Philip Wharton, I. vojvoda od Whartona (Oxfordshire, 21. prosinca 1698. – Samostan Poblet, 31. svibnja 1731.) bio je engleski plemić, jakobitski političar i slobodni zidar, koji se istaknuo kao jedan od najkontroverznijih likova svoje epohe. Bio je poznat po svojoj rječitosti, političkoj promjenjivosti i osobnim skandalima, a ušao je u povijest kao prvi plemić od 15. stoljeća koji je uzdignut u čin vojvode dok je još bio maloljetan i bez bliskih rodbinskih veza s monarhom.
Životopis Wharton je bio sin utjecajnog vigovca Thomasa Whartona, I. markiza od Whartona, poznatog pod nadimkom "Pošteni Tom" (Honest Tom), i njegove druge supruge Lucy Loftus. Obrazovan i nadaren govornik, mladi je Wharton rano pokazivao dar za politiku i javni nastup, ali i sklonost rasipnosti i razvratu.
Nakon očeve smrti 1715., Philip je, sa samo 16 godina, naslijedio titule markiza u Engleskoj i Irskoj, ali ne i kontrolu nad obiteljskim imanjem, koja je ostala pod nadzorom njegove majke i očevih političkih suradnika do njegove 21. godine. U isto vrijeme potajno se oženio 15-godišnjom Marthom Holmes, kćeri generala Richarda Holmesa, što je izazvalo društveni skandal.
Ubrzo nakon toga Wharton je putovao po Francuskoj i Švicarskoj, gdje je upoznao Jamesa Francisa Edwarda Stuarta, tzv. "Starog pretendenta", koji ga je 1716. imenovao vojvodom od Northumberlanda u jakobitskom plemstvu. Sljedeće godine vraća se u Irsku i s 18 godina sjeda u Gornji dom irskog parlamenta. Godine 1718., kralj Đuro I. mu dodjeljuje titulu vojvode od Whartona u engleskom plemstvu, nastojeći osigurati njegovu lojalnost.
Wharton se 1718. ponovno susreće s Marthom, sada vojvotkinjom od Whartona, s kojom je dobio sina Thomasa 1719. Međutim, dječak umire od boginja 1720., a Wharton, shrvan tugom i bijesom, krivi suprugu za njegovu smrt. Od tada nikada više nije živio s njom, a nakon njezine smrti 1726. ponovno se ženi svega tri mjeseca kasnije, s Marijom Theresom O'Neill O'Beirne, dvorskom damom španjolske kraljice.
Wharton se prepuštao razvratu i raskalašenom životu te je povezan s osnutkom izvornog Hellfire Cluba, elitnog društva poznatog po parodiranju vjerskih obreda i hedonizmu. Društvo je bilo ozloglašeno, a Wharton je bio na zlu glasu kao blizak suradnik zloglasnog Francisa Charterisa, poznatog kao "general silovatelj".
Isprva vigovac, Wharton se približava jakobitima tijekom svojih europskih putovanja. Počinje potpisivati dokumente kao Philip James Wharton, aludirajući na vjernost Stuartima. Iako privremeno djeluje u Domu lordova protiv Roberta Walpolea, uključujući obranu biskupa Francisa Atterburyja i osnivanje časopisa The True Briton, njegovo političko ponašanje ostaje nepredvidivo.
Nakon što je 1720. izgubio golemi iznos od 120.000 funti u slomu South Sea Company, Wharton organizira javni pogreb za kompaniju s glazbom i lijesom. Nastavlja tonuti u dugove, a 1725. formalno se pridružuje jakobitskom pokretu i nudi usluge kao jakobitski veleposlanik u Beču, ali ga Austrijanci odbacuju. Njegovo ponašanje, uključujući pijanstvo i nepristojnosti, postaje sve neugodnije, a čak ga i jakobiti smatraju opasnim i kompromitirajućim.
Nakon osude zbog veleizdaje 1729. zbog službe u španjolskoj vojsci protiv Britanije, Wharton biva sve izoliraniji. Sudjelovao je u opsadi Gibraltara 1727., gdje je ranjen, pokušavajući dokazati hrabrost. Godine 1730. odriče se jakobitske lojalnosti. Posljednje mjesece života, teško alkoholičar, provodi u cistercitskom samostanu Poblet u Kataloniji, gdje umire 1731. u 33. godini života.
Njegove su titule izumrle s njim, osim barunije Wharton, koju je naslijedila sestra Jane Wharton. Njegova imanja i rudarska prava, uključujući nalazišta olova, željeza i bakra u Yorkshireu, stavljena su u povjerenje za njegove sestre, a kasnije ih nasljeđuje Anna Maria Draycott, zagonetna figura koju je Lady Jane nazivala "nećakinjom" i koju je odgojila. Ona se udaje za Georgea Fermora, 2. grofa od Pomfreta, čime ta bogatstva prelaze u ruke obitelji Fermor.
Slobodno zidarstvo Vojvoda od Whartona, imao je izuzetno važnu, iako kratkotrajnu ulogu u ranoj povijesti modernog slobodnog zidarstva. Godine 1723., u dobi od samo 25 godina, izabran je za velikog majstora Velike lože Londona i Westminstera, što ga čini prvim velikim majstorom iz redova visokog plemstva koji nije bio povezan s kraljevskom obitelji. Wharton je iskoristio svoj status vojvode kako bi slobodno zidarstvo predstavio kao prihvatljivu i uglednu instituciju. Istodobno, njegov karakter, sklon provokaciji, političkim obratima i osobnim ekscesima, unosio je dozu kontroverze u slobodnozidarski pokret. Ipak, njegova podrška objavi Konstitucija slobodnih zidara iz 1723. bila je ključna za institucionalizaciju i standardizaciju rada Velike lože.
Wharton je također začetnik osnivanja prve lože u Španjolskoj, Lože "Francuski grb" (Loge French Arms) br. 50, smještene u Madridu. Ova je loža 17. travnja 1728. godine poslala zahtjev za priznanjem Velikoj loži Londona, koji je tada i odobren.
Iste godine, 1728., francuski slobodni zidari odlučili su ga priznati za "velikog meštra slobodnih zidara u Francuskoj" tijekom njegovog boravka u Parizu i Lyonu (1728. – 1729.). Nakon njega, velike meštre u Francuskoj nasljeđuju jakobiti James Hector MacLean i Charles Radclyffe, grof od Derwentwatera. Whartonovo imenovanje na čelo francuske "velike lože" smatra se od strane dijela povjesničara ključnim trenutkom u stvaranju samostalnog francuskog slobodnog zidarstva, neovisnog o britanskom.
Bilješke
Izvori
Kategorija:Engleski slobodni zidari Kategorija:Francuski slobodni zidari Kategorija:Životopisi, Engleska Kategorija:Masonski veliki majstori Kategorija:Engleski vojvode