Hrvatsko ratno zrakoplovstvo (HRZ) grana je Oružanih snaga Republike Hrvatske za zračno ratovanje. Njegova je zadaća prvenstveno očuvanje suvereniteta hrvatskog zračnog prostora i pružanje zrakoplovne potpore drugim granama tijekom zajedničkih operacija.
Zadaće HRZ-a jesu praćenje i zaštita zračnog prostora Republike Hrvatske, sudjelovanje u zajedničkim i međunarodnim vojnim operacijama pod vodstvom NATO-a/UN-a/EU-a te provođenje operacija pružanja pomoći civilnim institucijama u zemlji. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo ima 1500 pripadnika, od čega je oko 200 pilota. Udio žena je 13,44 %.
Nakon što je u vrijeme Domovinskog rata HRZ opremljen opremom sovjetskog podrijetla, počev od 2016. godine HRZ se popunjava helikopterima i borbenim avionima zapadnoga (američkog i francuskog) podrijetla.
Povijest zrakoplovstva Formiranje i Domovinski rat lijevo|400x400px|mini|Rudolf Perešin pokraj MiG-21. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo službeno je osnovano odlukom tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana 12. prosinca 1991. godine, za vrijeme Domovinskog rata."Hrvatsko ratno zrakoplovstvo", Hrvoje strukić, "Hrvatski vojnik" br. 614, 1. listopada 2020. Pristupljeno 14. prosinca 2024. Početci ipak sežu nešto više od godinu dana ranije: kamen temeljac Hrvatskog ratnog zrakoplovstva bila je uspostava zrakoplovne skupine pri Zapovjedništvu Zbora narodne garde. Osnovna ideja bila je okupiti pilote i druge zrakoplovce koji su napustili JNA, pružiti stručnu pomoć postrojbama ZNG-a te stvoriti jedinstveni sustav zemaljskog promatranja, izvještavanja i protuzračne obrane Republike Hrvatske.
Dana 17. listopada 1990. godine na Sportskoj zračnoj luci Sinj na Piketu formirana je zračna borbena skupina kao jezgra budućeg Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Osnovali su ga piloti sinjskih i splitskih aeroklubova; Matko Raos, Goran Kovačević, Nediljko Ivačić i Mladen Krstulović, kao i tadašnji tajnik Tajništva za narodnu obranu Općine Sinj, Branimir Petričević, te operater materijalno-tehničkog sredstva u istom Tajništvu, Neven Bazina, formirali su zračno-borbenu grupu. Zapovjednik ove skupine bio je Matko Raos, sada umirovljeni brigadir. Skupina se širila i djelovala samostalno do 28. travnja 1991. godine, kada je službeno dobila status samostalnog zračnog voda u sklopu novoosnovane 4. brigade Hrvatske narodne garde. Do 3. siječnja 1992. godine bili su dio 4. brigade, nakon čega su piloti prebačeni u Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, a padobranci su ostali kao diverzantska skupina unutar 4. gardijske brigade. Kroz sinjsku skupinu prošla su ukupno 24 borca; 5 ih je poginulo, jedan je nestao (borbe na Kupresu), dvoje je poginulo, a tijekom rata četvero ih je teško ranjeno. Od početka rata do 7. veljače 1992. vod je djelovao s 4. gardijskom brigadom, kada je prvi odjel pao pod Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, a drugi je ostao u gardijskim snagama. Najvažniji je bio samostalni zrakoplovni vod Osijek, koji je 8. listopada 1991. osnovao jedan od "očeva" Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i junak Domovinskog rata Marko Živković, koji je poginuo u akciji 2. prosinca 1991. godine s ostatkom posade zrakoplova. Samostalni zračni vod Osijek opskrbljivao je braniteljima Vukovara oružjem i medicinskim potrepštinama te tijekom vukovarske bitke improviziranim bombama (tzv. kotlovskom bombom) izvodio napade na neprijateljske položaje), nanoseći velike moralne i materijalne gubitke JNA i pobunjenim Srbima.
Prve borbene operacije izvode se ultra lakim zrakoplovima koji, naoružani s osam bombi kalibra 3-4 kg, domaćeg dizajna, napadaju s malih visina u sumrak ili noću. Borbene operacije izvode i zrakoplovi UTVA 75, koji su naoružani s četiri M79 Osa i raznim bombama. Napad je obavljen uglavnom noću, s malih visina iz smjera koji je najmanje branjen. Jedna od najznačajnijih borbenih akcija UTVA 75 bio je napad na RTV odašiljač Čelavac, koji je ovim napadom privremeno onesposobljen. UTVA 75 je tom prilikom pogođena pješačkom vatrom, ali kako nije bilo značajnijih oštećenja, piloti su se sigurno vratili iz misije. Zbog neprijateljske protuzračne obrane i ograničenih mogućnosti zrakoplova, svi letovi izvedeni su do 50 metara visine i u najvećoj tajnosti. Uskoro će započeti intenzivna obuka i prekvalifikacija pilota za zrakoplov An-2, koji će postati osnovni zrakoplov Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, posebno za prijevoz ranjenika i medicinskih potrepština.
