mini|250px|desno|Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, koju je Ustavotvorna skupština donijela 1789., na vrhu ima prikaz oka Providnosti, simbola koji se često povezuje sa slobodnim zidarstvom. Teorije urota o ulozi slobodnog zidarstva u Francuskoj revoluciji (započela 1789. godine i trajala do 1795., po nekima i 1799. godine) pripisuju slobodnim zidarima presudan utjecaj na pokretanje revolucionarnih zbivanja te tvrde kako je upravo slobodnozidarskih organizacija bila skrivena pokretačka snaga iza ključnih događaja, odluka i osoba koje su obilježile razdoblje revolucije. Međutim, povijesni dokazi za takve tvrdnje ostaju ograničeni i često proizlaze iz spekulativnih ili ideološki obojenih interpretacija povijesti.
Historiografija Preteče teorije Teorija o masonskoj uroti protiv društvenog i političkog poretka u Francuskoj ima nekoliko izvora, a svoje začetke nalazi već tijekom druge polovice 18. stoljeća. François-Henri de Virieu (1754. – 1793.), slobodni zidar iz martinističke lože u Lyonu, nakon sudjelovanja na poznatom kongresu slobodnih zidara u Wilhelmsbadu 1782. godine, gdje je predstavljao vojvodu od Havré-Croya, izjavio je da je otkrio urotu koja će uskoro buknuti s takvom snagom da "ni Monarhija ni Crkva neće moći preživjeti." Godine 1786. pruski časnik i bivši slobodni zidar Ernst August von Göchhausen u svojoj knjizi Otkrića o kozmopolitskom političkom sustavu denuncira urotu slobodnih zidara, bavarskih Iluminata i isusovaca, predviđajući da će ubrzo uslijediti "neizbježne svjetske revolucije", čak tri godine prije nego što je izbila Francuska revolucija. Godine 1789. francuski esejist Jean-Pierre-Louis de Luchet, poznat i kao markiz od Lucheta, objavio je djelo Esej o sekti iluminata u kojem je optužio vodeće ljude bavarskih Iluminata za tajno upravljanje europskim slobodnim zidarstvom, osobito onim u Francuskoj. Godine 1790. francuski svećenik Antoine Estève Baissie u jednom svom eseju iznosi tvrdnje o masonskoj uroti iza revolucionarnih događaja. Sljedeće godine, 1791., Jacques-François Lefranc, pripadnik francuske kongregacije eudista, postavlja temelje teorije o revolucionarnoj uroti slobodnih zidara, tvrdeći da su upravo masonske lože svjesno i direktno organizirale revolucionarne događaje. 1792. godine, francuski rojalističi esejist Antoine de Rivarol u djelu Povijest Revolucije iznosi slične ideje, kao i pruski političar grof Christian von Haugwitz u knjizi Pastoralno pismo pravim i potpunim slobodnim zidarima starog sustava, gdje kritizira martinistički utjecaj unutar loža. Godine 1793. francuski isusovac Pierre-Joseph de Clorivière u svojoj knjizi Doktrine Deklaracije o pravima čovjeka također podupire tezu o masonskoj pozadini Revolucije. Godine 1797. izlazi knjiga Istinski autori Francuske revolucije iz 1789 pod pseudonimom Jourde, čiji je autor navodno bio Nicolas Sourdat, a u kojoj se optužuju slobodni zidari da su izravno poticali revoluciju. Prema toj knjizi, upravo su slobodni zidari revolucionarima osigurali financijska sredstva i vodili propagandu. Iste godine, francuski ljekarnik i pisac Charles Louis Cadet de Gassicourt također objašnjava kako su tajna društva djelovala ispod površine tijekom Revolucije.
Najpoznatiji teoretičari
Nakon Revolucije, ovu teoriju intenzivno šire dva glavna autora.
Jedan od njih bio je francuski isusovac Augustin Barruel, čije djelo Memoari koji će poslužiti povijesti jakobinizma, objavljeno u četiri sveska između 1797. i 1799. godine, postiže velik uspjeh i prevodi se na više jezika. Njegov suradnik i istomišljenik bio je već spomenuti Jacques-François Lefranc. Barruelova knjiga iznosi teoriju urote prema kojoj su bavarski Iluminati, tajno društvo osnovano 1776. godine od strane Adama Weishaupta, infiltrirali masonske lože s ciljem svrgavanja postojeće političke i vjerske vlasti te porobljavanja čovječanstva. Barruel tvrdi kako je Francuska revolucija bila rezultat pažljivo pripremljene urote protiv Katoličke Crkve i Monarhije, koju su zajednički organizirali ateistički filozofi, slobodni zidari, iluminati i jakobinci. Ta je teza osobito prihvaćena u proturevolucionarnim krugovima, a istodobno slične tvrdnje iznosi i škotski znanstvenik i slobodni zidar John Robison. Barruel, koji je tvrdio da je i sam bio iniciran u jednu ložu, također je naveo kako su egzekutori koji su vršili smaknuća tijekom revolucionarnog Terora koristili međusobno masonski pozdrav.
