mini|desno|250px|Suvremena rekonstrukcija cjelovitoga kraljevskog grba Kotromanića. Očuvani pečati potvrđuju raspored heraldičkih figura, ali ne svjedoče o njihovim bojama.

Ljiljan u bosanskohercegovačkoj heraldici heraldička je figura koja se pojavljuje na grbovima, pečatima, zastavama, novcu i drugim obilježjima povezanima s Bosnom i Hercegovinom. Najpoznatiji srednjovjekovni prikaz čine kosa greda i šest ljiljana na kraljevskim pečatima Tvrtka I. Kotromanića, a isti su motiv u svojoj heraldici zadržali i njegovi nasljednici. U tom je razdoblju ljiljan imao vladarsku i dinastičku ulogu te je ujedno predstavljao bosansku krunu i kraljevstvo.

Heraldika Kotromanića prestala se službeno upotrebljavati nakon propasti Bosanskoga Kraljevstva 1463. U ranome novom vijeku Bosni su u europskim i ilirskim grbovnicima pripisivani različiti grbovi, dok su austrougarske i jugoslavenske vlasti upotrebljavale druga obilježja. Kosa greda sa šest ljiljana ponovno je uvedena u državnu simboliku 1992., kada je ugrađena u grb i zastavu Republike Bosne i Hercegovine. Ta su obilježja bila suvremena heraldička rekonstrukcija srednjovjekovnih uzora, a ne preslika neke očuvane srednjovjekovne zastave.

U suvremenoj se uporabi ljiljan povezuje sa srednjovjekovnom bosanskom kraljevskom tradicijom, državnim obilježjima Republike Bosne i Hercegovine, vojnom simbolikom Armije Republike Bosne i Hercegovine te nacionalnim i kulturnim identitetom Bošnjaka. Heraldička figura nije botanički prikaz vrste Lilium bosniacum, premda su ta dva motiva u novije doba često simbolički povezivana.

Heraldički oblik i europski kontekst

Heraldički ljiljan stilizirana je biljna figura s izduženim središnjim vrhom, dvama povijenim bočnim listovima i poprečnom trakom koja ih povezuje. Njegov oblik nije nastao kao precizan prikaz određene biljne vrste. U europskoj heraldici mogao je imati kraljevsko, dinastičko, vjersko ili ukrasno značenje, ovisno od vremena i nositelja grba.

Iako je posebno povezan s francuskom monarhijom, ljiljan nije bio isključivo francuski znak. Upotrebljavale su ga brojne europske dinastije, gradovi, crkvene ustanove i plemićke obitelji. Njegovo pojavljivanje u Bosni valja promatrati u sklopu šireg kruženja heraldičkih obrazaca između jadranskih, srednjoeuropskih, ugarskih i anžuvinskih dvorova. Poznati izvori ne omogućuju da se bosanska uporaba izvede iz samo jednog uzora, niti potvrđuju popularne priče prema kojima bi ljiljan bosanskom vladaru neposredno "darovao" francuski kralj.

Važno ograničenje pri rekonstrukciji srednjovjekovnog grba predstavljaju izvori. Pečati su otisnuti u jednobojnom vosku, pa potvrđuju oblik i raspored figura, ali ne i heraldičke boje. Nije sačuvan ni domaći srednjovjekovni pisani blazon koji bi pouzdano odredio boju štita, grede i ljiljana. Zlatni vez na tekstilu iz Mila potvrđuje uporabu zlatnih ljiljana na tom predmetu, ali sam po sebi ne dokazuje puni plavo-bijelo-zlatni blazon koji je kodificiran 1992.

Srednjovjekovna Bosna

Od banske kose grede do kraljevskog grba

mini|lijevo|220px|Mali pečat Tvrtka Kotromanića kao bana Bosne, 1356. Na štitu je kosa greda bez šest ljiljana.

Najstariji pouzdano datiran heraldički prikaz Tvrtka Kotromanića kao bana Bosne nalazi se na pečatu povelje od 14. ožujka 1356. Na štitu je prikazana kosa greda, ali oko nje još nema šest ljiljana. Greda je pripadala starijem obiteljskom heraldičkom nasljeđu Kotromanića i činila je osnovu kasnijeg kraljevskog grba.

Nakon što je Tvrtko u jesen 1377. uzeo kraljevsku titulu, njegov heraldički program znatno je proširen. Uz kosu gredu pojavljuje se šest ljiljana, po tri sa svake strane. U historiografiji se ta promjena tumači kao vizualno isticanje nove kraljevske časti: raniji banski i obiteljski znak preoblikovan je u složeniji kraljevski grb, prikladan novom položaju njegovog nositelja.

