Monofizitstvo (od grčkog μόνος, monos - jedn', i φύσις, fisis - priroda/narav) je kršćanski nauk o samo jednoj, božanskoj, naravi Isusa Krista koji negira njegovu ljudsku narav.
Ovaj je nauk bio raširen među mnogim kršćanima od 4. stoljeća, a protivi se nauku duofizitista o dvije naravi u Isusu Kristu - božanskoj i ljudskoj. Monofiziti su držali da je Krist samo Bog, a ne da je i pravi Bog i pravi čovjek. Monofizitstvo se dijelilo u dvije vrste - realno monofizitstvo i nominalno monofizitstvo. Realno monofizitstvo je monofizitstvo u pravom smislu značenja i danas je u potpunosti odbačeno; dok nominalno monofizitstvo činjenično priznaje postojanje dviju naravi, no protivi se kalcedonskom vjerovanju izjednačavajući pojmove naravi i osobe, zbog čega drže kako kalcedonsko vjerovanje vodi k nestorijanstvu.
Katolička Crkva priznala je pravovjernost naučavanja nominalnih monofizita glede Kristovih naravi, a u današnje doba pojam monofizitstvo, upotrebljava se za označavanje današnjih nominalno monofizitskih crkvi, smatra se derogativnim, i radije se rabi pojam miafizitstvo.Farag, 2013., str. 2. Miafizitstvo su do danas zadržale tri crkve - Armenska apostolska Crkva, Sirska pravoslavna Crkva i Koptska Crkva.
Povijest
minijatura|Ćiril Aleksandrijski
Do sukoba u kršćanstvu oko pitanja monofizitstva došlo je ubrzo nakon Efeškog sabora, jednog od sedam prvih ekumenskih sabora Crkve. Nakon smrti Ćirila Aleksandrijskog, već ostarjeli carigradski monah Eutih u pokušaju da spriječi novo izbijanje nestorijanstva (kako sam kaže 448. u pismu papi Lavu I. Velikom), nauka koji tvrdi da uz dvije naravi u Kristu postoje i dvije osobe, ljudska i božanska, zapada u drugu krajnost. Tvrdio je da je vjeran Ćirilovu nauku. Doista, Ćiril je 432. govorio o jednoj naravi (fisis) u Kristu, a čini se da je pod tom grčkom riječi podrazumijevao ono što se u latinskom kaže persona (osoba). Ipak, mnogi grčki teolozi razumjeli su tu riječ u smislu latinske riječi natura (narav), pa su optuživali Eutiha da se vraća na arijanstvo, no, dok je Arije nijekao Isusovo božanstvo, Eutih je nijekao njegovo čovještvo.
Papa Lav I. poslao je pismo u kojem obrazlaže da je Eutihova greška više plod nedostatnog shvaćanja problema, nego li zloće i krivovjerja. Zahvaljujući velikom utjecaju što ga je Eutih imao, njegov se nauk vrlo brzo proširio Istokom. U studenome 447., na mjesnom sinodu u Carigradu, Eutiha je jedan od sudionika nazvao heretikom te tražio njegovo smjenjivanje iz službe. Tadašnji patrijarh, Flavijan Carigradski, nije rado prihvatio taj zahtjev, upravo zbog Eutihova velikog ugleda, no na koncu je popustio, te su Eutiha osudili kao heretika. Ipak, tu odluku nisu prihvatili ni car Teodozije II., ni aleksandrijski patrijarh Dioskur, jer se Eutih pokorio i priznao pravu vjeru. Dioskur je održao i vlastiti sinod na kojem je vratio Eutiha u službu, a Teodozije je sazvao 449. ponovni sabor u Efezu, pozvavši i papu Lava I., koji je pristao da ga predstavljaju tri izaslanika
Ovaj sabor, međutim neće biti priznat, te će poslije 451. biti sazvan Kalcedonski sabor, na kojem su proglasili vjeru u dvije neodijeljene i nepomiješane naravi u Kristu, a formulirana je u tzv. Kalcedonskom vjerovanju.
Eutihov monofizitski nauk doživio je veliku evoluciju u raznim nijansama mnogobrojnih monofizitskih sekti. Monofizitske sekte nastale su po tomu kako su shvaćale postanak jedne naravi u Kristu iz božanske i čovječanske naravi. Dvije najrasprostranjenije sekte monofizitstva su one od kojih jedna naučava da se čovječja Kristova narav pretvorila u njegovu božansku narav i obratno; a druga sekta naučava da su se u Kristu božanska i čovječja narav pomiješale i da je tako nastala jedna narav Kristova koja nije bila niti božanska niti čovječja.Marić, 1912., str. 177.
