390px|desno|mini|Povelja kneza Trpimira, izdana 8. ožujka 852. godine Hrvatske vladarske povelje, isprave i darovnice koje su pisali ranosrednjovjekovni hrvatski vladari, a kojima su se dodjeljivala ili potvrđivala prava, privilegije, obveze ili zakoni. Hrvatski vladari su često darivali prava ili zemlju samostanima i crkvama, koje su čuvale te povelje u kartularima.

Vladarske isprave hrvatskih knezova i kraljeva važni su izvori za rasvjetljivanje i tumačenje hrvatske povijesti ranog srednjeg vijeka, jer nadopunjuju informacije iz srednjovjekovnih kronika, koliko domaćih toliko i stranih, epigrafsku građu koja donosi bitne informacije o ranosrednjovjekovnim hrvatskim vladarima te pisma stranih dužnosnika, uglavnom rimskih papa upućenih hrvatskim vladarima, crkvenim prelatima, ostalom svećenstvu i narodu.

Sačuvalo se do danas svega dvadeset i devet isprava hrvatskih narodnih vladara. Većinom nisu sačuvane u izvorniku, već u kasnijim prijepisima zbog čega je njihov tekst tradiran u starijim (12. – 14. st.) i mlađim prijepisima (16. – 17. st.) i na takav način sačuvan do danas. Do otkrića povelje kralja Mihajla Krešimira II. (949. – o. 969.), jedine sačuvane hrvatske vladarske povelje iz 10. stoljeća, njihov broj je iznosio 28, ali s tom novom koja je bila iznova otkrivena sredinom 20. stoljeća u crkvenom arhivu, njihov broj se povisio na 29. Međutim, njihov broj može varirati te se povećati na 31, ukoliko tim ispravama pridodamo i povelje pobliže nepoznatog hrvatskog bana (inicijal imena S.) iz otprilike 1042. – 1044. godine, sačuvane u kartularu samostana sv. Kreševana u Zadru i hercega (duxa) Stjepana samostanu sv. Stjepana kod Splita iz 1078. godine. Ovisno o brojenju, njihov se ukupan broj može povećati i na 34 povelje, ukoliko se uzme da je hrvatski kralj Petar Krešimir IV. (1058. – 1074.) izdao 1060. godine dvije isprave samostanu sv. Ivana u Biogradu za privilegije i otok Žirje i samostanu sv. Marije u Zadru, 1066./67. godine, za zemlju u Točinji te dvije isprave, umjesto jedinstvene, kralja Dmitra Zvonimira (1075. – 1089.) prilikom njegova krunjenja 8. listopada 1075. godine u Solinu kraj Splita. 250px|desno|mini|Pečat kralja Petra Krešimira IV. u čijem središnjem dijelu je lik vladara koji sjedi na prijestolju držeći žezlo u jednoj, a kraljevsku jabuku u drugoj ruci, dok je uokolo lika natpis na latinskom + SIGILLVM REGIS CRESIMIRRI DALM. AQ CHRO Dvorska kancelarija u vrijeme hrvatskih narodnih vladara 200px|desno|mini|Primjer karoline, srednjovjekovnog minuskulnog pisma O hrvatskoj dvorskoj kancelariji mogu se uobličiti konkretni podaci na temelju njenih sačuvanih isprava, budući da se do danas nisu sačuvali bilo kakvi suvremeni opisi njene organizacije, funkcije i djelovanja.

Iz sačuvanih isprava saznaje se da je dvorska kancelarija za njih upotrebljavala izraze litterae i scriptum ili u množini scripta, tabulla, cartula, pagina, paginula i chirographum. Kada se radi o sadržaju isprave, tada se koriste izrazi privilegium, privilegium libertatis, decretum, testamentum, confirmatio, donatio i slično.

Po svom sadržaju isprave hrvatske dvorske kancelarije su darovnice, potvrdnice i odluke.

Jezik i pismo

Jezik isprava hrvatske dvorske kancelarije je isključivo latinski, odnosno njegove srednjovjekovne varijante, zbog toga što je taj jezik uživao status sredstva diplomatske komunikacije unutar ranosrednjovjekovne države i izvan (lingua franca) prema drugim gradovima i središtima europske političke moći. Pismo je latinica, a u upotrebi su karolina, gotica i osobito beneventana. Ponajviše se upotrebljavaju mala slova, a rjeđe i velika. Riječi su kraćene u sredini i na kraju, a ponekad na oba mjesta istovremeno. Što se tiče interpunkcijskih znakova upotrebljava se isključivo točka.

