Konzervacija metala djelatnost je koja se obavljala još u davno doba ljudske civilizacije. Drevne civilizacije koristile su sedam metala: željezo, kositar, olovo, bakar, živu, srebro i zlato za ukrasne predmete, vjerske artefakte i oružje. Čak je i na arheološkm nalazima vidljivo da su predmeti održavani u što je bolje mogućem stanju, bilo u estetskom, bilo u strukturalnom smislu.
1800-e i početak 1900-ih
Prije kasnih 1800-ih, restauriranje se sastojalo od obnove i popravka od strane zanatskog majstora, upoznatog s materijalima predmeta, te se smatralo da je korozija posljedica djelovanja bakterija. U kasnim 1800-ima znanstvenici su počeli proučavati uzroke propadanja i korozije. 1888. godine: Flinders Petrie (1853. – 1942.) je objavio članak o iskopavanju i očuvanju malih predmeta, a njemački kemičar, Friedrich Rathgen (1862. – 1942.), postao je ne samo prvi direktor Kemijskog laboratorija Kraljevskih muzeja u Berlinu, već i prvi znanstvenik zaposlen u nekom muzejskom laboratoriju. Rathgen je upotrijebio elektrolitičku redukciju za uklanjanje korozivnih patina iz kolekcije egipatske bronce u Kraljevskom muzeju – za uklanjanje kloridnih soli. Na prijelazu stoljeća francuski kemičar Marcellin Berthelot (1827. – 1907.) je pred Francuskom akademijom znanosti predstavio nekoliko radova u kojima se navodi da je propadanje brončanih i srebrnih artefakata posljedica cikličkog procesa korozivnog djelovanja kloridnih soli. Rathgen je nastavio znanstvena istraživanja bolesti bronce kako bi bolje razumio kemijsku pretvorbu metala pri prisutnosti vlage. Rathgen je primijenio znanstvenu metodu za očuvanje muzejskih artefakata i nastavio je istraživati, razvijati, primjenjivati i objavljivati svoja otkrića o svojim fizikalnim i kemijskim metodama i formulirajući smjernice za primjenu postao je glavna sila u prihvaćanju standardnih postupaka. Smatra se utemeljiteljem moderne kemijske znanosti o očuvanju predmeta kulturne baštine, napisavši prvi cjeloviti priručnik o očuvanju: Die Konservierung von Altertumsfunden [The Conservation of Antiquities] koji je prvi put objavljen 1898., na engleski je preveden 1905., a i još uvijek je u tisku.
Sredina 1900-ih Tijekom Prvog svjetskog rata i bombardiranja civilnih ciljeva, muzeji su štitili svoje kolekcije tako da ih se premjestilo na različite lokacije. Nakon rata, Britanski muzej, koji srećom nije bombardiran, ponovo otvara svoje zbirke za javnost. Nakon dvije godine pohrane na visokoj vlažnosti, predmeti su teško oštećeni korozijom, plijesnima i djelovanjem soli. Odjel za znanstvena i industrijska istraživanja Britanskog muzeja angažirao je kemičara Alexandera Scotta (1853. – 1947.), koji je utemeljio prvi britanski muzejski istraživački laboratorij u 1920. U 1922, kao konzervatora i arheologa, upošljavaju i Harolda Plenderleitha (1898. – 1997.) koji je postao je prvi britanski kemičar povezan s muzejskim laboratorijom. Zajedno oni su utemeljili znanstveno zasnovanu zaštitu predmeta kulturne baštine u Velikoj Britaniji. Godine 1934., Harold Plenderleith objavio je svoj prvi priručnik „Očuvanje starina“ koji sadrži vitalne podatke o konzervatorskom očuvanju metala i sredstvima za kontrolu propadanja kakova poznajemo i danas.
U tridesetim i četrdesetim godinama 20. stoljeća institucije zapadne Europe i Sjedinjenih Država prepoznale su potrebu preventivne zaštite predmeta i napravile opsežne studije. Nekoliko velikih muzeja također je osnovalo istraživačke laboratorije. 1931. godine Međunarodni ured za muzeje Lige naroda održao je u Rimu prvu konzervatorsku konferenciju o primjeni znanstvenih metoda, prethodeći time Međunarodnom vijeću muzeja (ICOM) osnovanom 1946. s njegovom prvom općom konferencijom koja je održana u Parizu 1948.
