FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo međunarodno je nogometno natjecanje koje organizira FIFA, krovna organizacija svjetskoga nogometa. Prvo natjecanje odigrano je 2000. godine u Brazilu. U razdoblju od 2001. do 2004. natjecanja su bila otkazana zbog propasti FIFA-ine markentinške tvrtke ISL. Natjecanja su ponovno pokrenuta 2005. godine.
Prvo Svjetsko klupsko prvenstvo igralo se paralelno s Interkontinentalnim kupom, natjecanjem koje su zajednički organizirale europska (UEFA) i južnoamerička nogometna organizacija (CONMEBOL) i koje se igralo od 1960. godine između pobjednika Kupa prvaka (kasnije UEFA Liga prvaka) i Copa Libertadores. Godine 2005., nakon posljednjega izdanja Interkontinentalnoga kupa, to je natjecanje spojeno s FIFA-inim klupskim prvenstvom.
Povijest Prva natjecanja Prvi pokušaji da se stvori globalno klupsko nogometno natjecanje bilo je 1909. godine, 21 godinu prije prvog Svjetskog nogometnog prvenstva, prema FIFA-inim podatcima. Natjecanje zvano Sir Thomas Lipton Trophy održano je u Italiji 1909. i 1911., u kojem su sudjelovale engleske, talijanske, njemačke i švicarske momčadi. Natjecanje je oba puta osvojila engleska amaterska momčad West Auckland. Ideja da FIFA organizira međunarodno klupsko natjecanje potječe još iz 1950-ih. 1951., kada je FIFA-in predsjednik Jules Rimet upitan je li natjecanje Copa Rio organizirala upravo FIFA, odgovorio je da natjecanje nije u njihovoj nadležnosti jer nije oragniziran niti podržan od strane Brazilskog nogometnog saveza (CBF). To je natjecanje nasljedio turnir Torneio Octogonal Rivadavia Corrêa Meyer, kojeg je osvojila Vasco da Gama. Turnir je imao pet brazilskih momčadi te tri strana kluba,Originalno su u natjecanju iz 1953. trebale nastupiti 4 brazilske i 4 strane ekipe. Međutim, Urugvajski nogometni savez zabranio je klubu Montevideo nastupanje, tako da je još jedan brazilski klub, Fluminense, upao u natjecanje jer nije bilo vremena da se nađe druga zamjena. izgubivši tako svoj međukontinentalni aspekt. U prosincu 2007., FIFA je odbila Palmeirasov zahtjev da turnir prizna kao svjetsko klupsko prvenstvo jer su sudionici bili sa samo dva kontinenta.
Iako je natjecanje naposljetku ukinuto, ostalo je respektirano u svijetu nogometa. FIFA-ini članovi odbora Stanley Rous i Ottorino Barassi osobno su sudjelovali u organizaciji izdanja iz 1951., iako ne kao službenici FIFA-e. Rousova uloga bila je pregovaranje s europskim klubovima, dok je Barassi pomogao u oblikovanju samog natjecanja. Komentirajući Juventusovo prihvaćanje sudjelovanja u Copi Rio, u talijanskom tisku pisalo je da "talijanski klub ne smije propustiti tako važan i globalan događaj".
Zbog CBF-ovih poteškoća da dovedu europske klubove u natjecanje, novine O Estado de S. Paulo predložile su da se FIFA treba uključiti u sastavljanje međunarodnih klupskih natjecanja objavivši kako "međunarodna natjecanja, ovdje ili u inozemstvu, trebala bi se igrati onda kada FIFA to odredi". Međutim, nije bilo nikakvog odgovora. Takozvano Pequeña Copa del Mundo ili malo svjetsko prvenstvo, bilo je natjecanje održano u Venezueli između 1952. i 1957., s dva kratka oživljenja 1963. i 1965. Obično je u njemu igralo osam ekipa, pola iz Europe pola iz Južne Amerike. Nakon kasnih 1950-ih, natjecanje je ubrzo izgubilo prestiž kako se i broj uglednih sudionika smanjivao. Međutim, ovo je natjecanje, sa stvaranjem Kupa prvaka i Copa Libertadoresa, bilo temelj za kasniji Interkontinentalni kup.