Kasnije, kako je rat odmicao, borbeni zrakoplovi MiG-21, borbeni helikopteri Mil Mi-24 te transportni helikopteri Mil Mi-8 i Mil Mi-17 postali su dio Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Naoružanje i oprema za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo nabavljali su se u inozemstvu u tajnim operacijama – naime, bilo je zabranjeno izvoziti oružje na teritorij bivše Jugoslavije pogođene ratom – kupovali su se u inozemstvu; prije svega nabavljeni su borbeni zrakoplovi sovjetske proizvodnje za čije su rukovanje hrvatski piloti i tehničko osoblje obučeni tijekom ranije službe u JNA."Vojna tehnika i oprema HV-a", Dean Čanić, "Vojna povijest", 15. listopada 2014. Prva 3 borbena zrakoplova u zračne baze pod nadzorom hrvatskih vlasti prevezli su bivši piloti JRZ-a: Danijel Borović, Ivica Ivandić i Ivan Selak."Legendarni piloti koji su 1992. udarili temelje eskadrile lovaca u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu", Sanja Sara Rapaić, "Večernji list" 5. srpnja 2024. Pristupljeno 14. prosinca 2024.
Jedan izvor tvrdi da se nabava zrakoplova za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo obavljala preko Ukrajine. Krajem 1993. i početkom 1994. iz bivših srednjoazijskih republika SSSR-a nabavljeno je 40 zrakoplova MIG-21 proizvedenih između 1972. i 1980., od kojih su 24 uključena u eskadrile, a 16 kao zalihe rezervnih dijelova. Sredinom 1993. nabavljeno je 15 borbenih helikoptera Mil Mi-24. Drugi izvori tvrde da se nabava oružja i zrakoplova - uključujući transportne helikoptere sovjetskog podrijetla - obavljala u tajnim operacijama putem veza u Rusiji. Dio poslova bio je i postrojba borbenih helikoptera Mi-24 s ruskim pilotima, budući da Hrvatsko ratno zrakoplovstvo nije imalo kapacitete jer JNA prije rata nije imala takve sustave naoružanja, dio svojih oružanih snaga.
Tijekom 1995. godine, u odlučujućim oslobodilačkim operacijama, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo se dokazalo da je postalo važna borbena sastavnica Oružanih snaga RH. Tada su, između ostalog, izvođene akcije zaštite zračnog prostora, borbenih djelovanja i zračnoga desanta.
Modernizacija NATO-ovom opremom 400x400px|mini|UH 60 Black Hawk u pokaznim vježbama povodom Dana Državnosti. Nakon 2003. godine veliki dio flote je moderniziran ili potpuno remontiran, a ostatak zastarjele flote je povučen. Hrvatska je tijekom tog razdoblja nabavila i novoizgrađene transportne helikoptere, vatrogasne zrakoplove i zrakoplove za osnovnu obuku.
Unatoč početnim planovima za zamjenu flote MiG-21 višenamjenskim zrakoplovom 2013. godine (odgođeno u odnosu na 2011. zbog financijske krize) i službenom natječaju koji je objavljen 2008. godine, stalna proračunska ograničenja dovela su do odustajanja od tih planova. Kao mjera uštede troškova, donesena je odluka da se ponovno remontira sedam ispravnih zrakoplova koji su već u upotrebi i nadopune s pet dodatnih zrakoplova tvrtke Ukrspecexport. Počasnim preletom iznad Kninske tvrđave 5. kolovoza 2024., u sklopu proslave 29. obljetnice operacije Oluja, MiG-21 je poslan u zasluženo umirovljenje. Načelnik Glavnog stožera Tihomir Kundid rekao je tom prigodom da ovim preletom MiG-21 ulazi u povijest, a počinje nova era Rafalea.
