Granica između Eritreje i Sudana duga je 686 km, a proteže se od tromeđe Eritreje i Sudana s Etiopijom na jugu, do grada Ras Kasara na samom sjeveru Eritreje. Granica je bila poprište nekoliko napetosti, s deportacijama, graničnim sukobima i kolonijalizmom Ujedinjenog Kraljevstva i Italije. Preko granice su se također odvijale ilegalne aktivnosti poput trgovine ljudima i stotina ilegalnih prelazaka Eritrejaca. Zbog Tigrajskog rata, Sudan je doživio nagli porast broja eritrejskih i etiopskih civila koji su prešli granicu s Eritrejom, a do 2023. godine potvrđeno je da u zemlji živi gotovo 130 000 izbjeglica i civila.

Opis mini|lijevo|300px|Fotografija koja prikazuje teren na granici Eritreje i Sudana Granica započinje na tromeđi Eritreje, Etiopije i Sudana, koja se nalazi na toku rijeke Tekezé, u blizini etiopskog grada Himore. Od tromeđe granica se proteže prema sjeveru oko 100 kilometara prije nego što skreće prema sjeveroistoku. Područje uz granicu u početnom dijelu je pretežno brdovito, a zatim prelazi u uglavnom pusto i polupustinjsko zemljište.

Najveći grad u blizini granice je Teseney, koji se nalazi na eritrejskoj strani, nekoliko kilometara od većeg sudanskog grada Kassale. U području Kerorija granica prolazi kroz sam grad, dijeleći ga na dva dijela.

Granica se zatim nastavlja kroz vrlo pusto područje prema sjeveroistoku sve do obala Crvenog mora, gdje završava na rtu Ras Kasar.

Pomorska granica između dviju zemalja zatim se proteže kroz Crveno more više od stotinu kilometara, do tromeđe s pomorskim granicama Saudijske Arabije. Administrativno, granica razdvaja eritrejske regije Ansebu, Gash-Barku i Sjevernu crvenomorsku regiju od sudanskih država Kassala i Crveno more.

Povijest Granica se prvi put pojavila tijekom Utrke za Afriku, razdoblja intenzivnog natjecanja između europskih sila krajem 19. stoljeća za teritorij i utjecaj u Africi. Proces je kulminirao Berlinskom konferencijom 1884., na kojoj su se zainteresirane europske nacije dogovorile o svojim teritorijalnim zahtjevima i pravilima budućeg djelovanja. Kao rezultat toga, Francuska je stekla kontrolu nad gornjom dolinom rijeke Niger (otprilike ekvivalentno područjima današnjeg Malija i Nigera), a također i nad zemljama koje je Pierre Savorgnan de Brazza istražio za Francusku u središnjoj Africi (otprilike ekvivalentno današnjem Gabonu i Republici Kongu). Iz tih baza Francuzi su istraživali dalje u unutrašnjost, na kraju povezujući dva područja nakon ekspedicija u travnju 1900. koje su se sastale u Koussériju na krajnjem sjeveru današnjeg Kameruna. Ove novoosvojene regije isprva su bile pod vlašću vojnih teritorija, a kasnije su organizirane u federalne kolonije Francuske Zapadne Afrike (Afrique occidentale française, AOF) i Francuske Ekvatorijalne Afrike (Afrique équatoriale française, AEF). mini|desno|300px|Granica 1937. godine, kako je piše na talijanskom jeziku, tijekom talijanske okupacije Etiopije. mini|desno|300px|Zemljovid koja prikazuje talijansku i sudansku okupaciju Eritreje prikazana je na lijevoj strani slike.

Talijanska okupacija i rat Talijani su kolonizirali Eritreju 1882. i vladali njome do 1941. Godine 1936. Italija je napala Etiopiju i proglasila je dijelom svog kolonijalnog carstva, koje su nazvali Talijanska Istočna Afrika (, AOI). Talijanska Somalija i Eritreja također su bili dio tog entiteta, kojim je vladao generalni guverner ili potkralj.

Saveznička invazija na Eritreju iz Sudana (1941.) mini|lijevo|300px|Karta savezničke kampanje koju su Britanci proveli u Eritreji 1941. protiv Italije. Anglo-egipatski Sudan ili Britanski Sudan dijelio je 1600 km dugu granicu s AOI-jem, a 4. srpnja 1940. napale su ga snage fašističke Italije od oko 6500 ljudi iz Eritreje, koje su napredovala prema željezničkom čvorištu u Kassali. Talijani su prisilili britanski garnizon od 320 ljudi SDF-a i nešto lokalne policije na povlačenje nakon što su im nanijeli žrtve od 43 ubijenih i 114 ranjenih, uz 10 vlastitih žrtava.

