Pasko Antun Kazali (Dubrovnik, 29. travnja 1815. – Dubrovnik, 10. siječnja 1894.) bio je hrvatski narodni pisac, pjesnik i prevoditelj. Rođen je u Dubrovniku, gdje se i školovao, a studij filozofije i teologije pohađao je u Zadru. Bio je župnik u Ošljemu kod Stona i kapelan na Šipanu. Kao župnik često se sukobljavao s crkvenim vlastima. Svoje najkreativnije razdoblje proveo je u Zadru, počevši od 1855. bio je profesor u zadarskoj gimnaziji, gdje je predavao latinski, grčki i hrvatski jezik (1855. – 1861.), a 1862. postao je profesor u riječkoj gimnaziji. Posljednjih deset godina svoga života proveo je u Dubrovniku.
Napisao je epsku pjesmu Zlatka (objavljenu u Zadru, 1856.), dramu Trista Vica udovica (Zadar, 1857.), poemu Glas iz pustinje (Zadar, 1861.) i epsku alegoriju Grobnik (Rijeka, 1863.). Nekoliko drugih djela ostalo je u rukopisu, a najpoznatije je Ćoso, autobiografska epska pjesma. Bio je suradnik i pisac časopisa Zora dalmatinska te je uređivao novine Zadar Glasnik Dalmatinski i Smotritelj Dalmatinski. Govorio je 11 svjetskih jezika. Osobite zasluge ima za prikupljanje pučkog pomorskog nazivlja, koje danas opstaje u hrvatskoj nacionalnoj pomorskoj terminologiji.
Prvi je na hrvatski jezik u cijelosti preveo neku dramu Williama Shakespearea – Kralj Lear (1844.). Prevodio je i druge autore svjetske književnosti, kao što su Lord Byron, John Milton, Friedrich Schiller, Molière i Victor Hugo. U rukopisima mu je pronađen i prijevod Ilijade.
Umro je u Dubrovniku, 10. siječnja 1894. Godine 1994. posvećen mu je znanstveni skup u Dubrovniku povodom obljetnice smrti.
Vidi još Natko Nodilo
Izvori
Literatura
Vanjske poveznice Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Kategorija:Dubrovački književnici Kategorija:Hrvatski prevoditelji Kategorija:Dubrovački profesori Kategorija:Dubrovački katolički svećenici