Pink Floyd: Live at Pompeii koncertni je film iz 1972. u režiji Adriana Mabena. U filmu se prikazuje koncert britanskog rock-sastava Pink Floyda u pompejskom amfiteatru. Skupina svira pjesme koje je u to doba izvodila i na ostalim nastupima, ali na koncertu nema publike. Glavne snimke u samom amfiteatru i oko njega nastale su u četiri dana u listopadu 1971. Snimatelji su se služili uobičajenom koncertnom opremom skupine, između ostalog i prijenosnim osmokanalnim snimačem (zvuk je u postprodukciji poboljšan šesnaestokanalnim snimačem). Dodatne snimke snimljene u pariškom televizijskom studiju u prosincu te godine uvrštene su na izvornu inačicu filma iz 1972. Film je dvije godine poslije ponovno objavljen uz studijske snimke na kojima sastav snima pjesme za The Dark Side of the Moon te intervjue održane u Abbey Road Studiosu.

Film je naknadno više puta objavljen na VHS-u, a 2003. objavljena je redateljska verzija na DVD-u koja sadrži izvorne snimke iz 1971. i suvremenije snimke područja oko Pompeja. Godine 2025. u kinima je prikazana obnovljena inačica filma u 4K rezoluciji pod imenom Pink Floyd at Pompeii – MCMLXXII. Film je potaknuo brojne sastave na izradu vlastitih videozapisa ili snimanje koncerata bez publike.

O filmu right|thumb|250px|Amfiteatar u Pompejima, mjesto na kojem je nastala većina snimki

Filmski producent Adrian Maben želio je spojiti umjetnička djela s glazbom Pink Floyda, pa se 1971. obratio Davidu Gilmouru i Steveu O'Rourkeu, menadžeru sastava, te je s njima razgovarao o izradi filma u kojem bi se uz glazbu skupine prikazivale fotografije slika Renéa Magrittea, Jeana Tinguelyja, Giorgia de Chirica i ostalih umjetnika. Pink Floyd već je imao iskustva sa snimanjem videozapisa nepovezanih s tipičnim rock-koncertima, među kojima je i snimka jednosatnog nastupa u KQED-ovu televizijskom studiju održana u travnju 1970., no skupina je odbila Mabenov prijedlog. Maben je početkom ljeta posjetio Napulj. Kad je posjetio Pompeje, izgubio je putovnicu i vratio se u tamošnji amfiteatar koji je posjetio ranije tog dana kako bi je pronašao. Dok je hodao po napuštenim ruševinama, zaključio je da bi tišina i zvukovi iz prirode dobro dopunili glazbu. Također je pomislio da bi snimanje sastava bez publike bila dobra reakcija na ranije filmove kao što su Woodstock i Gimme Shelter, u kojima je jednaka pozornost pridana izvođačima i gledateljima. Potom se obratio Ugu Carputiju, profesoru na napuljskom sveučilištu i obožavatelju Pink Floyda, koji je uspio nagovoriti mjesnu vlast da tog listopada radi snimanja zatvori amfiteatar na šest dana. Mogli su pristupiti amfiteatru nakon plaćanja „relativno visoke” pristojbe.

Snimanje

Pompeji Izvedbe pjesama „Echoes”, „A Saucerful of Secrets” i „One of These Days” snimane su od 4. do 7. listopada 1971. O'Rourke je Mabenu donio demosnimke kako bi se mogao pripremiti za snimanje različitih kadrova, za što se pripremio noć uoči snimanja. Sastav je uglavnom samostalno birao pjesme za koncert, ali premda je Mabenu bilo jasno da u film mora uvrstiti pjesme s novog albuma Meddle, u film je također želio uklopiti pjesme „Careful with That Axe, Eugene” i „A Saucerful of Secrets” jer je smatrao da bi mu dobro pridonijele.

Skupina je izričito željela svirati uživo i sa sobom je ponijela regularnu koncertnu opremu. Peter Watts, roadie sastava, komentirao je da bi osmokanalni snimač mogao reproducirati zvuk usporediv s onim na studijskim snimkama. Prirodna jeka u amfiteatru osigurala je dobru akustiku za snimanje. Opremu je prenosio kamion koji je tri dana putovao od Londona do Pompeja. Kad je stigao, postalo je jasno da nema dovoljno struje kako bi oprema mogla pravilno funkcionirati. Taj je problem nekoliko dana otežavao snimanje, a riješili su ga tako što su povezali opremu s obližnjom gradskom vijećnicom kabelom od otprilike 750 metara.