Nakon što su Saveznici osvojili talijansku Istočnu Afriku 1941. godine, ta je zemlja bila podijeljena. Etiopija je oslobodila svoju zemlju koju je od 1941. bila pod talijanskom okupacijom. Talijanska Somalija ostala je pod talijanskom vlašću, ali kao protektorat Ujedinjenih naroda, a ne kolonija, sve do 1960. godine kada se ujedinila s Britanskom Somalilandom i formirala neovisnu državu Somaliju.Daniel Kendie, The Five Dimensions of the Eritrean Conflict 1941–2004: Deciphering the Geo-Political Puzzle. United States of America: Signature Book Printing, Inc., 2005, pp.17–8.

Eritreja je bila britanski protektorat od kraja Drugog svjetskog rata do 1951. Međutim, vodila se rasprava o tome što bi se trebalo dogoditi s Eritrejom nakon što Britanci odu. Britanska delegacija pri Ujedinjenim narodima predložila je da se Eritreja podijeli po vjerskim linijama, pri čemu bi kršćani pripali Etiopiji, a muslimani u Sudanu. Godine 1952. Ujedinjeni narodi odlučili su federalizirati Eritreju i Etiopiju. Otprilike devet godina kasnije, etiopski car Haile Selasije pripojio je Eritreju, što je izazvalo tridesetogodišnju oružanu borbu u Eritreji."Ethiopia and Eritrea", Global Policy Forum

Tijekom 1960-ih, eritrejsku borbu za neovisnost predvodio je Eritrejski oslobodilački front (ELF). Djelovanje etiopske monarhije protiv muslimana u eritrejskoj vladi može se smatrati faktorom koji je doprinio revoluciji.

Napetosti i neovisnost okvir|desno|Eritreja, dok je još bila uključena u Etiopiju 1993. U Eritreji se između 1961. i 1991. vodio 30-godišnji rat za neovisnost, a 24. svibnja 1991. zemlja je proglasila de facto neovisnost od Etiopije. To je uzrokovalo razdoblje napetih odnosa između dviju nacija. Između travnja i svibnja 1993. zemlja je pokrenula veliki referendum o proglašenju de jure neovisnosti, a na kraju je referendum, na kojem je izlaznost stanovništva bila 98,5% učinio Eritreju neovisnom, a Etiopiju ostavio bez izlaza na more. Referendum je označio početak dugog razdoblja graničnih sukoba koji su trajali nekoliko desetljeća.

Dana 1. siječnja 1956. Anglo-egipatski Sudan proglasio je neovisnost kao Republika Sudan; Eritreja je uslijedila desetljećima kasnije, 24. svibnja 1993., a granica je tada postala međunarodna granica između dviju neovisnih država.

mini|desno|300px| Do kraja 1993., ubrzo nakon što je Eritreja stekla neovisnost od Etiopije, Eritreja je optužila Sudan za podupiranje aktivnosti Eritrejskog islamskog džihada, koji je izvodio napade na eritrejsku vladu. Eritreja je prekinula odnose sa Sudanom krajem 1994., postala snažan pristaša Sudanskog narodnooslobodilačkog pokreta / Sudanske narodnooslobodilačke vojske (SPLA) i dopustila oporbenom Nacionalnom demokratskom savezu da smjesti svoje sjedište u bivše sudansko veleposlanstvo u Asmari. Na nagovor SAD-a, Etiopija i Eritreja pridružile su se Ugandi u takozvanoj strategiji Država prve crte, koja je osmišljena kako bi se izvršio vojni pritisak na sudansku vladu.

Iznenadna invazija Eritreje na pogranično selo Badme pod upravom Etiopije 1998. godine dramatično je promijenila političku situaciju u regiji. Djelujući na aksiomu da je "neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj", Sudan je 2002. zatvorio granicu s Eritrejom, a sudanski ministar vanjskih poslova u veljači 2003. optužio je Eritreju da je gomilala snage uz granicu sa Sudanom. Sudanska vlada također je optužila Eritreju da podržava pobunjeničke skupine u Darfuru. Neobilježena granica sa Sudanom također je predstavljala problem za eritrejske vanjske odnose.

