desno|minijatura|200px|Krunica, brojanica, čislo ili očenaši, molitveno pomagalo za molitvu krunice. mini|desno|Prikaz spomendana Kraljice Svete Krunice. Krunica, sveta krunica, rožarij ili ružarij (lat. Rosarium, engl. Rosary, njem. Rosenkranz, šp. Rosario) katolička je molitva u čast Blažene Djevice Marije i blagoslovina te naziv molitvenoga pomagala (očenaši, brojanice). krunica proleksis.lzmk.hr. Proleksis enciklopedija. Objavljeno 22. lipnja 2012. Pristupljeno 1. rujna 2022. Naziva se još i Gospina krunica te Krunica Blažene Djevice Marije (lat. Rosarium Virginis Mariae) kako bi je se razlikovalo od ostalih oblika te pobožnosti. Jedna je od najpoznatijih i najraširenijih katoličkih pobožnosti. Ujedno je i najcjelovitija katolička pobožnost jer u sebi sažima sve kristološke, mariološke i teološke istine katoličanstva objedinjujući ih u temeljnim kršćanskim molitvama (Vjerovanje, Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu i Zdravo Kraljice) te otajstvima. U Crkvenoj predaji, tradiciji i bogoslužju posebno su joj posvećeni mjeseci svibanj i listopad (svibanjske i listopadske pobožnosti), marijanski mjeseci.
Podrijetlo imena Riječ »krunica« umanjenica je riječi »kruna«, a uveo ju je mistik dominikanac Heinrich Seuse iz Konstanza. U njegovo vrijeme bio je običaj među zaljubljenima međusobno darivanje krunama – vijencima ruža. To ga je navelo na ideju da Bl. Djevici Mariji isplete vijenac od 150 ruža i tako je nastao dvostruki naziv krunica i ružarij (lat. rosarium). Krunica je i naziv za »brojanicu«, kojom se broje zdravomarije, a koje se u nekim hrvatskim predjelima nazivaju »očenaši«. Ovisno o molitveniku, razdoblju i mjestu molitve ili izdavanja, ponegdje se razlikuje redoslijed riječi u zazivima, no sadržaj tj. događaji iz života Svete Obitelji koji se spominju u zazivima jednaki su. Sintaktička osobitost molitve krunice u hrvatskomu jeziku jest dolazak glagola na posljednje mjesto u zazivu (pr. „koji je od mrtvih uskrsnuo”).
Opis molitve mini|250px|Prikaz načina molitve krunice. Sastoji se od niza molitvi Zdravo Marijo. Na početku svakih deset Zdravo Marija umetnut je Oče naš, koji molitvu dijeli na desetice, nakon kojih se izgovara Slava Ocu. Krunica ima pet desetica (desetki). Sastoji se od 20 Otajstava (Mysteria) koja su podijeljena na četiri jednaka dijela tj. četiri tematska kruga koji obuhvaćaju Isusov život i tako se na temelju biblijskih tekstova razmišlja o radosnim, svjetlosnim, žalosnim i slavnim otajstvima. Prigodom dvadeset i pete obljetnice svojeg pontifikata 2002. godine papa Ivan Pavao II. uveo je četvrto otajstvo pod nazivom otajstvo svjetla. Papa Ivan Pavao II. u molitvu krunice uveo otajstva svjetla ika.hr. Informativna katolička agencija
Može se moliti i kao zagovorna molitva, na određenu nakanu ili za određenu osobu. Flynn, Vinny: Krunica kao zagovorna molitva Stella Maris, 19. ožujka 2014. (Prijevod: Ružica Šilić)
Molitveni načini Postoje tri načina molitve krunice. Svim molitvenim načinima na zajednički su početni Znak Križa, prikazba molitve krunice, Apostolsko vjerovanje, molitva Očenaša, triju Zdravomarija (sa zazivima: »koji neka nam umnoži vjeru«, »koji neka nam učvrsti ufanje«, »koji neka nam usavrši ljubav«), Slava Ocu te Fatimske molitve („O, moj Isuse...!”), kojom se zaključuje svaka izmoljena desetica. Nakon njih slijedi jedan od triju načina molitve otajstava:
prvi način: nakon svake Zdravomarije nadodaje se zaziv prema otajstvu koje se moli (pr. „Koga si, Djevice, po Duhu Svetom začela”); drugi (Rimski) način: prije molitve svakoga otajstva čita se njegov navještaj pa se u molitvi Zdravomarija ne dodaje zaziv kao u prvome načinu te treći način: mjesto kratkoga navještaja otajstva čita se iz biblijski odlomak vezan uz otajstvo ili prigodna pjesma nadahnuta tim otajstvom.