Materijal

Sačuvani izvornici isprava i njihovi stariji prijepisi pisani su na pergamentu proizvedenom od teleće kože (membrana vitulina), kakav se više upotrebljvao u Njemačkoj, a bio je grublji i žućkaste boje te je činio razliku u odnosu na pergament od ovčje i kozje kože koji se podosta koristio u Italiji, a bio je tanji i svjetliji. Činjenica da su pisari u hrvatskoj dvorskoj kancelariji koristili materijal koji je češće upotrebljavan u dalekoj Njemačkoj, a ne onaj iz Italije, kojeg su mogli lakše uvesti, ukazuje na vjerojatnost da je hrvatska dvorska kancelarija samostalno proizvodila pergament za uporabu u pisanju vladarskih isprava.

Sudeći prema sačuvana četiri izvornika vladarskih isprava primjetno je da je hrvatska dvorska kancelarija koristila tintu crne boje koja je do danas poprilično izblijedila.

Pisari 250px|desno|mini|Pisar u srednjem vijeku Pisari isprava hrvatskih narodnih vladara nazivaju se dictator, notarius, scriptor i cancellarius. Uz naslov koji tumači njihovu ulogu u sastavljača vladarskih isprava na kraljevskom dvoru, često se naznačuje i njihova pripadnost svećeničkom staležu. Nazivani su "kapelanima kraljevskog dvora" (capellani regalis aulae) iz čega je očit utjecaj zapadnoeuropske dvorske kancelarije, osobito franačke kancelarije.

Prema informacijama iz same isprave, najstariju sačuvanu hrvatsku vladarsku ispravu, povelju kneza Trpimira iz 852. godine, sastavio je "svećenik kapelan" (presbiter capellanus) Martin. Pisar povelje kneza Muncimira iz 892. godine bio je "đakon i kapelan" (diaconus et capellanus) Firmin. Osim kapelana koji su očito imali neku ulogu u dvorskoj kancelariji, nailazi se i na izraze "kancelar kraljevskog dvora" (aulae regis cancellarius) te "kraljev notar" (regis notarius) koji također označavaju sastavljače vladarskih isprava. Iz tih primjera se može uočiti da je postojala hijerarhija dužnosti u dvorskoj kancelariji i da se s vremenom povećavao opseg posla kao i osoblja.

Kancelari kralja Petra Krešimira IV. (1059. – 1074.) bili su hrvatski biskupi (Chroaciae electus episcopus) Adam i kasnije, Anastazije (chroatensis episcopus). Kancelar kralja Dmitra Zvonimira (1075. – 1089.) bio je isprva hrvatski biskup Grgur, a potom Teodor koji je 1083. godine bio bio regio sacrario positus i ujedno čln kancelarije, a nosio je i titulu cancellarius i naziv "kraljevski pisar" (regius scriptor).

Osim kancelara, u ispravama dvorske kancelarije navodi se i bilježnik ili notar (notarius), koji je vjerojatno bio podvrgnut kancelaru. Budući da su u ranom srednjem vijeku svećenici bili nositelji pismenosti i znanja, logično je da su članovi hrvatske dvorske kancelarije bili redom svećenici (hrvatski biskup, đakon, svećenici i redovnici). Iz same te činjenice proizlazi da je postojala bliža veza između hrvatske dvorske kancelarije i dvorske kapele te da je postojala razlika između onih koji su uglavnom obavljali službu Božju i onih kojima je posao bio uglavnom pisati isprave.

Pečat

Pečat se nije redovito upotrebljavao pri izradi i autentifikaciji kraljevskih isprava, ali je iz teksta u ispravama u kojima se izričito spominje jasno da je bio u uporabi. O izgledu kraljevskih pečata ponajviše informacija imamo od kasnijih prepisivača kraljevskih povelja koji su u dodacima ispravama opisivali izgled isprave i kraljevski pečat, ukoliko je on postojao. S obzirom da je sačuvano više spomena na postojanje pečata prikaćenog ispravi, nego konkretnih spominjanja istoga u samim ispravama, izgledno je da se pečat kao potvrda ispravi upotrebljavao više nego li što je spomenut u samim tekstovima kraljevskih isprava.

U sačuvanim ispravama pečat se naziva annulus i sigillum. Izraz anulus se odnosi na anulus signatorius što označava znak urezan na prstenu koji se pritišće na ispravu kako bi ostao otisak. Takav način pečaćenja bio je poznat već kod drevnih Rimljana koji su imali običaj pritiskivati prsten-pečatnjak na voštane tablice.Pečačenje isprava značio je posljednji čin pri izradi isprave. S druge strane, izraz sigillum može se u širem značenju odnositi općenito na znak u ispravama u smislu potpisa, dok u užem smislu može označavati znak utisnut u vosak, odnosno pečatnjak.

