mini|Hinduistički hram u Neasdenu, London; jedan od najvećih hinduističkih hramova u Europi
Hinduizam je drevna azijska religija čiji početci sežu iz razdoblja od 16. do 15. stoljeća prije Krista, koja je započela svoj razvoj u Indiji, gdje je i danas glavna religija. Indijci, međutim, radije govore o vječnom učenju i zakonu (sanātana dharma), jer je naglasak na načinu života više nego na načinu mišljenja. Hinduizam se izdvaja među svjetskim religijama po neuobičajenoj šarolikosti teoloških i filozofskih doktrina, svjetonazora i religijskih organizacija. Unutar njega postoje razlike često veće od onih među formalno različitim svjetskim religijama što čini svaki pokušaj jezgrovitog definiranja i opisivanja te religije teškim, pa i nemogućim.
Etimologija mini|Hinduistički hram Chamundeswari u Indiji Perzijska riječ Hindu dolazi od sanskrtske riječi sindhu (što znači »indijska rijeka«, rijeka Ind) te su već u 5. stoljeću Perzijanci riječju Hindus imenovali stanovnike indijskog potkontinenta. Rgveda spominje zemlju Indoarijaca kao Sapta Sindhu (zemlja sedam rijeka u sjeverozapadnom dijelu južne Azije, jedna od njih je Ind). To odgovara Hapta Həndu u Avesti, svetom spisu zoroastrizma. Međutim, tek su muslimanski osvajači počeli rabiti taj izraz u religijskom smislu, opisujući njime nemuslimansko stanovništvo tog kraja.
Rasprostranjenost
Hinduizam je jedna od najvažnijih svjetskih religija, treća po veličini, ne samo zbog procijenjenih više od 800 milijuna sljedbenika nego i zbog izrazitog utjecaja na mnoge druge svjetske religije za vrijeme dugog, neprekinutog razvoja od oko 3500 godina.Enciklopedija novih religija, Zagreb, 2005., str. 158.
Hinduizam je rasprostranjen na prostorima jugoistočne Azije, istočne i južne Afrike, Europe (Ujedinjeno Kraljevstvo), Amerike i pacifičkih područja sve do otočja Fidži. Kroz povijest indijski swami i gurui imali su mnogo sljedbenika, a Hare Krišna skupine danas nalazimo u Europi i u Americi.
Osnovna obilježja
mini|Om ili Aum, najsvetiji simbol u Hinduizmu
Hinduizam nema ni osnivača ni proroka. Nema određenu crkvenu ili institucionalnu strukturu, ni strogo određen credo. Hinduizam je čvrsto isprepleten s predajom o zemlji Indiji, njezinim društvenim sustavom i poviješću. Neki smatraju da je hinduizam »savez kultova i običaja, kolaž ideja i duhovnih težnji«. Moglo bi se postaviti pitanje radi li se o jednoj vjeri ili više vjera, jer hinduizam obuhvaća mnogo različitih vjerovanja i tumačenja:
većina hindusa vjeruje u Boga na ovaj ili onaj način; pojedini hindus može štovati jednog boga, nekoliko njih ili nijednog neki hindusi vjeruju da poštovanje svih živih bića zahtijeva da budu vegetarijanci; drugi će žrtvovati životinje za vrijeme hramskih svečanosti neki obožavaju Šivu, neki Višnu ili njegove inkarnacije; drugi pak štuju božice stanovnici jednog sela nemaju isto središte vjere, koje će ujediniti seljake i na drugom mjestu
mini|Prikaz reinkarnacije
Ipak, za hinduizam je karakteristična vjera u nizove utjelovljenja, seobe duša ili reinkarnacije i u tome je značajna razlika pored svih velikih bliskoistočnih jednobožačkih religija koje čovjekov život vide kao jednokratan, premda na neki način vječan, događaj u kojem je naglasak na moralnim odlukama u skladu s Božjim zapovijedima te na njihovoj konačnoj prosudbi nakon smrti. Hindus misli o toku života kroz mnoge egzistencije. To se skriva iza pojma samsara, koji označava tijek života od rođenja do smrti, zatim do ponovnog rođenja – životni ciklus.
Povezan s pojmom samsare jest i pojam karme. Karma doslovno znači »djelo« ili »djelatnost«, a zapravo označava zasluge, krivnje te posljedice čovjekovih djelovanja u jednom životu. U kojem će se sljedećem utjelovljenju duša naći ovisi o njenoj karmi. Hindusi vjeruju da se karma prikuplja i raste, te prenosi kroz mnoga utjelovljenja. Neki smatraju da se posljedice ranijih djela ipak daju popraviti pokajanjima i obredima, »odrađivanjem« kroz nagrade i kazne, te da se na kraju može postići mokša ili »oslobođenje« od cijelog lanca samsare bilo kroz odustajanje i odbacivanje svjetovnih žudnji i želja, Božju milost ili drugi način.