Ljiljani nisu bili jedina oznaka novostečene kraljevske vlasti. Tvrtkovi pečati istovremeno su povezivali bosansku dinastičku tradiciju s njegovim pretenzijama na nasljeđe Nemanjića. Zbog toga srednjovjekovni heraldički sklop valja promatrati s kraljevskom titulaturom, ceremonijalom i političkim programom, a ne kao izoliran ukras.

Kraljevski pečati i nasljednici

Najpotpuniji prikaz Tvrtkove heraldike očuvan je na velikom dvostranom kraljevskom pečatu, promjera približno 112 mm. Na prednjoj strani prikazan je kralj na gotičkom prijestolju, uz dva štita. Na jednom je dvoglavi orao, preuzet iz nemanjićke tradicije i povezan sa srpskim dijelom Tvrtkove kraljevske titule, dok je na drugom kosa greda sa šest ljiljana, povezana s Bosnom i Kotromanićima.

Na poleđini je kralj prikazan kao konjanik. Grb s kosom gredom i ljiljanima ponavlja se na njegovom štitu, zastavici i pokrivaču konja. Takvo ponavljanje nije imalo samo ukrasnu ulogu: heraldička figura povezivao je vladara, njegovu vojnu moć i zemlju kojom je vladao. Na malom kraljevskom pečatu prikazan je i cjelovit heraldički ukras sa štitom, kacigom, krunom, čelenkom i plaštem.

Kralj Stjepan Dabiša nastavio je koristiti Tvrtkovu veliku pečatnu matricu, čime je naglasio nasljedstvo kraljevske vlasti. Za vladavine Stjepana Ostoje, najkasnije početkom 15. stoljeća, izrađena je nova matrica. Na njoj je raniji dvostruki heraldički program sažet, a kruna oblikovana ljiljanima postala je opći znak kraljevske časti i bosanske krune. Pečatnu tradiciju potom su, uz određene izmjene u kompoziciji i titulaturi, nastavili Tvrtko II. Kotromanić, Stjepan Tomaš i posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.

Dosljedno ponavljanje ljiljana u kraljevskoj kancelariji dalo je znaku kontinuitet koji je nadilazio jednog vladara. Ipak, nije postojala suvremena državna heraldička služba koja bi posebnim pravnim aktom utvrdila nepromjenjiv grb. Oblik se prenosio pečatima, novcem, dvorskim predmetima i drugim sredstvima javnog predstavljanja kraljevske vlasti.

Novac, tekstil i kamena plastika

Ljiljan se, osim na pečatima, pojavljuje i na bosanskom kraljevskom novcu. Pojedine emisije Tvrtka I. nose štit s kosom gredom, krunu s ljiljanima ili druge sažete elemente kraljevskog heraldičkog programa. Novac je omogućivao širenje vladarskog znaka izvan dvora i kancelarije, pa je imao važnu predstavničku ulogu u gospodarstvu i međunarodnoj trgovini.

U kraljevskom mauzoleju u Milama pronađeni su ulomci skupocjenog tekstila sa zlatno vezenim ljiljanima. Brokat se povezuje s kraljevskim ukopom, najčešće s Tvrtkom I., i potvrđuje da je motiv bio dio dvorskog ceremonijala i materijalne kulture. Njegovi zlatni vezovi utjecali su i na modernu rekonstrukciju državnoga grba početkom 1990-ih.

Stilizirani cvjetovi i ljiljanoliki oblici nalaze se i na nakitu, arhitektonskoj plastici te pojedinim stećcima i nadgrobnim spomenicima. Međutim, nije svaki trodijelni cvjetni ukras heraldički ljiljan niti se svaki takav motiv može povezati s Kotromanićima. Heraldičko značenje može se pouzdanije utvrditi tek kada je figura smještena na štitu, pečatu, zastavi ili u drugom jasno označenom vladarskom kontekstu.

Vladarski, dinastički i zemaljski grb

Razlikovanje osobnoga, obiteljskoga i državnoga grba u srednjem vijeku nije bilo jednako strogo kao u modernim državama. Grb na Tvrtkovom pečatu pripadao je kralju i njegovoj dinastiji, ali je na poveljama, diplomatskim ispravama, novcu i ceremonijalnim predmetima istovremeno predstavljao bosansku kraljevsku vlast. Zbog toga ga je najtočnije opisati kao vladarski i dinastički grb s predstavničkom funkcijom za Bosnu i bosansku krunu.

Izraz "grb Kraljevine Bosne" koristan je kao suvremena skraćenica, ali može pogrešno sugerirati da je riječ o državnom grbu uređenom na isti način kao u 19. i 20. stoljeću. Poznati izvori potvrđuju kraljevsku i dinastičku uporabu, a njihovo stalno pojavljivanje u službenoj komunikaciji objašnjava zašto je grb kasnije prihvaćen kao najprepoznatljivije obilježje srednjovjekovne bosanske državnosti.