Iste 1797. godine, Robison objavljuje djelo Dokazi urote protiv svih religija i vlada Europe. Robison, slično Barruelu, optužuje francuske slobodne zidare, posebno one okupljene oko Francuskog obreda, za poticanje revolucije. Poput Barruela, smatra da su bavarski Iluminati tajno djelovali na francuske lože potičući ih na urotu protiv državnih institucija i na samu ideju Revolucije.
Barruel i Robison, nezavisno jedan od drugoga, pokušavaju dokazati kako je Revolucija bila proizvod planski pripremanog revolucionarnog procesa. Prema njihovim tvrdnjama, slobodno zidarstvo i iluminati (organizacija koju su smatrali slobodnozidarskom ili barem sličnom slobodnom zidarstvu) odigrali su ključnu organizacijsku i operativnu ulogu, što smatraju važnijim čimbenikom od stvarnih društvenih problema poput gladi, nezadovoljstva trećeg staleža. ili političkih pogrešaka Luja XVI.
Prema njima, za uspješnu realizaciju Revolucije bila su potrebna dva ključna elementa: Prvo, stvaranje prikladne intelektualne i kulturne klime koja bi potaknula nezadovoljstvo i zahtjeve za promjenama. Takva je klima stvorena tijekom desetljeća prije revolucije kroz enciklopedizam i pokret prosvjetiteljstva, koji je bio izrazito prožet iluminističkom filozofijom. Drugo, postojanje organizirane skupine predvodnika i agitatora (prema njima – masonskih loža), koja će koordinirati i mobilizirati mase te usmjeravati revolucionarna zbivanja prema zacrtanom cilju.
Kasniji razvoj teorije 19. stoljeće Tijekom 19. stoljeća brojni su povjesničari, esejisti i istraživači nastavili razvijati teoriju o povezanosti slobodnog zidarstva i Francuske revolucije, nastojeći dokazati ili opovrgnuti tvrdnje o masonskoj uroti kao pokretačkoj snazi revolucionarnih zbivanja. Godine 1800. francuski esejist Lievin-Bonaventure Proyart objavio je djelo Luj XVI. svrgnut prije nego što je postao kralj ili prikaz uzroka koji su doveli do Francuske revolucije i potresli sva europska prijestolja. Godine 1803. njemački pisac i luteranski teolog Johann August von Starck objavljuje knjigu Trijumf filozofije u 18. stoljeću u kojoj ponovno zagovara teze Augustina Barruela o masonskoj uroti. Godine 1807. španjolski isusovac i filolog Lorenzo Hervás u svom djelu Uzroci Francuske revolucije među glavnim uzrocima revolucije navodi slobodno zidarstvo, jansenizam, kalvinizam i suvremenu filozofiju. Godine 1820., četiri godine nakon smrti markiza Thomasa de Frondevillea, člana lože iz Pavillyja u Normandiji, objavljen je njegov esej koji optužuje slobodne zidare za antimonarhističku urotu. Godine 1856. francuski socijalistički političar te novinar Louis Blanc objavljuje Povijest Francuske revolucije, gdje ponovno ističe utjecaj slobodnog zidarstva. Godine 1862. francuski povjesničar Alfred François Nettement izdaje djelo Nova povijest revolucije iz 1789. u kojem ukazuje na veze između slobodnog zidarstva, bavarskih iluminata i Francuske revolucije. Godine 1863. francuski časnik Jean-Emmanuel Le Coulteux de Canteleu objavio je knjigu Sekte i tajna politička društva: esej o njihovoj povijesti od najstarijih vremena do Francuske revolucije. Godine 1871. američki slobodni zidari Albert Pike u svom djelu Moral i dogma, osobito u poglavlju posvećenom 30. stupnju Škotskog obreda, potvrđuje tezu o tome da je slobodno zidarstvo tajno pripremalo i organiziralo Francusku revoluciju. Godine 1872. francuski katolički pisac François-Xavier Gautrelet objavljuje knjigu Slobodno zidarstvo i revolucija u kojoj ističe utjecaj slobodnog zidarstva u Francuskoj revoluciji, usmjeren prvenstveno protiv Katoličke Crkve. Godine 1873. francuski katolički i antimasonski književnik Alexandre de Saint-Albin objavio je knjigu Dokumenti o Francuskoj revoluciji. Godine 1877. francuski katolički teolog i