Nakon molitve svih pet otajstva moguća je molitva desetice krunice na određenu nakanu (na nakane Svetoga Oca, za duše u čistilištu, pokojne...), no s njom ili bez nje nakon molitve otajstava slijedi molitva Salve Regina uz responzorij i zaključnu molitvu. Često se mole i Lauretanske litanije, Anđeoski pozdrav (Kraljice neba u uskrsnome vremenu) i ine marijanske molitve (Sub tuum i sl.).
Povijest molitve
Tekstovi iz V. i VI. st. potvrđuju crkvenu praksu recitacije svih 150 psalama, za koju se smatra da je preteča krunici. Gubitkom uporabe latinskoga jezika u puku se kroz stoljeća počela širiti praksa zamjene psalama Očenašima, a od širenja marijanskih pobožnosti u XII. st. i Zdravomarijama.
Početkom XII. st. na Zapadu se širila praksa recitacije molitve Zdravo Marijo. Od te molitve bio je poznat i izgovaran samo njezin prvi dio, anđeoski pozdrav (Angelus) i Elizabetin blagoslov. Tek pred kraj XV. st., kad se raširio običaj moljenja „Sveta Marijo”, bilo je pridodano izgovaranje imena Isus i završni Amen.
Njemački kartuzijanac Henrik Kalkar podijelio je 150 Zdravo Marija na 15 desetica između kojih je umetnuo molitvu Oče naš. Otprilike u isto vrijeme nastaje legenda o nastanku krunice svetog Dominika, utemeljitelja Reda dominikanaca, koju je osobito širio njegov subrat Alan de la Roche, ujedno i kao sredstvo borbe protiv albigenskoga krivovjerja. Horvat, Josip: Da, Krunica je moćno oružje protiv zla Imitatio Mariae. Pristupljeno 23. kolovoza 2022.
Prvi dokument koji potvrđuje postojanje ili pokušaj ujedinjenja molitava ponavljanja Zdravo Marija s meditacijama otajstava preuzetih iz Biblije dolazi iz XV. st. Između godine 1410. i 1439. Dominik Pruski, kartuzijanac iz Kölna, predlaže novi oblik molitve prema kojoj je moljenje Zdravo Marija svedeno na 50 puta, ali je svakoj molitvi Zdravo Marije pridodan određeni odlomak Evanđelja. Ti odlomci bili su raspodijeljeni tako da ih je 14 razmatralo Isusov život prije početka javnoga djelovanja, šest njegovo javno djelovanje; 24 Njegovu muku i smrt te ostalih šest Isusovo uskrsnuće, slavu i krunidbu Marijinu na nebu. Takav način razmatranja otajstava spasenja dovest će i do podjele na tri velika otajstva: radosno, žalosno i slavno. Osobito u XV. st. takav će se ustroj molitve ustaliti doživjeti svoj veliki procvat diljem Europe. Smatra se da se izraz Otajstvo (Mysterium) prvi put u ovome značenju javlja 1480. u Veneciji, u statutima bratovištine svete Krunice, a godinu dana kasnije i u Firenzi.