Srednjovjekovni znak također ne valja pripisivati isključivo jednoj suvremenoj naciji. Nastao je stoljećima prije oblikovanja modernih bošnjačkih, srpskih i hrvatskih nacionalnih pokreta. Njegova naknadna nacionalna tumačenja pripadaju novijoj političkoj i kulturnoj historiji.

Od propasti kraljevstva do 20. stoljeća

Grbovnici i pripisani grbovi

Osmansko osvajanje 1463. prekinulo je djelovanje domaće kraljevske kancelarije i službenu uporabu pečata Kotromanića. Ljiljani nisu postali obilježje osmanske uprave u Bosni, niti je između srednjovjekovne kraljevske heraldike i državne obnove 1992. postojao neprekinut lanac službene upotrebe.

Bosna se ipak nastavila pojavljivati u zapadnoeuropskim i južnoslavenskim grbovnicima. Autori tih djela često nisu raspolagali domaćim srednjovjekovnim pečatima, pa su Bosni pripisivali međusobno različite grbove. U pojedinim ilirskim grbovnicima prikazane su prekrižene nazubljene grede ili štapovi s glavama, dok je u drugim europskim heraldičkim djelima Bosnu predstavljala oklopljena ili odjevena ruka koja drži sablju.

Takvi prikazi nazivaju se pripisanim ili izmišljenim grbovima: predstavljali su zamisao kasnijih autora o heraldici određene zemlje, a ne nužno grb koji je nastao i bio službeno upotrebljavan u toj zemlji. Oni su važni za historiju europske predstave o Bosni, ali ne dokazuju neprekinutog trajanja srednjovjekovnog kotromanićkog grba.

Austrougarska i jugoslavenska obilježja

mini|desno|220px|Grb Bosne i Hercegovine pod austrougarskom upravom, uveden 1889.

Austrougarska uprava uvela je 1889. teritorijalni grb Bosne i Hercegovine sa zlatnim poljem i crveno odjevenom rukom koja drži srebrnu sablju. Kompozicija se oslanjala na jedan od kasnijih pripisanih bosanskih grbova, a ne na heraldiku Kotromanića. Njome je Monarhija nastojala stvoriti prepoznatljivo zemaljsko obilježje bez vezivanja za neku od suvremenih nacionalnih zajednica.

Nakon 1918. Bosna i Hercegovina nije imala poseban kotromanićki grb u službenom sustavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije. Ljiljan se nije pojavljivao ni na republičkom amblemu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Taj amblem sadržavao je industrijske dimnjake, planinski obris, klasove žita i crvenu petokraku zvijezdu, u skladu sa socijalističkom heraldikom i naglaskom na obnovu, radništvo i gospodarstvo.

Republika Bosna i Hercegovina

Izrada i usvajanje obilježja

Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine prihvatila je 27. veljače 1991. inicijativu da se ustavnim promjenama odrede novi naziv, grb i zastava republike. Formirana je stručna grupa u kojoj su bili Zvonimir Bebek, Boris Nilević, Enver Imamović, Mirza Ćeman, Tihomir Glavaš i Vedran Hadžović. Zadatak nije bio oblikovanje nacionalni znak samo jednog naroda, nego pronaći povijesni utemeljena, etnički i vjerski neutralna obilježja koja bi mogla predstavljati sve građane i konstitutivne narode Bosne i Hercegovine.

Prvi prijedlog zastave imao je svijetloplavu podlogu, djelomično inspiriranu bojom Ujedinjenih naroda. Parlamentarni postupak prekinut je izbijanjem rata, ali su Enver Imamović i Zvonimir Bebek nastavili rad na završnoj inačici. Svijetloplava podloga zamijenjena je bijelom, a rub štita, prvobitno zamišljen u srebrnoj boji, postao je zlatan.

Kao osnovni motiv uzeti su kosa greda i šest ljiljana s kraljevskih pečata Kotromanića, dok su zlatna boja ljiljana i dekorativni dojam povezani s brokatom iz Mila. Rješenje je bilo povijesni nadahnuto, ali oblikovano prema suvremenim pravilima i potrebama. Ne postoji dokaz da je srednjovjekovna Bosna imala bijelu zastavu s plavim štitom istog izgleda.

Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine odobrilo je privremeni grb i zastavu 4. svibnja 1992. Uredba sa zakonskom snagom objavljena je 20. svibnja. Grb se sastojao od plavi štit presječen bijelom kosom gredom, s po tri zlatnožuta ljiljana u svakom plavom polju. Zastava je bila bijela, s grbom u sredini, a odnos širine i dužine iznosio je 1 : 2. Način službene upotrebe dodatno je uređen posebnom uredbom u rujnu 1992.