Prvu navedenu sektu monofizitstva već je prije osudio Kalcedonski sabor. Poslije Sabora očekivalo se da su prepirke na polju kristologije riješili jednom za svagda. Na Zapadu su prihvatili dogmu iz Kalecodnskog sabora i u običaju je bio govor da je Krist jedna osoba s dvije naravi, međutim na Istoku se pojavio otpor odlukama iz Kalcedona. Jedan od najistaknutijih boraca protiv kalcedonskih odluka bio je Sever Antiohijski koji je 518., zajedno s drugim monofizitskim biskupima, sirskim i maloazijskim, pobjegao u Aleksandriju nakon što ih je s dužnosti svrgnuo bizantski car Justin I. Utočište su našli kod jakobinskog aleksandrijskoga patrijarha Timoteja III. Najoštrija borba protiv Kalcedonskog sabora upravo se vodila u Egiptu, a napose u Aleksandriji. Protivnici Kalcedonskog sabora prozvali su se oklijevateljima (haesitantes). Među njima je najistaknutija bila sekta sa Severijem na čelu. Severijanska sekta se poslije podijelila na još sekti, a među njima najistaknutiji su bili agnoeti.Marić, 1912., str. 178. - 179.
Bizantske pokrajine Egipat, Sirija i Armenija, bile su odijeljene od državne Crkve kako su pripadale monofizitstvu. Bizantski car Heraklije je uočio da su Bizant i njegove pokrajine ugrožavali Perzijanci. Stoga je težio za oživotvorenjem političkog postulata i ulože napor za privođenjem monofizita u državnu pravovjernu Crkvu. Carigradski patrijarh Sergije je zbog takvih političkih prilika u 7. stoljeću iz monofizitstva razvio monergetizam i monotelitizam. Tim činom je želio okončati raskol (šizmu) u Bizantskom Carstvu. Kao neposredni povod velikom monergetičkom i monoteletičkom pokretu bila je unija što ju je na Sergijev poticaj poveo 633. Cyro, aleksandrijski patrijarh, s monofizitskim teodozijancima (severijancima). Cyro je vjerovao da je postigao veliki uspjeh. Velika egipatska sekta koja je bila gotovo dvjesto godina odvojena od državne Crkve prihvatila je izraz kalcedonskog koncila "εχ δυο φυσεων" (ima dvije naravi). Međutim, uz Sergijevo odobrenje, Cyro je pristao na monofizitsku formulu o "jednom Kristovom teandričkom djelovanju" koja se nalazila u 7. članku unije.Marić, 1919., str. 212.
Politička pozadina
Raskoli unutar kršćanstva imali su i svoju političku pozadinu. Arijanstvo, kao prva hereza, nije imalo etnički karakter te su ga prihvaćali kako u grčkom Carigradu tako i u egipatskoj Aleksandriji. Nestorijanstvo već dobiva i etnički karakter kroz sukob grčko-azijskih nestorijanaca i egipatskih pravovjeraca. Nestorijanski su biskupi tako Ćirila Aleksandrijskog nazivali "egipatskim heretikom", a njegove članke "egipatskim člancima". U nestorijanstvu se dakle već očitovala helenistička natruha protiv Egipta, pa su helenisti pokušavali poslije Drugog carigradskog sabora nastojali oduzeti Aleksandriji čast prve patrijarhije iza Rima i dati ga Carigradu.Dočkal, 1940., str. 190.
Monofizitstvo je dalo još jasniji naglasak narodnosti. Javilo se u pogodno doba kada je Aleksandrija, prekomjerno reagirajući na nestorijanstvo, vodila monofizitski pokret, a Grci s druge strane žestoku borbu protiv Aleksandrije. Semitska Azija Antiohijske i Jeruzalemske patrijarhije priklonila se Aleksandriji. Na taj je način monofizitstvo, bez obzira na Grka Eutiha, utjelovilo borbu između helenizma i hamitsko-semitskih naroda podložnih Bizantu.Dočkal, 1940., str. 191.
Prvi čin monofizitske reakcije protiv Bizanta bio je tzv. "Lupeški sabor u Efezu". Tu vodstvo nije imao Eutih, nego aleksandrijski patrijarh Dioskur sa sirskim ahimandritom Barzumasom. Lupeški sabor u Efezu bio je parodija na Efeški sabor na kom su osudili nestorijanstvo. Dioskur je, nakon zlostavljanja carigradkog patrijarha, na njegovo mjesto postavio Egipćanina Apolonija, za kog je bio siguran da neće štetiti Egiptu. Tako je monofizitstvo, od helenističkog Eutihovog stadija prešlo u hamitsko-semitsko jakobinstvo. Nakon Lupeškog sabora Dioskur je bio siguran u pobjedu nad Grcima, no takvo su viđenje imali i bizantski dvor i kalcedonski patrijarh s obzirom na Egipat.