Hindusi osobito štuju mnoge rijeke, a medju njima posebno mjesto zauzima rijeka Ganges, koja ne napaja samo njihovu zemlju, voda je simbol beskonačnog života. Stotine tisuća vjernika obredno se kupaju svakog dana na njezinim obalama. Najznačajnije takvo središte jest grad Benares na Gangesu, koji je ujedno i najsvetiji indijski grad – za hindusa mjesto na kojem želi umrijeti. Poslije spaljivanja pepeo raspu po vodi svete rijeke i »život se nastavlja«.
Povijesni razvoj
Podrijetlo
Najstariji dokazi malenih elemenata hinduizma datiraju se u doba neolitika u rani harapanski period (oko 5500. do 2600. prije Krista).
Najstarija vjerovanja i rituali potječu iz pretklasične ere (1500. do 500. prije Krista) te se nazivaju vedskom religijom. Najstariji hinduistički tekst jest Rgveda (1700. do 1100. prije Krista, prema lingvističkim i filološkim dokazima).
Vedsko razdoblje
Moderni je hinduizam nastao iz Veda. Najstarija Rgveda u središtu ima štovanje božanstava kao što su Indra, Varuna i Agni te Soma ritual.
Negdje između 1500. i 1200. godine prije Krista (nekako u vrijeme kad je Mojsije poveo Izraelce iz Egipta) divlja arijska plemena na bojnim su kolima zauzela Indiju, dolazeći sa sjeverozapada. Naselila su se u područje današnjeg Pandžaba, donijevši svoj jezik i tradiciju, te su tako arijska plemena uvelike utjecala na kulturu i drevne religije starosjedilaca, matrijarhalnog društva utemeljenog već u trećem tisućljeću prije Krista.
Prije nadiranja arijskih plemena glavna karakteristika religije doline Inda bio je kult plodnosti. Mnoge su životinje smatrali svetima (govedo, kozu, zmiju, krokodila), a klanjali su se jednom glavnom božanstvu. Religija arijskih došljaka potisnula je, ali i djelomično asimilirala staroindijsku. Poput Grka, arijska su plemena prinosila žrtve bogovima koji su predstavljali personificirane prirodne sile, dok je stara religija doline Inda uključivala yogu, odricanje i obrede pročišćenja. U to doba se razvija i indijski jezik, što se danas zove sanskrtom.
Taj period ranog hinduizma naziva se još i vedskom religijom. Vede (vid znači »znati«), religijski tekstovi nastali oko 800. godine prije Krista predstavljaju glavni izvor poznavanja prvotne vjere. Najmoćniji izraz te rane religije jest obred, pomno razrađeni ritual kod kojega glavnu riječ vodi svećenik, brahman. Hijerarhija koja je nastala vršenjem obrednih radnji vjerojatno je prvi zametak kasnijeg društva podijeljenog na kaste.
Vede
mini|Rgveda
Svete staroindijske knjige stoljećima su prenošene usmenom predajom, te su konačno redigirane koncem 6. stoljeća prije Krista. Vede u užem smislu sadržavaju četiri zbirke stihova (samhita) i proze obrednog, mitološkog i magičnog karaktera:
Rgveda Samaveda Jadžurveda Athervaveda.
Najstarija je Rgveda napisana drevnim oblikom sanskrta s područja sjeverozapadne Indije. Napisana je vjerojatno u razdoblju između 1300. i 1000. prije Krista te sadrži 1028 himni s više od deset tisuća strofa. Himne su obično upućene jednom bogu, ali se i drugi različiti bogovi u njima pojavljuju. Najpopularniji je bog Indra, koji je prikazan kao ratnik koji pobjeđuje sile zla i stvara svijet, dok je Varna glavni bog koji upravlja ceremonijalnim obredima i zakonom. Dharma (kozmički red) pod njegovim je nadzorom i on osigurava da ne bude prijestupa, kako kozmičkih, tako ni ljudskih.
Prvotnim zbirkama poslije su dodane Brahmane, opsežni komentari i obredni propisi. Posljednji dio Veda jest Upanišad (»Tajna nauka«), zvana i Vedanta, prozna zbirka filozofskog i teološkog karaktera.
