Jacques de Livron Joachim de la Tour de la Casa Martinès de Pasqually (oko 1727. – Port-au-Prince, 1774.) bio je teurg i teozof nejasnog podrijetla. Godine 1761. osnovao je Red viteških masona izabranih svećenika svemira, poznatiji pod imenom Elus Cohens. Bio je učitelj, inicijator i blizak prijatelj Louisa-Claudea de Saint-Martina i Jean-Baptistea Willermoza. Premda se pokret poznat kao martinizam poziva na njegovo naslijeđe, zapravo s njim nije izravno povezan.

Životopis O podrijetlu Martinèsa de Pasquallyja nema pouzdanih podataka: nije poznato gdje je rođen, koje je narodnosti bio niti njegovo točno podrijetlo. Pretpostavljalo se da je bio židovskog, portugalskog, španjolskog ili francuskog porijekla, no suvremena istraživanja odbacuju hipotezu o židovstvu te ukazuju na moguću španjolsku vezu. Pouzdano je poznato da se 1767. oženio Marguerite Angélique Collas, pripadnicom imućne kolonijalne obitelji iz Saint-Dominga.

Djelovanje i osnivanje reda mini|desno|190px|Pečat Martineza de Pasquallyja. Od 1754. započeo je intenzivnu aktivnost kao teurg i osnivač ezoterijskog reda. Godine 1761. u Bordeauxu se priključio slobodnom zidarstvu i u Loži "Francuskinja" (Loge La Française) osnovao prvi coënski hram. Kasnije je u Parizu (1766.) i drugim gradovima (Lyon, Marseille, Avignon) širio vlastiti sustav. Njegov red, Elus Cohens, oblikovan je kao sustav viših stupnjeva nad temeljnim slimboličkim stupnjevima. Najviši stupanj bio je Réau-Croix.

U Parizu je oko sebe okupio krug istaknutih učenika, među kojima su najpoznatiji Jean-Baptiste Willermoz, Louis Claude de Saint-Martin i opat Pierre Fournié. Njegov glavni doktrinarni tekst bio je Traktat o reintegraciji bića (Traité sur la réintégration des êtres), temelj martinističke teurgije i mistike, u kojem je izložio učenje o "ponovnoj integraciji bića".

Smrt i nasljeđe Godine 1772. otputovao je na Saint-Domingue radi nasljedstva, gdje je umro 1774. Smrću osnivača Red Élus Coëns ubrzo se počeo raspadati; do kraja 18. stoljeća opstao je tek u manjim skupinama. Unatoč tome, Martinezovo učenje snažno je utjecalo na Willermoza, koji ga je ugradio u Ispravljeni škotski obred, i na Saint-Martina, čiji je "martinizam" izrastao iz njegovih ideja.

Martinez de Pasqually ostao je upamćen kao ključna figura francuske ezoterijske tradicije, utemeljitelj specifične mističko-slobodnozidarske teurgije i učitelj čija su učenja nastavila oblikovati europsku okultnu misao i nakon njegova života.

Doktrina Učenje Martineza de Pasquallyja pripada kršćanskoj ezoterijskoj struji slobodnog zidarstva, koju se u povijesnim izvorima naziva iluminističkom. Ova struja polazila je od ideje "nevidljive Crkve", neovisne o zemaljskim strukturama, čiji je cilj bio povratak izgubljenom znanju o skrivenim izvorima prirode i priprava za nadolazeće uništenje materijalne Crkve. Put do toga znanja vodio je kroz progresivnu inicijaciju, usmjerenu prema izravnom spoznavanju Boga kao prvotnog Jedinstva, izgubljenog nakon Adamova pada. U tom kontekstu, sustav slobodnog zidarstva pružao je organizacijski okvir u koji su ugrađene metode okultne i teurgijske prakse.

Središte doktrine čini kozmogonija i eshatologija: Bog je emanirao bića s vlastitom voljom, ali je Lucifer poželio prisvojiti stvaralačku moć, zbog čega je pao u materiju određenu za njegovu tamnicu, povukavši u pad i druge duhove. Bog je tada stvorio Čovjeka, u početku androgino biće s "tijelom slave", obdareno iznimnim moćima, da čuva pobunjenike i radi na njihovom iskupljenju. No Adam je sagriješio te također pao u materiju, postavši smrtno biće. Njegova je zadaća od tada bila spasiti sebe i stvorenje, putem unutarnjeg usavršavanja u Kristu, ali i pomoću teurgijskih operacija. Te su operacije, utemeljene na strogo uređenim ritualima, omogućavale kontakt s anđeoskim entitetima, koji su se pojavljivali u obliku znakova i svjetlosnih "pasaža" unutar teurgijske komore, potvrđujući da je inicirani na ispravnom putu "Reintegracije".

Kako bi širio ovo učenje, Martinez je 1767. osnovao Red viteških masona izabranih svećenika svemira, poznatiji pod imenom Elus Cohens. Tvrdio je da je baštinik drevne nadljudske tradicije i da djeluje pod božanskim nadahnućem.

Njegovi glavni učenici dali su različite naglaske doktrini: Louis Claude de Saint-Martin (1743. – 1803.) razvio je mističnu i filozofsku dimenziju učenja, tumačeći Francusku revoluciju kao "minijaturu Posljednjeg suda" i upozorenje Providnosti. Jean-Baptiste Willermoz (1730. – 1824.), lyonski trgovac svilom, uklopio je ideju "reintegracije" u vlastiti sustav poznat kao Ispravljeni škotski obred, naglašavajući da ona predstavlja temelj izvornog slobodnog zidarstva. Njegovu viziju, kao i učenje Martineza, branio je Joseph de Maistre u svojim Sanktpeterburškim večernjim domjencima (Soirées de Saint-Pétersbourg; 1821.).

U kasnijem razdoblju, posebice krajem 19. stoljeća, različiti su okultistički pravci polagali pravo na Martinezovo nasljeđe. Među njima je bio i Red katoličke Ruže i Križa Hrama i Grala, koji je 1890. osnovao Josephin Peladan (Sâr Mérodack). Njegov je cilj bio povratak "religiji Umjetnosti-Boga" i teokratskom idealu, u borbi protiv "latinske dekadencije". Peladan je snažno kritizirao demokraciju, promicao mistički idealizam te utjecao na simbolističke umjetnike i književnike poput Julesa Barbeyja d'Aurevillyja i Paula Bourgeta.

Bibliografija (1770. – 1772.) (prema rukopisu Louisa-Claudea de Saint-Martina), Diffusion rosicrucienne, zbirka martinista, 1999. Ili izdanje Roberta Amadua, Robert Dumas éditeur, 1974., 578 str., "izvorna verzija objavljena po prvi put usporedno s izdanjem iz 1899.":

Izvori

Kategorija:Okultisti Kategorija:Francuski slobodni zidari