Granični poremećaj osobnosti (GPO ili BPD), također poznat kao emocionalno nestabilni poremećaj osobnosti (ENP ili EUPD), psihička je bolest koju karakteriziraju dugotrajni obrazac nestabilnih odnosa, iskrivljena slika o sebi i snažne emocionalne reakcije. Često je popraćen samoozljeđivanjem i drugim opasnim ponašanjem. Pogođeni se također mogu boriti s osjećajem praznine, strahom od napuštanja i odvojenošću od stvarnosti. Simptome mogu izazvati događaji koje drugi smatraju normalnima. Ponašanje obično počinje u ranoj odrasloj dobi i javlja se u raznim situacijama. Zlouporaba droga, depresija i poremećaji prehrane često su povezani s graničnim poremećajem osobnosti. Otprilike 10 % pogođenih umire od samoubojstva.
Uzroci graničnog poremećaja osobnosti nisu jasni, ali čini se da uključuju genetske, neurološke, okolišne i društvene čimbenike. Učestalost mu je oko pet puta veća kod osoba koje imaju oboljelog bliskog rođaka. Nepovoljni životni događaji mogli bi igrati ulogu u nastupu bolesti. Podatci pokazuju da bi temeljni mehanizam mogao uključivati frontolimbičku mrežu neurona. Granični poremećaj osobnosti je u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje (DSM) prepoznat kao poremećaj osobnosti, zajedno s devet drugih takvih poremećaja. Dijagnoza se temelji na simptomima, a liječnički se pregled može obaviti kako bi se isključili drugi problemi. Stanje, između ostalog, treba razlikovati od problema s identitetom ili poremećaja uzrokovanih zlouporabom droga.
Granični poremećaj osobnosti obično se liječi terapijom, kao što je kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) ili dijalektičko-bihevioralna terapija (DBT). DBT može smanjiti rizik od samoubojstva. Terapija se može odvijati individualno ili u grupi. Iako lijekovi ne liječe granični poremećaj osobnosti, moguće ih je koristiti za ublažavanje povezanih simptoma. Nekim ljudima potrebna je bolnička njega.
Oko 1,6 % populacije ima granični poremećaj osobnosti u datoj godini, a neki tu brojku procjenjuju čak na 6 %. Ženama je dijagnosticiran otprilike tri puta češće nego muškarcima. Čini se da među starijim osobama postaje rjeđi. Do polovice pogođenih prijavi poboljšanje tijekom desetogodišnjeg razdoblja. Pogođene osobe obično koriste veliku količinu zdravstvenih resursa. Trenutno se propituje naziv poremećaja, posebno prikladnost riječi granični. Poremećaj je često stigmatiziran kako u medijima, tako i u psihijatriji.
Literatura Divac-Jovanović Mirjana; Švrakić Dragan, Granična ličnost i njena različita lica (2017.)
Izvori