Interkontinentalni kup, problemi osnivanja prvenstva
Tournoi de Paris bilo je natjecanje čija je prvotna namjena okupiti najveće europske i južnoameričke momčadi da bi se utvrdio de facto "najbolji klub na svijetu"; prvi put je održano 1957. kad je prvak Južne Amerike Vasco da Gama pobijedio domaćina Racing Paris u polufinalu, a zatim i dvostrukog europskog prvaka Real Madrid rezultatom 4:3 u finalu na Parku prinčeva, stadionu Realovog trijumfa u prvoj sezoni Kupa prvaka. Pobjeda je hvaljena u oba kontinenta jer je to bilo prvo međunarodno natjecanje koje Real Madrid nije uspio osvojiti. Nakon toga, Real Madrid se udaljio od natjecanja i tvrdio da bi se ono nadalje trebalo gledati samo kao prijateljski turnir. Španjolska se momčad ubrzo oporavila od poraza pobijedivši u prvom Interkontinentalnom kupu.
Španjolski se klub nakon uspjeha prozvao svjetskim prvakom dok se FIFA nije uključila i usprotivila tvrdnji, objasnivši kako natjecanje nije uključivalo nijedne prvake iz drugih konfederacija, te izjavila kako se mogu prozvati samo interkontinentalnim prvacima natjecanja u kojem su sudjelovale dvije organizacije gdje nitko drugi nije imao prilike sudjelovati. FIFA je zatim objavila kako će zabraniti igranje Interkontinentalnog kupa 1961. ako organizatori ne počnu oslovljavati natjecanje kao prijateljski susret dviju organizacija. Iste godine godine kad je započeo Interkontinentalni kup, FIFA je odobrila igranje natjecanja zvanog International Soccer League, koje je igrano pod pokroviteljstvom Sir Stanleyja Rousa, tadašnjeg predsjednika FIFA-e.
Iako se FIFA nadala da će se International Soccer League pretvoriti u Svjetsko klupsko prvenstvo, Interkontinentalni kup je bio taj koji je privlačio više pažnje i zanimanja ostalih kontinenata. Konfederacija Sjeverne i srednje Amerike, CONCACAF, osnovana je 1961. da bi ostvarila zamisao uključivanja svojih klubova u Copa Libertadores i, samim time, u Interkontinentalni kup. Međutim, njihov zahtjev za oba natjecanja je odbijen. Ubrzo nakon, osniva se CONCACAF Kup prvaka 1962. CONMEBOL i UEFA su 1963. tražili od FIFA-e da prizna Interkontinentalni kup; međutim, FIFA je dala isti odgovor kao i 1960. i izjavila kako će priznati natjecanje samo ako se azijske i afričke momčadi priključe.
mini|200px|lijevo|Milanov Nestor Combin krvav i onesvješten nakon utakmice protiv Estudiantesa u Interkontinentalnom kupu 1968. Zbog brutalnosti argentinskih i urugvajskih klubova na Interkontinentalnom kupu, od FIFA-e je nekoliko puta zatraženo krajem 1960-ih da procijeni kazne i regulira natjecanje. Međutim, FIFA je odbila svaki zahtjev. Prvi od tih zahtjeva podnešen je 1967., nakon utakmice kasnije prozvane Bitka za Montevideo. Škotski nogometni savez putem predsjednika Willieja Allana, tražio je od FIFA-e da prizna natjecanje kako bi provodila nogometne propise; FIFA je odgovorila da ne može regulirati natjecanje koje ona ne organizira. Allanovi napori bili su otežani kada je CONMEBOL, uz podršku predsjednika Teofila Salinasa i Argentinskog nogometnog saveza (AFA), odbio dopustiti FIFA-i da ima ikakvog utjecaja na natjecanje, izjavivši kako je: "posao CSF-a kontroliranje turnira između prvaka Europe i [Južne] Amerike, natjecanja kojeg FIFA smatra kao prijateljsko", te dodavši: "Mislimo kako nije primjereno da se FIFA miješa u predmet".
FIFA-in glavni pod-tajnik René Courte napisao je članak ubrzo nakon, objavivši kako FIFA natjecanje vidi kao "Europsko-južnoamerički prijateljski susret". Članak je potvrdio Sir Stanley Rous. Osnivanjem azijskih i sjevernoameričkih klupskih natjecanja, FIFA je otvorila mogućnost uzeti natjecanje pod svoju nadležnost ako bi se uključile te konfederacije; prijedlog je dočekan negativno od strane UEFA-e i CONMEBOL-a. Interkontinentalni kupovi 1968. i 1969. završeni su na sličan način kao i prijašnji; menadžer Manchester Uniteda Matt Busby inzistirao je da "Argentincima treba zabraniti sudjelovanje u nogometu. FIFA bi se stvarno trebala uključiti."