U pripremi Drugog svjetskog rata muzeji su ponovo pospremili umjetnine u podzemne tunele, ali ovaj put u sanduke koji su bili naslagani tako kako bi se omogućila što bolja cirkulacija zraka. Britanski muzej naručio je tajni tunel s kontrolom klime u Aberystwythu za pohranu umjetničkih djela tijekom rata. Premještanje artefakata u stabilne i sigurne okolišne uvjete omogućilo je minimalizaciju štete u odnosu na onu prije 20 godina. Plenderleith je obradio artefakte nakon Prvog svjetskog rata, te nije našao nikakvu štetu u zbirci Britanskog muzeja nakon povratka iz okruženja kontroliranog tunela.
Napori na očuvanju Sjedinjenih Država nakon bombardiranja Pearl Harbora bili su neorganizirani i nesretni. Nekoliko ravnatelja muzeja vjerovalo je u koncept preventivne zaštite. George L. Stout, osnivač prve konzervatorske laboratorije u Sjedinjenim Državama bio je odlučan u stvaranju standarda za dugoročno što kvalitetnije očuvanje predmeta. Njegovo predavanje na konferenciji Američkog udruženja muzeja u Chicagu, 1949, "Conservation of Long-Conservation", postavilo je pitanje "Zašto?" a ne "Što? Time je započelo širenje kolektivne svijesti. Kao rezultat toga, 1950. godine formiran je Međunarodni institut za zaštitu povijesnih i umjetničkih djela (današnji IIC), a Stout postaje njegov prvi predsjednik. ICC je 1958. objavio ažurirano izdanje HJ Plenderlethovog djela "Očuvanje starina i umjetničkih djela". Jedno je to od prvih sustavnih objašnjenja mehanizama propadanja muzejskih predmeta, uključujući metale (očito se previđa ili ne poznaje značaj rada M.V. Farmakovskog u ondašnjem SSSR-u; ne samo da je u SSSR-u objavljena prva knjiga posvećena konzervaciji metala u suvremenom smislu već 1935. godine, te činjenica da je rad Farmakovskog posvećen istoj problematici kao i Plenderleithov posthumno objavljen 1947.).
Kraj 1900-ih Godine 1951., na Šestoj sjednici Generalne konferencije UN-ove obrazovne, znanstvene i kulturne organizacije (UNESCO), švicarska vlada predložila je osnivanje globalne institucije koja bi potaknula istraživanje i svijest o očuvanju muzejskih predmeta. Plenderleith je 1959. postao prvi direktor Međunarodnog centra za proučavanje očuvanja i restauracije kulturnih dobara (ICCROM).
2000-e Kao rezultat znanstvenih istraživanja u posljednjih 100 godina, konzerviranje i restauriranje metala se sada više usredotočilo na preventivnu zaštitu zbirki, te kontrolu okoliša i uzročnika propadanja metalnih predmeta. ICOM-CC trijenalne konferencije njihove radne grupe za metal 1995., 1998., 2001., 2004., 2007., 2010., 2013., 2016., 2019. , 2022. i 2025. usmjerene su na zaštitu predmeta od metala. Ove konferencije rasvjetljavaju problematiku propadanje metala te pružaju i šire informacije o najnovijim istraživačkim inovacijama u polju konzervacije restauracije metala odnosno posljedica interakcije istih s okolinom.
Posljednjih trideset godina također su naglasile minimalistički pristup zaštiti predmeta, no ove metode često mogu doći u sukob sa željama posjetitelja muzeja, a ponekad i s istraživačima koji koriste objekte. Briga o zbirkama je složena i potreban je interdisciplinarni pristup uzimajući u obzir sve kriterije uz ulaganje napora svih sudionika.