Prvo su snimljeni kadrovi koji prikazuju članove sastava kako se šetaju Boscorealeom, a njima su pridružene snimke vulkanskog blata. Te su snimke pridružene snimkama pjesama „Echoes” i „Careful with That Axe, Eugene”. Skupina je zasebno snimala dijelove pjesama uživo i potom ih je povezala. Svaku je snimku zvuka zatim slušala sa slušalicama na ušima. Maben je zatvorio sve ulaze u amfiteatar, ali se u nj uspjelo provući nekoliko djece; dopustio joj je da promatraju snimanje u tišini i izdaleka.

Pariz thumb|Farfisa Compact Duo Richarda Wrighta često se pojavljuje u filmu, a pogotovo tijekom izvedbi pjesama „Set the Controls for the Heart of the Sun” i „Echoes Part 2”. Preostale su snimke nastajale u Studio Europasonoru u Parizu od 13. do 20. prosinca. U filmu se te snimke mogu prepoznati po tome što klavijaturist Richard Wright na njima nema bradu, a u Pompejima ima. U pariške snimke uvrštene su i snimke iz Boscorealea te arhivske snimke slapova, lave i raznih fotografija rimskih mozaika i crteža iz Nacionalnog arheološkog muzeja u Napulju kako bi se tematski slagale s ranijim snimkama iz Pompeja. Maben je također izradio dodatne snimke služeći se tehnikom prednje projekcije i uvrstio ih je između kadrova nastupa u Pompejima. Premda ni redatelj ni sastav nisu bili zadovoljni tim snimkama, zbog manjka vremena i novca morali su ih iskoristiti.

Tijekom snimanja u Parizu sastav je izjavio da želi snimiti izvedbu kraće blues-pjesme sa psom koji zavija – pjesme nalik na „Seamus” s Meddlea. Maben je poznavao Madonnu Bouglione, kćer direktora cirkusa Josepha Bouglionea, koja se redovito šetala Parizom sa psom po imenu Nobs. Nobs su potom odveli u studio i izradili su snimke za pjesmu „Mademoiselle Nobs”.

Maben je naknadno montirao pojedine konačne snimke kod kuće zbog financijskih ograničenja. Izjavio je da je požalio zbog toga jer je želio odvojiti posao od kućnog života, ali da tada nije imao izbora.

Objava left|thumb|Redatelja Adriana Mabena pogotovo su se dojmili različiti panoramski prizori Pompeja koji se prikazuju u filmu. Film je premijerno prikazan 2. rujna 1972. na Međunarodnom filmskom festivalu u Edinburghu. Ta inačica, koja traje sat vremena, prikazuje samo snimke s koncerta. Film se također trebao prikazati u Rainbow Theatreu u Londonu 25. studenoga 1972., no prikazivanje je u posljednji trenutak otkazao Rank Strand, vlasnik kazališta, jer nije imao certifikat Britanskog odbora za klasifikaciju filmova i mogao se steći dojam da se kazalište natječe s postojećim kinematografskim lancima.

Maben je smatrao da je film prekratak. Početkom 1973. pecao je s Watersom i predložio mu je da poboljšaju film snimanjem rada na pjesmama u studiju. Maben je potom s manjom ekipom ušao u Abbey Road Studios s kamerom i vrpcom širine 35 milimetara te snimio članove skupine kako snimaju pjesme za The Dark Side of the Moon. Također je zabilježio i intervjue s njima te trenutke u kojima su jeli i razgovarali u studijskoj kantini. Mabenu su se pogotovo svidjele te snimke jer je smatrao da dobro prikazuju njihov spontan smisao za humor.

Ta proširena inačica filma, koja traje 80 minuta, premijerno je prikazana 10. studenoga 1973. u Alouette Theatreu u Montrealu. Premijeru su djelomično organizirali George Ritter Films i Mutual Films. Bio je uspješan u Kanadi, a Billboard je izjavio da je film „u prvom tjednu u Montrealu bio toliko uspješan da se udvostručio broj naručenih postera”. Na američkom ga je tržištu distribuirao April Fools Films, tvrtka osnovana samo radi distribucije tog filma. Rana pokusna prikazivanja u SAD-u održala su se u travnju 1974., a film je premijerno prikazan u ostalim dijelovima države u ljeto te godine (katkad s kvadrofonskim miksom). Film je zaradio mnogo novca u SAD-u; BoxOffice izvijestio je da je do listopada 1974. zaradio više od 2 milijuna dolara.

