Sivi albatros () je mali albatros iz roda Phoebetria, koji dijeli s mrkim albatrosom. Sivog albatrosa prvi put je opisao kao Phoebetria palpebrata Johann Reinhold Forster 1785. godine, na temelju primjerka južno od Rta dobre nade.

Fiziologija Sivi albatrosi dijele neke karakteristike s drugim Procellariiformes. Imaju nosne cijevi na gornjem kljunu koje se nazivaju narikorni, iako su kod albatrosa one na bočnim stranama gornje mandibule, a ne na vrhu. Oni također imaju solnu žlijezdu iznad nosnog prolaza koja izlučuje koncentriranu otopinu soli za održavanje osmotske ravnoteže, zbog količine upijene morske vode. Kljunovi Procellariiformes jedinstveni su po tome što su prekriveni sa sedam do devet rožnatih ploča. Ove ptice proizvode želučano ulje sastavljeno od estera voska i triglicerida koje je pohranjeno u proventrikulu. Ovo se ulje može štrcati iz njihovih usta kao obrana od grabežljivaca, i kao energetski bogat izvor hrane za piliće i odrasle tijekom njihovih dugih letova.

Opis Sivi albatros uglavnom je čađavosmeđe ili crnkaste boje, tamniji na glavi, sa blijeđim gornjim dijelovima od potiljka do gornjeg dijela repa koji su sivi do svijetlosivi, najsvjetliji na plaštu i leđima. Bojq perj je opisana kao slična boji sijamske mačke. Oči su djelomično okružene tankim postorbitalnim polumjesecima vrlo kratkih sivih pera. Kljun je crn s plavim sulkusom i sivkasto-žutom linijom duž donje mandibule, a velik je oko 105 mm. Mjerenja pokazuju da su mužjaci i ženke slične veličine s prosječnom duljinom od 79 do 89 cm, raspon krila im je od 183 do 218 cm, a težina 2.5 do 3.7 kg.

Rasprostranjenost i stanište Sivi albatros ima cirkumpolarnu pelagijsku rasprostranjenost u Južnom oceanu. Raspon širine kreće se od zbijenog morskog leda oko Antarktike, s najjužnijim nalazom od 78°J u Rossovom moru, do oko 35°J, s povremenim viđenjima sjevernije duž Humboldtove struje. Gnijezdi se na nekoliko subantarktičkih otoka uključujući Otok princa Edwarda, Marion, otočje Crozet, Amsterdam, Saint-Paul, otočje Kerguelen, Heard, Macquarie, otočje Campbell, otočje Auckland, otočje Antipodes i Južnu Georgiju i barem na jedan otok u pomorskom Antarktiku na 62°J na otoku King George. Osim tijekom razmnožavanja, njegovo stanište je u potpunosti morsko, a hranit će se od rubova antarktičkog leda do oko 40° južno. Kada traže hranu tijekom sezone parenja, ptice će ostati bliže gnijezdištima.

Ponašanje Imaju glasan i kreštav glas koji nalikuje trubi, a kada im se prijeti kljucati će kljunom ili će grleno izgovoriti "gaaaa". Prilikom udvaranja pokazivati će svoje vještine u zraku i letjeti u formaciji. Također će koristiti međusobno dozivanje s odstupanjima u tonu uzrokovanim položajem glave, a tijekom udvaranja koriste rep više od ostalih albatrosa.

mini|300px|Detalj glave sibog albatrosa

Razmnožavanje lijevo|mini| Sivi albatros sjedi na gnijezdu|300x300px Vrsta se gnijezdi u slobodnim kolonijama ili malim skupinama, a ponekad se gnijezdi na osami. Gnijezdo gradi na rubu litice obraslom vegetacijom ili strmoj padini, zaštićenoj od prevladavajućih zapadnih vjetrova. Strukturno je to niska humka treseta i mulja, visoka 15 do 30 cm i široka 45 do 55 cm u podnožju, s čašastim udubljenjem na vrhu. Sadrži malo biljnog materijala i podstavu od trave. Otprilike u listopadu ili studenom, snese se jedno jaje koje se ne mijenja novim ako se izgubi. Oba spola inkubiraju naizmjenično u smjenama koje variraju od dan ili dva do gotovo mjesec dana. Razdoblje inkubacije je 65 do 72 dana. Nakon izlijeganja u prosincu ili siječnju, što traje 3 do 5 dana, pilići leže u smjenama oko 20 dana, nakon čega ostaju sami u gnijezdima dok odrasli traže hranu, vraćajući se da nahrane piliće regurgitacijom svaka 2 do 3 dana. Cijelo razdoblje gniježđenja od izlijeganja do perjanja, koje se događa u svibnju ili lipnju, traje 140 do 170 dana. Parovi tvore privržene veze koje mogu trajati desetljećima, obnavljajući se složenim prikazima udvaranja na mjestu razmnožavanja. U prosjeku, ptice se počinju pariti kada imaju 8 do 15 godina, nakon čega se pare svake dvije godine, podižući ptića svakih pet godina. Sposobni su za razmnožavanje do najmanje 32 godine i dožive do 40 ili duže.

+Gnijezdeća populacija i trendovi Mjesto uzgoja Parovi za razmnožavanje Trend Île de la Possession 996 13% u zadnjih 15 godina Ostatak otočja Crozet 1,404 Nepoznato Južna Georgija 5.000 do 7.500 Nepoznato Kerguelenovo otočje 3000 do 5000 Nepoznato Aucklandsko otočje 5000 Nepoznato Otok Macquarie 2000 Nepoznato Campbell 1600 Nepoznato Otok Antipodes 170 Nepoznato Heard 200 do 500 Nepoznato Marion 179 Stabilno Otok princa Edwarda 150 Nepoznato King George 5 Nepoznato Ukupno 58.000 20% do 29% u zadnjih 100 godina

Prehrana Glavna prehrana sivog albatrosa sastoji se od lignji i [|kril]]a, iako se jedu i drugi rakovi i ribe kao i strvine tuljana, pingvina i burnica. Ponekad se hrane zajedno s kitovima pilotima i dupinima Lissodelphis peronii, a povremeno prate brodove. Hrana se obično uzima na površini oceana ili blizu nje, unutar dubine od 5 m, iako postoji zapis zarona od 12 m.

Očuvanje mini| Sivi albatros |300x300px Populacija sivog albatrosa procjenjuje se na 58 000 jedinki, prema procjeni iz 1998. godine, i u opadanju je. Prijetnje i status populacije su slabo kvantificirani i vrsta je klasificirana kao gotovo ugrožena, s rasponom pojavljivanja od .

Potencijalni predatori na nekim otocima za razmnožavanje su divovske burnice, divlje mačke i glodavci. Na moru im prijeti usputni ulov u ribolovu parangalima i izgladnjivanje jer jedu plastični morski otpad.

Izvori

Reference

Vanjske poveznice Species factsheet - BirdLife International Photos - Christopher Taylor Nature Photography

Kategorija:Albatrosi