Povijest konzervacije metala u Hrvatskoj
Podaci o povijesti konzervacije metalnih predmeta kod nas su posve neistraženi i shodno tome to je nepoznato područje. Studija posvećenih ovoj problematici nema, a i povijest konzervacije umjetnina općenito je slabo znana, posebice ona prije Drugog svjetskog rata. Vjerojatni početci leže negdje na samom kraju 19. stoljeća, ili u prvim godinama 20. stoljeća, barem što se tiče arheološkog materijala ( Josip Brunšmid /1858-1929./, Viktor Hoffiller /1877. – 1954./,Usmeni navod, Dr. Ivan Mirnik: po njemu, ovo dvoje hrvatskih arheologa su bili prvi koji su znali konzervirati metalne nalaze. po nekim novijim izvorima radionica Zagrebačkog arheološkog muzeja utemeljena je 1908. godine.). Za pretpostaviti je da je određen poticaj radu na povijesnim predmetima imalo i fotografsko dokumentiranje predmeta iz riznice zagrebačke katedrale koje je izvršio Vladimir Tkalčić između 1912. i 1915. godine, sve u sklopu rada potaknutog od strane Zemaljskog povjerenstva za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika.,
Znamo da je stanoviti Jakov Pavelić krajem pedesetih godina 20. stoljeća radio na metalnim arheološkim predmetima u arheološkom muzeju u Zagrebu, no zna se i da je Pavelić u istom muzeju radio još 1941. (osim Pavelića, zna se i da je tamo na metalu radio i preparator Ivan Kavurić /1978./).Wyroubal, Zvonimir (1958.) Konzerviranje i restauriranje plastike u Hrvatskoj, Poseban otisak iz Tkalčićevog zbornika, Zagreb a za pretpostaviti je da je početak rada na povijesnim predmetima vezan za restauratorsku radionicu Muzeja za umjetnost i obrt koja je djelovala od 1942. do kraja 1946. (no zna se da je na predmetima rađeno i prije – čak se i jedan od ravnatelja ovog muzeja, već spomenuti Vladimir Tkalčić /1883. – 1971./, bavio i konzervacijom umjetnina, 1941. u muzeju se spominje i preparator Franjo Fink, kako je bio vezan uz vlast NDH, njegova sudbina nakon 1945. je nepoznata), tu treba naglasiti da je i sam Zavod za restauriranje umjetnina ondašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti nastao iz spomenute radionice. Zna se i da je u radionici istog muzeja nakon Drugog svjetskog rata radio i preparator Marijan Gionechetti (kao preparator radio od 1952., kasnije i preparator Antun Škreblin /1978./ – ovaj je oko 1979. – 1980. prešao u Hrvatski povijesni muzej) koji je radio i na predmetima od metala. Također je dokumentirano i da je za pomoć pri radu na jednom kositrenom vrču 1962. konzultiran Dr. Anthony Werner iz British Museuma, a o ovome je tadašnji kustos zbirke metala Dr. Ivan Bach objavio 1964. prvi poznati domaći članak o konzervaciji povijesnih predmeta od metala kod nas. Svakako treba spomenuti i Božidara Vilhara (1921. – 1999.) koji je djelovao u Zadru, a kao njegov najznačajniji rad na spomenicima od metala možemo istaknuti konzervaciju restauraciju srebrne škrinje sv. Šimuna. Osim Vilhara, na restauraciji metala u arheološkom muzeju u Zadru radio je i arheolog Radomir Jurić.
Dokument sačinjen u MDC-u oko 1978., koji nabraja sve restauratore i preparatore koji su djelovali u ondašnjoj SFRJ kao restauratore odnosno preparatore koji u Hrvatskoj rade na metalu (no najčešće se tu ne radi o specijalistima, većinom su radili na više materijala) još navodi Ljerku Krleža koja je kao restaurator radila u Arheološkom muzeju Istre, preparatora Tvrtka Kralika u Muzeju Slavonije, kao i preparatore Janka Jeličića i Josipa Bolibruha koji su radili u Povijesnom muzeju Hrvatske. Nadalje se u spomenutom dokumentu navode i još sljedeća imena: Petar Knez, koji je radio u Muzeju grada Splita, Josipa Barleka u Etnografskom muzeju u Zagrebu, Đorđa Orbanića u Arheološkom muzeju u Splitu, konzervatora Vladimira Biljana u Rijeci, Srđana Hrkalovića u Sisku, te Renatu Andjus Russo u Dubrovniku i Gabrijela Medveda u Gliptoteci u Zagrebu (sve preparatori, osim gdje je drugačije navedeno,).
Zasigurno je da bi danas metode i rezultati rada tih prvih poznatih osoba koje su tada radile na konzervaciji metalnih predmeta bili prilično dvojbeni no moramo biti svijesni vremena i sredine u kojoj su djelovali.
Prekretnicu ka suvremeno zasnovanom radu na predmetima svakako predstavlja zapošljavanje Maje Velicogna Novoselac koja je u Muzeju za umjetnost i obrt radila od 1979. do 2018. godine, ona je dugi niz godina bila jedini školovani restaurator metala u Hrvatskoj (diplomirala je restauriranje metala, stakla i keramike na Visokoj školi za primijenjenu umjetnost u Beču 1978.).