Nakon više od 10 godina u hrvatskoj službi i velikog uspjeha u operaciji Oluja, vlada je 2005. godine konačno odlučila umiroviti eskadrilu od sedam helikoptera Mil Mi-24V zbog skupe modernizacije. Planovi za prodaju šest Mil Mi-24 Gruziji napušteni su krajem 2006. pod političkim pritiskom Rusije."Zbog helikoptera Mi-24 Hrvatska u hladnom ratu na Kavkazu", Eduard Šoštarić, "Nacional" br. 594/2007. Pristupljeno 14. prosinca 2024. Još jedan pokušaj prodaje sedam Mil Mi-24V 2015. godine nije uspio, te su preostali primjerci završili svoj život u skladištu i javnom izlaganju. Ulogu helikoptera za oružanu potporu preuzeli su novi Mi-171 nabavljeni 2007. godine od Ruske Federacije,"Novi život za helikoptere Mi-171 SH", "Obris.org" 24. rujna 2019. Pristupljeno 14. prosinca 2024. ali cijela eskadrila jurišnih helikoptera bit će oživljena 2015. godine nabavom do 16 Bell OH-58D Kiowa Warrior.
Flota helikoptera bila je opremljena uglavnom ruskim Mil Mi-17 i njihovim derivatima. Flota je uključivala tri teretna helikoptera Mil Mi-8 i 11 Mil Mi-8MTV-1 (također poznatih kao Mil Mi-17-1V), koji su prošli remont između 2003. i 2005. godine. Serija od 6 Mil Mi-8MTV-1 ponovno je podvrgnuta remontu 2013. i 2014. godine, dok će preostalih 8 jedinica uslijediti 2014. i 2015. godine. Ministarstvo obrane RH razmatralo je mogućnost prodaje svih helikoptera Mil Mi-8 nakon remonta i njihove zamjene s do 15 UH-60L Black Hawk nakon 2017. godine. Hrvatska je 2023. u sklopu vojne pomoći Ukrajini premjestila 14 helikoptera: dvanaest Mil Mi-8MTV-1 i dva Mil Mi-8T, koji su povučeni iz Oružanih snaga Republike Hrvatske."Ukrajinci potvrdili Helikopteri Mi-8 koje je donirala Hrvatska stigli u Ukrajinu", Davor Ivanković i Danijel Prerad, "Večernji list" 9. svibnja 2023. Pristupljeno 14. prosinca 2024.
Hrvatsko ratno zrakoplovstvo koristilo je dva taktička transportera Antonov An-32B (izgrađena 1991. i 1993.) do 2013. godine. Oba zrakoplova prošla su dvostupanjsku modernizaciju 2004. i 2007. godine. Opremljeni su navigacijskom i komunikacijskom opremom NATO-ovog standarda, dodatnim sustavima za utovar/istovar i raspršivačima baklji. Obavljali su humanitarne i padobranske misije te podržavali međunarodne vojne obveze Hrvatske kao što su ISAF i KFOR. Zbog proračunskih ograničenja oba zrakoplova su ponuđena na prodaju. Godine 2024. oba An-32 donirana su Ukrajini."Odlazak An-ova u Ukrajinu - kraj transportnog zrakoplovstva HRZ-a?", Lidija Knežević, "Obris.org", 26. kolovoza 2024. Pristupljeno 14. prosinca 2024. U nacrtu strateškog pregleda obrane, hrvatska vlada najavila je da se prije 2020. neće kupiti novi taktički transportni zrakoplovi, čime se Hrvatska oslanja na svoje NATO partnere za prijevoz fiksnih krila.
Status poveznica=https://en.wikipedia.org/wiki/File:Rafale_Croatia.jpg|alt=Rafale|lijevo|400x400px|Dassault Rafale Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.|mini Uz trenutno uvođenje borbenih zrakoplova Rafale u Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, isti zrakoplovi privremeno neće sudjelovati u NATO-ovoj Quick Reaction Alert kako ne bi utjecalo na intenzitet obuke pilota i sigurnost samog leta. Taj će se zadatak privremeno obavljati iz zračnih baza susjednih savezničkih zemalja Italije i Mađarske. Mađarska će biti zadužena za ophodnju kontinentalnog dijela hrvatskog teritorija, a Italija će s druge strane biti zadužena za osiguranje obalnih područja hrvatskog teritorija.Smatra se da će zrakoplovi postići početnu operativnu sposobnost krajem 2025. godine.
U vezi same opreme koje raspolažu borbeni zrakoplovi Rafale, prema riječima zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva Michaela Križanca, zrakoplovi imaju isti standard opreme i sposobnosti kao i oni koje koriste Francuzi. Napomenuo je da su zrakoplovi, što se tiče glavnih borbenih sustava, poput onog za samozaštitu, potpuno identični francuskim, te da hrvatski Rafale mogu, kako je naveo, "koristiti i pucati iz svih vrsta oružja poput francuskog". Nije želio detaljno otkriti kojim će vrstama ubojitih sredstava zrakoplovi biti naoružani. Križanec je naveo da će Rafale biti popraćen "kompletnim setom oružja za sve vrste obrambenih i ofenzivnih zadaća" za "sve vrste dometa" te potvrdio da se nabavljaju krstareće rakete.