iskaznicu čini manjim zlom od potencijalno velikih rizika privatnosti povezanih sa svakodnevnom uporabom nečijeg genetskog profila u svrhu identifikacije.

Argumenti za nacionalne identifikacijske dokumente:

Ako se koriste samo privatne alternative, poput osobnih iskaznica koje su izdale banke, urođeni nedostatak dosljednosti u pogledu politika izdavanja može dovesti do problema s daljnjim polazima. Na primjer, u Švedskoj su privatne tvrtke poput banaka (navodeći sigurnosne razloge) odbile izdati osobne iskaznice pojedincima bez Švedske kartice. To je prisililo vladu da počne izdavati nacionalne kartice. Teže je i kontrolirati upotrebu informacija od strane privatnih tvrtki, primjerice kada izdavači kreditnih kartica ili društvene mreže preslikavaju ponašanje kupaca kako bi pomogli ciljanju oglasa.

Argumenti protiv Argumenti protiv osobnih dokumenata kao takvih:

Troškovi razvoja i administracije sustava osobnih iskaznica mogu biti vrlo visoki. Brojke od 30 £ (45 USD u SAD-u) do 90 £ ili čak više su predložene za britansku osobnu iskaznicu. U zemljama poput Čilea osobnu iskaznicu osobno plaća osoba do 6 funti; u drugim zemljama, poput Francuske ili Venezuele, osobna iskaznica je besplatna. To, međutim, ne otkriva stvarne troškove izdavanja osobnih iskaznica, jer neki dodatni dio općenito snose porezni obveznici.

Argumenti protiv nacionalnih identitetskih dokumenata:

Umjesto da se oslanjaju na osobne iskaznice koje im je izdala vlada, savezna politika SAD-a ima za alternativu poticanje raznih identifikacijskih sustava koji već postoje, poput vozačkih ili oružničkih dozvola ili privatnih kartica.

Argumenti protiv prekomjerne upotrebe ili zlouporabe osobnih dokumenata:

Iskaznice koje se oslanjaju na centraliziranoj bazi podataka mogu se koristiti za praćenje nečijeg fizičkog kretanja i privatnog života, čime narušavaju osobnu slobodu i privatnost. Predložena britanska osobna iskaznica (vidi sljedeći odjeljak) predlaže niz povezanih baza podataka kojima upravljaju tvrtke privatnog sektora. Ako se rasa prikazuje na obveznim osobnim dokumentima, ove informacije mogu dovesti do rasnog profiliranja.

Nacionalne politike Prema Privacy Internationalu od 1996. godine posjedovanje osobnih iskaznica bilo je obvezno u oko 100 zemalja, iako ono što predstavlja "obvezno" varira. U nekim je zemljama (vidjeti dolje) neophodno posjedovanje osobne iskaznice kada osoba dosegne propisanu dob. Kazna za posjedovanje obično je novčana kazna, ali u nekim slučajevima može dovesti do pritvora dok se ne utvrdi identitet. Za osobe osumnjičene za zločine poput krađe automobila ili ne posjedovanja autobuske karte, ne posjedovanje osobne iskaznice može rezultirati takvim pritvorom, također u zemljama koje formalno ne traže osobne iskaznice. U praksi su slučajne provjere rijetke, osim u određenim vremenima.

Određene zemlje nemaju nacionalne iskaznice. Tu spadaju Andora,Cal un DNI andorrà (7 June 2017) Australija, Bahami, Kanada, Danska, Indija, Japan, Kiribati, Maršalovi Otoci, Nauru, Novi Zeland, Norveška,New National Identity cards are planned to be introduced in 2020, uncertain date continuously postponed Palau, Samoa, Turkmenistan, Tuvalu, Ujedinjeno Kraljevstvo i Uzbekistan. Ostali dokumenti o identitetu, poput putovnica ili vozačkih dozvola, prema potrebi se koriste kao osobni dokumenti. Međutim, vlade Kiribatija, Norveške, Samoe i Uzbekistana planiraju uvesti nove nacionalne iskaznice u bliskoj budućnosti. U Danskoj postoje jednostavnije službene osobne iskaznice, koje ne odgovaraju sigurnosti i nivou prihvaćanja nacionalne osobne iskaznice, a koje koriste osobe bez vozačkih dozvola.

U određenom broju zemalja postoje dobrovoljne šeme osobnih iskaznica. To uključuje Austriju, Belize, Finsku, Francusku, Mađarsku (međutim, svi državljani Mađarske moraju imati barem jedno od navedenog: važeću putovnicu, vozačku dozvolu ili nacionalnu osobnu iskaznicu), Island, Irsku, Svetu Luciju, Švedsku, Švicarsku i Sjedinjene Države. Šema Ujedinjenog Kraljevstva je otpisana u siječnju 2011. godine, a baza podataka je uništena.

U Sjedinjenim Državama savezna vlada izdaje neobavezne osobne iskaznice poznate kao "Putničke kartice / putovnice - kartice (Passport Cards)" (koje uključuju važne podatke poput državljanstva). S druge strane, savezne države izdaju neobavezne osobne iskaznice osobama koje nemaju vozačku dozvolu kao alternativno sredstvo identifikacije. Ove kartice izdaje ista organizacija odgovorna za vozačke dozvole.

Za stanovnike Zapadne Sahare, Sahrawi, španjolske osobne iskaznice izdane prije 1975. godine glavni su dokaz da su bili državljani Saharavije, za razliku od nedavnih marokanskih kolonista. Time bi im se omogućilo glasovanje na eventualnom referendumu o samoopredjeljenju.

Tvrtke i vladini odjeli mogu izdavati osobne iskaznice u sigurnosne svrhe, u svrhu dokaza o identitetu ili dokaza o kvalifikaciji. Na primjer, svi vozači taksi vozila u Velikoj Britaniji nose osobne iskaznice. Rukovodioci, nadzornici i operativi u građevinarstvu u Velikoj Britaniji imaju fotografsku iskaznicucard odnosno karticu CSCS (Shema certifikacije građevinskih vještina), koja označava obuku i vještine, uključujući sigurnosnu obuku. Oni koji rade na željezničkim zemljištima u Velikoj Britaniji u blizini radnih linija moraju nositi osobnu iskaznicu s fotografijama koja pokazuje obuku o sigurnosti kolosijeka (PTS i druge kartice), čije posjedovanje ovisi o povremenom i nasumičnom pregledavanju alkohola i droga. U Queenslandu i Zapadnoj Australiji svatko tko radi s djecom mora proći provjere i dobiti Plavu karticu, odnosno Karticu za rad s djecom.

Afrika

Republika Liberija Liberija je započela postupak izdavanja svoje nacionalne biometrijske identifikacijske iskaznice, koju će građani i strani rezidenti koristiti za otvaranje bankovnih računa i svakodnevno sudjelovanje u drugim državnim službama.

Za očekivati je da će se više od 4 i pol milijuna registrirati i dobiti osobne iskaznice državljanstva ili prebivališta u Liberiji. Projekt je već započeo s NIR-om (Nacionalni registar identifikacija) koji izdaje Državne matične kartice građana. Centralizirani nacionalni biometrijski identifikacijski sustav (NBIS) bit će integriran s drugim vladinim ministarstvima. Također će se izdavati Boravišne iskaznice i ECOWAS-ove iskaznice također će se izdavati.

Egipat