Tijekom proljeća 2000., kada su napetosti u tom području ostale visoke, Sudan je izvijestio da je preko 100 000 Eritrejaca prešlo granicu u zemlju, većina u teškim uvjetima.

Sudan je u siječnju 2018. zatvorio granicu s Eritrejom, navodeći zabrinutost zbog masovnih ilegalnih prelazaka i trgovine ljudima. Sudan je, nakon što je 2019. u državi izveden državni udar, ponovno otvorio granicu. Postignut je sporazum između Isaiasa Afwerkija i Mohammeda Hamdana Dagala.

Dana 7. svibnja 2023., The Guardian je potvrdio da je eritrejska vlada prisilno deportirala preko 3500 Eritrejaca i Sudanaca-Eritrejca iz Kassale tijekom velikog građanskog sukoba u zemlji. Izviješteno je da je Eritreja koristila granicu kako bi poslala te civile u Asmaru i Teseney gdje ih je preko 100 prisilno zatvoreno. Neki od pritvorenih navodno su bili aktivisti koji su pobjegli od diktature Isaiasa Afwerkija.

Sigurnost

Granični sukobi i kriza na graničnim prijelazima 2018. – 2019. mini|desno|300px|Izbjeglički kamp Shimelba u kojem su 2008. boravile tisuće Eritrejaca, u Etiopiji i Sudanu. Dana 6. siječnja 2018. Sudan je zatvorio granicu s Eritrejom nakon ogromnog priljeva izbjeglica iz te zelje, nakon čega su uslijedili ekstremni prosvjedi i proglašeno izvanredno stanje tjedan dana prije objave. Istog dana, guverner Kassale, Adam Jamaa, objavio je da država nije primila nikakve informacije u vezi sa zatvaranjem granice.

Sljedećeg dana, 7. siječnja 2018., Kassala je u potpunosti objavio da je granica službeno zatvorena, navodeći:

mini|desno|300px|Humera, grad na tromeđi, smješten u Tigraju blizu Sudana, Etiopije i Eritreje. Istog dana, snage UAE-a koje podržava Egipat, raspoređene su na eritrejsku granicu zajedno sa sudanskim snagama. Kassala je također proglasila potpuno "izvanredno stanje" za cijelu državu. Dana 31. siječnja 2019. Omar al-Bashir najavio je ponovno otvaranje granice u Kassali nakon više od godinu dana velikih sukoba u kojima je u posljednjih nekoliko mjeseci poginulo najmanje 30 ljudi.

Napetosti na granici Sudana, Eritreje i Etiopije 2021. Dana 5. svibnja 2021., Isaias Afwerki stigao je u međunarodnu zračnu luku Khartoum kako bi razgovarao o velikom graničnom sporu i napetostima oko Tigraja između dviju zemalja. SAD su naredile Eritreji da u potpunosti povuče trupe iz regije Tigraj zbog rastuće prijetnje u cijeloj regiji. Eritreja je optužila Sudan da je stao na stranu Etiopije u sukobu, nakon što je Sudan okupirao dio pokrajine.

Masovni priljev izbjeglica u Eritreju 2020.–22. Između 2020. i 2022. godine, Eritreja je prijavila masovnu izbjegličku krizu zbog rata u Tigraju sa Sudanom i Etiopijom. Tisuće izbjeglica živjele su u izbjegličkim kampovima u Tigraju, a zatim su se proširile na ostatak Sudana i Etiopije. Kriza s izbjeglicama stigla je do te mjere da je UNHCR izvještavao o tisućama izbjeglica koje dnevno ulaze u istočni Sudan, a tisuće njih bile su osobe s invaliditetom i djeca odvojena od svojih obitelji. Većina izbjeglica, prema izvješćima, preselila se i u države Kasala i El-Gadarif. UNHCR je također potvrdio 5 graničnih prijelaza i stotine izbjegličkih kampova u blizini granice.

Dana 29. ožujka 2020. UN je potvrdio da je preko 114 000 eritrejskih izbjeglica prešlo granicu ili se raselilo unutar zemlje ili Etiopije.

Bilješke

Izvori

Daljnje čitanje Bascom, Johnathan B. 1990. Pogranično stočarstvo u istočnom Sudanu SAD: Taylor & Francis, Ltd. Članak o priljevu izbjeglica i ratu za neovisnost između granice

Kategorija:Državne granice