1973., francuske sportske novine L'Équipe, koje su pomogle pri osnivanju Europskog kupa prvaka, ponudili su se da dobrovoljno sponzoriraju svjetsko klupsko prvenstvo koje bi činili prvaci Europe, Južne i Sjeverne Amerike te Azije, tada jedina četiri klupska kontinentalna natjecanja; natjecanje bi potencijalno započelo u Parizu između rujna i listopada 1974., s eventualnim finalem na Parku prinčeva. Ekstremni negativizam Europljana spriječio je da se ovo natjecanje ostvari. L'Équipe je 1975. još jedanput pokušao stvoriti svjetsko klupsko prvenstvo, u kojem bi sudjelovala četiri polufinalista Kupa prvaka, dva finalista Copa Libertadoresa, kao i prvaci Afrike i Azije. Međutim, UEFA je preko svog predsjednika Artemija Franchija, odbila prijedlog i on je opet propao.
U opasnosti da se Interkontinentalni kup raspadne, UEFA i CONMEBOL su 1980. unajmili britansku marketinšku tvrtku West Nally, da pronađe izvedivo riješnje za natjecanje; Toyota Motor Corporation je preko West Nallyja preuzela natjecanje pod svoje okrilje i preimenovala ga u Toyota Cup, sa samo jednom finalnom utakmicom igranom u Japanu. Toyota je investirala više of 700 000 dolara u izdanje Interkontinentalnog kupa 1980., igranog na Olimpijskom stadionu u Tokiju, s tim da je preko 200 000 $ išlo sudionicima susreta. Sa svojim novim formatom, na Toyota Cup se gledalo sa skepticizmom, s obzirom na to da je nogomet bio manje poznat na Dalekom istoku. Međutim, financijski je poticaj bio dobrodošao, kako su se tada i europske i južnoameričke momčadi borile s financijskim problemima. Da bi se zaštitili od mogućih odbijanja sudjelovanja od strane europskih momčadi, Toyota, UEFA te svaki sudionik Kupa prvaka morao je potpisati godišnji ugovor koji je zahtijevao od eventualnih prvaka Europe da sudjeluje u Interkontinentalnom kupu; to je bio jedan od uvjeta sudjelovanja u Kupu prvaka, inače bi klub riskirao tužbu UEFA-e i Toyote. 1983. godine, engleski The Football Association pokušao je organizirati svjetsko klupsko prvenstvo koje bi se igralo 1985. i čiji bi pokrovitelj bio West Nally, no to je odbila UEFA.
Interamerički kup i Afroazijsko klupsko prvenstvo bila su natjecanja koja su omogućavala drugim kontinentima da imaju klupska prvenstva, s obzirom na to da im su UEFA i CONMEBOL odbijali sudjelovanja klubova CONCACAF-a, AFC-a i CAF-a u Interkontinentalnom kupu.
Nastanak Svjetskog prvenstva i otkazivanje mini|desno|Natjecanje je svoj osnutak doživjelo 1993. u Las Vegasu, Nevada, nakon sastanka Izvršnog odbora FIFA-e Struktura FIFA Svjetskog klupskog prvenstva 2000. bila je sastavljena godinama unaprijed. Prema Seppu Blatteru, ideju za prvenstvo prezentirao je tadašnji predsjednik AC Milana Silvio Berlusconi Izvršnom odboru FIFA-e u prosincu 1993. u Las Vegasu, SAD. S obzirom na to da je tada već svaka konfederacija imala stabilno kontinentalno natjecanje, u FIFA-i su smatrali da bi bilo razborito i bitno osnovati svjetsko prvenstvo za klubove. U početku, bilo je devet kandidata za domaćinstvo prvog natjecanja: Kina, Brazil, Meksiko, Paragvaj, Saudijska Arabija, Tahiti, Turska, Sjedinjene Države i Urugvaj; a od tih devet, samo su S. Arabija, Meksiko, Brazil i Urugvaj potvrdili svoj interes FIFA-i. 3. rujna 1997., FIFA je odabrala Brazil za domaćina prvenstva, koje je trebalo započeti 1999. Legenda Manchester Uniteda i član engleske pobjedničke momčadi iz 1966., Sir Bobby Charlton, izjavio je da Svjetsko klupsko prvenstvo daje "fantastičnu priliku postati prvim istinskim prvakom svijeta." Za prvenstvo se dijelilo 28 milijuna američkih dolara nagradnog novca, a televizijska prava vrijedna 40 milijuna $ prodana su 15 TV postajama širom pet kontinenata. Završni ždrijeb prvog Svjetskog klupskog prvenstva u održan je 19. listopada 1999. u Hotelu Copacabana Palace u Rio de Janeiru.