Nakon što se pobožnost jako raširila među vjernicima, osjetila se potreba daljnjega pojednostavljivanja pobožnosti. Godine 1521. dominikanac Alberto da Castello sveo je pedeset otajstava krunice na petnaest preoblikovanjem u razmatranje u obliku kraćega teksta ili ponavljanja kratkih zaziva iza svakoga moljenja prvoga dijela Zdravo Marijo. Mnoga marijanska bratstva širom tadašnje Europe prihvatila su tu inačicu pobožnosti.
Listopadska pobožnost nastala je kao znak zahvalnosti Majci Božjoj koja je pomogla kršćanskoj mornarici u bitci kod Lepanta u Korintskome zaljevu 1571. godine. Papa Pio V. uputio je, naime, poziv svim vjernicima na molitvu Gospine krunice za pobjedu kršćana protiv osmanlijske vojske. Blažena Djevica Marija stekla je od tada naslov Kraljica svete Krunice (Gospa od Ružarija/Rožarija) te je, kako bi se istaknula važnost molitve krunice u izvojevanju pobjede, ustanovljen spomendan Blažene Djevice Marije od Krunice.
Početkom XVII. st. u rimskoj dominikanskoj crkvi Svete Marije Sopra Minerva uvedena je molitvena praksa dodatka Marijine antifone Salve Regina i recitacije Lauretanskih litanija. Dominikanac Timoteo Ricci uvodi pobožnost Vječne krunice u samostanu u Bologni, kojom je svaki sat svakoga dana u godini povjerio jednomu redovniku za molitvu krunice. Paulina Jaricot pokreće u XIX. st. Živu krunicu s nakanom za uspješnu misijsku djelatnost Crkve.
Biblijsko utemeljenje Molitva krunice u današnjem obliku razvila se iz običaja okupljanja apostola i recitiranja psalama u točno određenu dijelu dana i noći (Dj 3,1; 10,9; 30,1; 6,25) te predstavlja nastavak židovske prakse opisane u psalmima 119 i 164, 1Kor 10,5 i propisima hramske službe u Knjizi Izlaska i Ponovljenu zakonu. Svojevrsna preteča krunice bila je molitva Psaltira Blaženoj Djevici Mariji u sklopu časoslova. Orlin Johson, Kevin: Ovo je deset glavnih zabluda o molitvi krunice Bitno, 7. kolovoza 2016. (Prijevod: Nenad Palac).
Biblijska razmatranja neodvojivi su i sastavni dio molitve krunice. Papa Ivan Pavao II. u apostolskome pismu Rosarium Virginis Mariae (Krunica Djevice Marije, br. 12) navodi:Vlašić, Josip: Razmatranja o otajstvima krunice, Informativni centar »Mir« Međugorje: Međugorje, 2023., str. 6-7.
Svako otajstvo temelji se na novozavjetnom događaju, s referencijama i najavama iz knjiga Staroga zavjeta. Misna knjiga za narod. Godina A, Kršćanska sadašnjost: Zagreb, 1972., str. 433-435. Poziv neba na molitvu krunice, Informativni centar »Mir« Međugorje, 2018.