Na Kalcedonskom saboru u 28. kanonu odredili su da se Aleksandriji oduzme primat iza Rima i daje se Konstantinopolu. To je bio pokušaj Grka da stanu ispred Aleksandrije koja je bila nositelj antibizantske struje. Međutim, papa Lav Veliki odbio je prihvatiti 28. kanon, no osudio je Dioskura, ali ne i Aleksandrijsku patrijarhiju, unatoč pritiscima iz bizantskog dvora. Ovdje je Rim izlučio osobu od Stolice, no Konstantinopol i Aleksandrija nisu vidjeli tu razliku.
Sukob između Grka i Egipta bio je vrlo žestok. Događalo se da bi patrijarhe postavljene od Bizanta narod u Egiptu ubijao. Neuki narod nije mogao imati veliko znanje u kristologiji, stoga je takvo djelovanje naroda bilo vođeno u prvom redu narodnim interesima. Nadalje su Egipćani nazivali patrijarhe postavljene od bizanta melkitima (sirijački: ܡܠܟܝܐ, malkojo; arapski: ملكي, malaki - carski), u značenju pristaše cara. Monofiziti su se uvelike služili narodno-političkim osjećajima puka protiv "kalcedonskih heretika".Dočkal, 1940., str. 193.
Na taj je način jakobinstvo zaoštrilo političku borbu hamitsko-semitskih naroda protiv Bizanta. Iste su značajke imale i monofizitske pobune u Jeruzalemu, Antiohiji i Aleksandriji. Nakon što su monifiziti poraženi u Palesitni i Siriji, njihova borba nastavila se u Egiptu, Domovini Dioskora i jakobinskog svetca Šenude. Bizant je svaki pokret u Aleksandriji gledao sa sumnjom, dok su u Aleksandriji svaku stvar i osobu iz Bizanta promatrali kao antinacionalnu. Političko-vjerski sukobi između Bizanta i Aleksandrije pogodovali su i padu tih područja pod islam.Dočkal, 1940., str. 194.
Vrste monofizitstva
Monofizitstvo je dvojako, postoji realno monofizitstvo (monophysitismus realis) kojeg je zastupao Eutih i nominalno (monophysitismus nominalis) kojeg je zastupao Sever Antiohijski. Tu podjelu prvi su napravili teolozi Joseph Lebon i Martin Jugie. Većina današnjih monofizita, uključujući i severijance, osudila je Eutiha i njegov nauk kao heretički, tako da glavninu današnjih monofizita čine severijanci.Dočkal, 1941., str. 156.Dočkal, 1940., str. 194. - 195.
Osim ove temeljne podijele, u 5. i 6. stoljeću među monofizitima je vladala velika podijeljenost. Najpodjeljenija je heretička sljedba u povijesti. U početku su se od eutihijanaca odvojili tzv. čisti monofiziti koji su osudili Eutiha. Nakon 482. među tzv. čistim monofizitima pojavile su se dvije stranke - henotici koji su prihvatili carski edikt Henotikon cara Zenona i acefali koji su ga odbacili. Među henoticima najvažnije stranke bili su julijanci ili aftardoketi i severijanci ili ftartodoketi. Julijan iz Halikarnasa i Sever Antiohijski koji su radi progona monofizita izbjegli u Egipat, počeli su raspravu o tome je li Kristovo tijelo podvrgnuto raspadanju ili ne. Sever je tvrdio da jest, Julije je nijekao. Monofizitski partijarh Timotej III. Aleksandrijski se kolebao između te dvije stranke. Nakon što je Timotej umro, puk je izabrao Gajana julijanca za njegovog nasljednika, a svećenstvo Teodozija severijanca. Prema njima su se sada monofiziti dijelili na gajance i teodozijance.Dočkal, 1940., str. 196.
Julijanci, nakon što su se raširili po Etiopiji, stvorili su zasebnu crkvu sa zasebnim patrijarhom. Oni su se podijelili na ktistolatre i aktistete. Prvi su naučavali da je Kristovo tijelo stvoreno, a potonji poricali. Među severijancima također dolazi do podijela, pa se tako oni dijele na temistijevce i agnoete. Aleksandrijski đakon Temistije naučavao je da je Krist u svemu istobitan ljudima, pa i u neznanju. I među temistijevcima razvio se poseban ogranak - kondobauditi, koji su naziv dobili po mjestu svojih sastanaka u Konstantinopolju.
Neki monofiziti su raspravu o Kristovim naravima prenijeli i na naravi božanskih osoba učeći triteizam. Iz tih rasprava razvili su se kononci, nazvani po Kononu, biskupu iz Tarza i filoponci, nazvani po Ivanu Filoponu, aristoteliku iz Aleksandrije. Ogranak kononaca su damjanovci ili tetraditi u Aleksandriji koji su naučavali da ni jedna osoba Presvetog Trojstva nije za sebe Bog, nego da po nepodijeljenom sudjelovanju čine jednog Boga kojeg imaju u sebi.Dočkal, 1940., str. 197.