Mason je izjavio da film nije bio financijski uspješan premda se Maben ne slaže s njim. Filmu je pogotovo naštetilo to što ga je zasjenila objava The Dark Side of the Moona nedugo nakon premijere. Nekoliko je puta objavljen u raznim videoformatima.

thumb|Ovaj se rimski mozaik prikazao na početku pjesme „Careful with That Axe, Eugene”. Redateljska inačica filma objavljena je 2003. i sadrži sve izvorne snimke osim kraćeg instrumentalnog uvoda „Pompeii” i studijskih snimki izrađenih tijekom rada na pjesmi „On the Run”. Također sadrži i pojedine snimke svemirskog programa Apollo te dodatnu inačicu filma koja traje sat vremena. Na toj se inačici pojavljuje i otprilike deset minuta crno-bijelih snimki izrađenih 1971. u pariškom Studio Europasonoru koje, poput snimki iz Abbey Roada, prikazuju članove sastava kako jedu i rade u studiju te razgovore s njima. Te je snimke Maben zabilježio vlastitom kamerom na vrpcu od 16 milimetara. Godine 2013. obnovio ih je i ponovno montirao te ih je uklopio u 52-minutni dokumentarni film Chit-Chat with Oysters. Taj je dokumentarac izvorno prikazan te godine na filmskom festivalu Toute la mémoire du monde.

Obnovljena verzija filma u 4K rezoluciji prikazana je u određenim kinima u travnju 2025. pod novim naslovom Pink Floyd at Pompeii – MCMLXXII. Do 27. travnja zaradio je 6 497 252 dolara (2 620 076 u SAD-u) i dosegao je deseto mjesto na američko-kanadskom popisu najgledanijih filmova u kinima krajem travnja. Film je na dan premijere zaradio 3 034 432 dolara diljem svijeta (u SAD-u je zaradio 1 297 249 dolara).

Koncertni album Pink Floyd at Pompeii – MCMLXXII, koji sadrži glazbu iz najnovije inačice filma, objavljen je 2. svibnja 2025. To je prvi službeno objavljeni koncertni album koji sadrži snimke pjesama izvedenih u filmu. Remiksao ga je Steven Wilson. Osim što je objavljena na CD-u i u digitalnoj inačici, glazba iz filma prvi je put objavljena na gramofonskoj ploči, a usto je i prilagođena formatu prostornog zvuka Dolby Atmos.

Recenzije thumb|desno|Maben je izvedbu pjesme „Set the Controls for the Heart of the Sun” dopunio prikazima različitih mozaika i slika preuzetih iz arhive Nacionalnog arheološkog muzeja u Napulju; među njima nalazi se i slika ovog mladog para. (Portret Terencija Neona) Mabena su naročito obradovale pozitivne recenzije koje je film dobio nakon prvog prikazivanja na Međunarodnom filmskom festivalu u Edinburghu, ali ga je razočarao osvrt njujorškog kritičara, koji je za film izjavio da zvuči „kao da nešto veličine mrava puže oko velikih pompejskih blaga”.

Osvrnuvši se na izdanje filma iz 1974., Audience je komentirao da je posrijedi „zgodna vizualna produkcija”. The Hollywood Reporter nazvao ga je „strukturno uobličenim konceptom koji govori za sebe te nadilazi snimljeni rock-koncert”. Gene Siskel dao mu je tri zvjezdice od njih četiri u recenziji za Chicago Tribune i napisao je: „Razgovori s Pink Floydom previše su nasumični da bi bili iole značajni; ostaje nam glazba, koja je iznimno dobra.” S druge strane, Billboard je u manje naklonjenu osvrtu izjavio da film izgleda zastarjelo te da je „dosadan, nemaštovit i nekvalitetan; osiromašuje viziju Pink Floyda”. Lawrence Van Gelder u recenziji za The New York Times komentirao je da je film „članak iz obožavateljskog časopisa prerušen u film”. Dodao je da su „junaci često u krupnim planovima, a tu je i nevidljivi voditelj intervjua koji se povremeno raspituje ili dijeli mišljenje o opremi ili usklađenosti članova skupine te mu odgovara što god mu oni odvrate”.

Međutim, novije su recenzije naklonjenije filmu. Faye Zuckerman osvrnula se na izdanje filma iz 1984. u recenziji za Billboard i, premda joj se nisu toliko svidjele snimke iz kantine u Abbey Roadu, zaključila je da je ta inačica „uvjerljivo bolja od većine ostalih koncertnih filmova”. Osvrnuvši se na redateljevu inačicu filma, Richie Unterberger rekao je da se film odlikuje „prvoklasnom kinematografijom” i da je „neporecivo dojmljiv”, a Peter Marsh, koji je napisao recenziju o toj verziji za BBC, izjavio je da mu je to „najdraži koncertni film svih vremena” premda su ga se novije računalno generirane slike lošije dojmile.

Odbačene snimke