Radosna otajstva (mole se ponedjeljkom i subotom) Blagovijest: Navještenje rođenja Isusova nalazimo u Lk 1, 26-38. O »znaku Emanuela« piše Iz (7, 10-15), Prva knjiga Ljetopisa (17, 3-15) donosi Natanov navještaj radosne vijesti Davidu, a Knjiga Postanka (18, 1-14) navještenje Sari. Marijin pohod Elizabeti: Izvještaj o susretu dviju majki donosi Luka (Lk 1, 39-45). Pohođenje odgovara starozavjetnom pohodu Kovčega Saveza Jeruzalemu (2 Sam 6, 1-19). U ulozi Ivana Krstitelja, Elizabetina sina, u povijesti spasenja piše Ivan (Iv 1, 19-23). O pohodu kao navještaju dolaska Mesije piše Izaija (Iz 11, 1-10). Kristovo rođenje: Izvještaj o Isusovu rođenju donosi Lk 2, 1-20. Proroštvo o Betlehemu kao mjestu rođenja iznosi prorok Mihej (5, 1-5), a o »rođenju od žene da primimo posinjenje« poslanica Galaćanima (Gal 4, 1-7). Okolnosti Kristovog rođenja tematizira i poslanica Filipljanima (Fil 2, 6-11). Prikazanje u Hramu: Ivan, izvješćujući o prikazanju, govori o Kristu kao »pravom Hramu« (Iv 2, 13-22) i »svjetlu na rasvjetljenje naroda« (Iv 3, 16-21). Lukin izvještaj u prikazanju vidi očitovanje Mesije (Lk 2, 22-40). Ivanov i Lukin izvještaj odražava se i u poslanici Hebrejima (Heb 9, 6-14). Traženje Isusa u Hramu: ovaj događaj iz Isusova života donose Lk 2, 42-52 i Iv 12, 44-50. Isus se, govoreći o »Domu Oca mojega«, poziva na Psalam 27. O Kristovoj mudrosti prilikom razgovora s hramskim učenjacima piše 1 Kor 2, 6-16, a o idealu obiteljske svetosti kao personifikaciji Hrama govori poslanica Efežanima (Ef 5).
Žalosna otajstva (mole se utorkom i petkom) Kristova tjeskoba: O »smrtnoj borbi« u Getsemaniju piše evanđelist Matej (Mt 26, 36-45), a nadovezuje se na Psalam 43. O Judinom poljupcu kao činu izdaje govore Ps 55 i Iv 13, 18-30. Prema Ivanu (Iv 8, 46-59), Isus u svojoj smrenoj borbi za cilj ima jedino proslaviti Oca. Bičevanje: Isusovo bičevanje i pogrđivanje na »dvoru Pilatovu« (Mt 26, 66-68 i 27, 20-26) metafora je Jeremijina (Jer 18, 18-23) odnosno Lukina (Lk 6, 22-23) i Matejeva (24, 8-13) proroštva o progonjenoj Crkvi i pozivu na molitvi za »progonjenu braću«. O smislu podnošenja nepravednih patnji, a u surječju Isusova bičevanja, govore Jer 31, 7-18 ili Iz 50, 5-10. Krunjenje trnovom krunom: čin izrugivanja (Mt 27, 27-30) je prema Otkrivenju (Otk 19, 11-16) i Psalmu 2 zemaljska simbolika skore krunidbe na nebesima. U Zaharijinu najveštaju (Zah 9, 9) Matej (Mt 21, 1-10) u kralju Davidu vidi Kristov pralik. Dalje navodi (Mt 21, 33-46) kako se trpljenjem »zadobiva udio« u Kristovu kraljevstvu. Nošenje križa: Izvještaje o Isusovom suđenju i križnom putu donose Iv 19, 12-17 i Mt 10, 38. Luka (Lk 9, 57-62) u Isusovu nošenju križa nalazi analogiju za sve kršćane. Križ je jedino sredstvo spasenja (Gal 2, 19-20 i 1 Kor 2, 1-11), a put križa »put« obraćenja (Iz 43, 16-20 i 52, 11-12). Kristova smrt na križu: Matejev izvještaj (Mt 27, 45-54) teološko-simbolički tumače poslanica Herbejima (Heb 9, 11-15, svećenički značaj Kristove smrti, Krist kao Veliki svećenik), Ivan (Iv 11, 1-45, govori o »smrti naše braće«) i Djela apostolska (Dj 2, 22-36), koja u smrti vide polazište novoga života. Kristova smrt u sakramentima ogleda se u Iv 19, 25-37 i poslanici Rimljanima (Rim 6, 1-11).