Vede imaju izvanredno povijesno i filozofsko značenje, a dijelovi literarnog karaktera, iako malobrojni, ističu se velikom izražajnom snagom i dubinom. Himne Rgvede imaju važnost i kao najstariji uzorci indoeuropskog stiha, ali u njima nalazimo i prve tragove filozofske refleksije. Tako u njima postoji i najraniji izraz o bitku i nebitku, o zakonitosti svemirskog zbivanja i ograničenom dosegu ljudske spoznaje.
Epovi i legende
Razdoblje od 300. godine prije Krista do 300. godine poslije Krista bilo je odlučno za pojavu onog što nazivamo klasičnim hinduizmom. Pisane su sutre. One su uglavnom bile zbirke aforizama koje su nastojale istaknuti učenje Veda i Upanišada. Božanstva iz Veda zamijenjena su starijim bogovima ili su poistovjećena s njima. Rudra - moćni bog u vedskim himnama bio je tada poistovjećen sa Šivom, »bogom koji pleše«, čiji su kipovi pronađeni prilikom iskopavanja u dolini Inda. Zatim je uslijedilo razdoblje u kojem su zapisivane priče iz prošlosti.
Ono što je kružilo u obliku lokalnih legendi smatralo se najboljim izrazom indijskog pogleda na svijet. Epovi su ukazivali na trajnu borbu dobra i zla, kozmosa i kaosa u čovjekovim poslovima. Sva djela ukazivala su na potrebu da se otkrije smisao i svrha čak i u razdoblju nereda.
Epske pjesme Ramayana i Mahabharata spjevane su od 400. pr. Kr. do 200. poslije Krista, ali su se usmeno prenosile stotinama godina prije. Kasnije purane govore o bogovima i demonima.
Ramayana
Ramayana je ep koji je nastao između 4. stoljeća prije Krista i 2. stoljeća poslije Krista sastoji se od 38 000 stihova. To je mit o spletki kojom je Rama, božanski junak i kralj, uklonjen s prijestolja, a njegova vjerna žena Sita oteta na Šri Lanku. Rama je utjelovljenje pravednosti i smatraju ga jednim od deset avatara (utjelovljenja) boga Višne. Pojavilo se mišljenje da bogovi u svakom razdoblju šalju jednog avatara.
U pučkom hinduizmu priča o Rami ne sluša se samo od ranog djetinjstva, već postaje i osnova svakodnevnog života. Ramu se zaziva na početku svakog pothvata i zahvaljuje mu se poslije uspješno obavljenog posla. Njegova junačka djela postala su primjer za ugledanje i poticaj za ispravno ponašanje. Njegovo ime služi za utjehu ostarjelima i pjevat će ga okupljeni žalobnici, dok se tijelo mrtvog čovjeka odnosi na spaljivanje. Ramina žena Sita postala je primjer vjerne žene, te su je veličali zbog njezinih vrlina ljubavi i odanosti.
Mahabharata
mini|Ilustracija u Mahabharati
Mahabharata je ep koji je nastao između 4. stoljeća prije Krista i 4. stoljeća poslije Krista. Najopsežnije je djelo svjetske književnosti s više od 200 tisuća stihova u 18 knjiga. Govori o ratu između braće Pandava i Kaurava.
Bhagavadgita (»Pjesma uzvišenog«), nazivana često i samo Gita, najvažniji je i književno najvredniji od moralno–filozofskih spisa u Mahabharati, a u Indiji je danas najpopularniji dio cijelog epa. Etičke dileme duha, koje u umjetnički oblikovanom dijalogu postupno zaoštravaju, smatraju se najvjernijom ilustracijom indijske misli te se često Gita naziva Biblijom »hinduizma« zbog svoje pučke privlačnosti te se ističe da je spas svima dostupan: klasne razlike nisu prepreka već način da se osigura spas.
Mahadžanapadi
Za vrijeme željeznog doba u Indiji nekoliko se mislilačkih škola osnovalo i razvijalo u hinduističkoj filozofiji. Tri su ključna događaja uzrokovala nastanak nove epohe hinduističkih mislilaca: upanišadsko duhovno podizanje, dolazak Mahavire, osnivača džainizma te Bude, osnivača budizma. Oni su naučavali da pojedinac ne mora prihvatiti autoritet Veda ili kastinski sustav da bi postigao mokšu ili nirvanu. Buda je otišao korak dalje i tvrdio da postojanje duše ili Boga nije potrebno. U to su doba mnogi hindusi postali budisti ili đianisti:
mini|Siddhartha Gautama, odnosno Buda
U 7. stoljeću prije Krista vlast svećenika u društvu bila je u sjevernoj Indiji općenito prihvaćena. No u to doba razvoja unutar hinduizma javljaju se pokreti džainizam i budizam, ali i pokret nazvan Upanišade.