esejist Jean-Joseph Gaume optužuje slobodno zidarstvo za organiziranu urotu tijekom Francuske revolucije. Godine 1880. francuski isusovac Nicolas Deschamps te odvjetnik i pisac Claudio Jannet objavljuju knjigu Tajna društva i društvo ili filozofija suvremene povijesti. Prema Deschampsu, kralju Luju XVI. smrtna je presuda navodno bila izrečena prvo u jednoj masonskoj loži, prije nego što je službeno osuđen u Narodnoj skupštini Francuske. Godine 1884. Claudio Jannet objavljuje još jednu knjigu na ovu temu, ovoga puta u suradnji s esejistom Louisom d'Estampesom, pod naslovom Slobodno zidarstvo i Revolucija. Godine 1885. irski misionar i esejist George F. Dillon ponovno razvija tezu o središnjoj ulozi bavarskih iluminata u revolucionarnim zbivanjima. Godine 1897. francuski katolički svećenik i antimasonski aktivist Jean Anselme Tilloy opisuje Francusku revoluciju kao urotu masonskih loža, iluminata te židovskih elita. U svojoj analizi navodi tajni savez između de Mirabeaua, židovskog filozofa Mendelssohna i bavarskih iluminata, koji se navodno sklopio u Berlinu prije izbijanja revolucije. Belgijski katolički svećenik i antimasonski aktivist Jean Guillaume Gyr također optužuje slobodno zidarstvo da je bilo aktivno uključeno u urotu tijekom Francuske revolucije.
20. stoljeće Početkom 20. stoljeća, francuski povjesničar Augustin Cochin iznosi tezu, temeljenu na sociološkom pristupu, prema kojoj je slobodno zidarstvo bilo jedno od ključnih "intelektualnih zajednica" koje su pripremile teren za revoluciju, posebice ističući ulogu bretonskog slobodnog zidarstva. Cochinova djela, pronađena nakon njegove smrti, naišla su na pohvale njegovih bliskih prijatelja, ali uglavnom na skepticizam ili oštru kritiku u stručnim krugovima. Francuski povjesničar Philippe Sagnac smatra kako je slobodno zidarstvo, kao dijete francuske filozofije, pripremilo Revoluciju tako što je oblikovalo javno mišljenje za reforme koje su mogle biti provedene mirnim putem. Godine 1904., francuski novinar Maurice Talmeyr objavio je knjigu Slobodno zidarstvo i Francuska revolucija – kako se oblikuje javno mnijenje. Godine 1904., 1906. i 1910., francuski esejist i nacionalistički aktivist André Baron objavio je tri knjige, pod pseudonimom Louis Dasté, koje se bave ovom temom: Slobodno zidarstvo i Teror, Tajna društva: njihov zločin od inicijanata Izide do modernih slobodnih zidara te Marija Antoaneta i masonska urota. Godine 1905., francuski antisemitski esejist François Bournand u djelu Povijest slobodnog zidarstva od početaka do kraja Francuske revolucije tvrdi da je Revolucija izravno proizašla iz slobodnog zidarstva. Godine 1908., belgijski pravnik Ernest Nys u svojoj knjizi Moderne ideje: međunarodno pravo i slobodno zidarstvo tvrdi da Revolucija ne bi mogla uspjeti bez pomoći slobodnog zidarstva.
Godine 1909. francuski povjesničar Gustave Bord objavio je djelo Revolucionarna urota 1789. gdje tvrdi da je upravo slobodno zidarstvo koordiniralo revolucionarna zbivanja. Godine 1919., engleska povjesničarka i teoretičarka urota Nesta Webster objavila je knjigu Francuska revolucija: Studija o demokraciji gdje također podupire tezu o masonskoj uroti. Godine 1923., francuski povjesničar Henri Pouget de Saint-André u knjizi Skriveni tvorci Francuske revolucije pripisuje Revoluciju utjecaju templarske observancije. Godine 1926. francuski povjesničar i slobodni zidar Gaston Martin u svojoj knjizi Francusko slobodno zidarstvo i priprema Revolucije odbacuje tezu o svjesnoj masonskoj uroti, ali ipak prihvaća određeni stupanj slobodnozidarskog utjecaja u širenju revolucionarnih ideja. Godine 1928. francuski esejist vikdont Léon de Poncins objavio je knjigu Tajne sile Revolucije u kojoj govori o judeomasonskoj uroti u Francuskoj revoluciji.