Prvi spomen na pečat u ispravama hrvatskih narodnih vladara nalazi se u tekstu povelje kneza Muncimira iz 892. godine u dijelu u kojem piše "Štoviše, kako ne bi palo u zaborav kod budućih naraštaja, naložili smo da se na kraju zapečati našim pečatnjakom" (Deinde, ne aboliatur in posterum, annulo nostro iussimus in calce signari).

Diplomatičke formule

Povelje hrvatskih narodnih vladara sastoje se od 1) protokola ili uvoda, 2) teksta ili konteksta ili sadržaja i 3) eshatokola ili zaključka. Unutar ta tri dijela sadržane su diplomatičke formule isprava koje mogu ponekad mijenjati svoje mjesto u ispravama, a u nekim slučajevima mogu i u potpunosti izostati.

Uvod ili protokol najčešće sadržava invokaciju, intitulaciju, devociju, inskripciju i salutaciju. U odnosu na isprave nekih drugih zemalja u srednjem vijeku, datacija je u ispravama hrvatskih narodnih vladara, ukoliko je ima, najčešće zastupljena u uvodu, odnosno protokolu.

Tekst ili kontekst ili sadržaj obično sadržava arengu, promulgaciju (publikacija, notifikacija), naraciju ili ekspoziciju, peticiju, dispoziciju, sankciju, koroboraciju i svjedoke.

Eshatokol ili zaključak obično sadrži dataciju, s izuzetkom hrvatskih vladarskih povelja u kojima se datacija najčešće nalazi u uvodu ili protokolu. Osim nje, eshatokol sadrži subskripciju, aprekaciju i pisara.

Uvod ili protokol

Invokacija je diplomatička formula koja dolazi od latinskog izraza invocatio što u prijevodu znači prizivanje, odnosno zaziv kršćanskog božanstva. Može biti verbalna (invocatio verbalis) i simbolička (invocatio simbolica). U prvom značenju radi se o formuli u kojima se zaziva Bog ili Sveto Trojstvo, a u drugom se radi o simbolu križa. U svom najstarijem obliku javlja se u obliku "U ime Oca i Sina i Duha svetoga" (In nomine patris et filii et spiritus sancti). Invokacija se najčešće nalazi u protokolu isprave, na njenom samom početku. Datacija je formula datiranja isprava koja donosi vrijeme njenog nastanka, a često i mjesto na kojem je nastala. Pri analizi isprava služi kao jedan od dokaza o stvarnosti i istinitosti predmeta isprave te služi kao pouzdan kriterij za ocjenu njene autentičnosti. U ispravama hrvatskih narodnih vladara datacija se u pravilu nalazi u protokolu, odmah nakon invokacije. Intitulacija je također dio protokola kojom se prezentira darovatelj, odnosno vladar, u čije ime se izdaje isprava. Najčešće dolazi odmah nakon datacije. Kod isprava hrvatskih narodnih vladara intitulacija je zabilježena u jednini što upućuje na utjecaj beneventanske isprave koja je preko notarske isprava prešla iz Italije u Hrvatsku. Prva sačuvana intitulacija u ispravama hrvatskih vladara nalazi se u povelji kneza Trpimira, datiranoj 8. ožujka 852. godine koja glasi "Ja, Trpimir, knez Hrvata, premda grešnik, potpomognut darom božanske milosti" (Une ego, licet peccator, Tirpimir, dux Chroatorum, iuuatusmunerediundo). Devocija je sastavni dio intitulacije i njome se kratkom formulom izražava utemeljenost političke vlasti u božanskoj milosti na osnovu koje vladar dobija pravo vladati svojom državom. Inskripcija ima ulogu adrese u ispravama, odnosno sadrži ime i naslov destinara. U sačuvanim ispravama hrvatskih narodnih vladara ne postoji kao samostalna diplomatička formula, već se može naći unutar naracije, dispozicije ili drugih diplomatičkih formula. Salutacija je diplomatička formula pozdrava koja se nalazi u uvodnom dijelu isprave te slijedi nakon inskripcije.Salutacija – Hrvatska enciklopedija Dolazi u akuzativu i može glasiti "pozdrav u Gospodinu" (salutem in Domino) ili slično. Ne nalazi se u ispravama hrvatskih narodnih vladara, ni kao samostalna ni unutar drugih formula.

Tekst ili kontekst ili sadržaj