thumb|300px|Loža njemačkih vojnika u francuskom hramu u Saint-Quentinu, okupiranom između 1914. i 1918., pozira ispred poprsja slobodnozidarske Marianne, djela kipara Paula Lecreuxa. Tijekom Prvoga svjetskog rata, slobodno zidarstvo je, unatoč zadržavanju svojih univerzalističkih načela, doživjelo duboko potresanje svojih temeljnih vrijednosti. Slobodni zidari iz zaraćenih zemalja bez zadrške su služili svojim narodima, čime je ozbiljno doveden u pitanje princip univerzalnog bratstva proizašao iz ideala prosvjetiteljstva koji su nadahnjivali pokret od njegova začetka.

U godinama prije rata, međunarodne slobodnozidarske mreže poticale su nadu u mirno rješenje globalnih napetosti, osobito onih gospodarske prirode. Iako nije postignut jedinstven dogovor među različitim slobodnozidarskim strujama, pokret se pridružio međunarodnim i pacifističkim inicijativama s početka 20. stoljeća. Tako je 1905. godine, za vrijeme prvog esperantističkog kongresa, osnovana Opća liga slobodnih zidara, a potom i Ured za međunarodne odnose, zamišljen kao instrument za povezivanje velikih loža diljem svijeta. Međutim, ovaj pokušaj nije u potpunosti ostvario svoj cilj te nije preživio kraj rata. Napori da se uspostavi dijalog između francuskog i njemačkog slobodnog zidarstva, u nadi da bi se spriječio novi sukob, propali su pod pritiskom antisemitskog tiska i međusobnog nepovjerenja, prisutnog kako među liberalnim, tako i među tradicionalnim velikim ložama.

Od samog početka neprijateljstava, velike lože svake nacije stale su uz svoje zastave, svaka tumačeći svoj angažman kao obranu domovine i humanističkih vrijednosti. Neutralne zemlje, međutim, nastavile su održavati veze i dijalog s velikim ložama obju strana, pokušavajući očuvati duh bratstva. Usprkos ratnim razaranjima, mnoge su lože nastavile s radom, pa čak i organizirale bratske susrete unutar logora za ratne zarobljenike.

Iako je ideja univerzalnog bratstva privremeno oslabljena zbog nacionalnih opredjeljenja, već 1917. godine, s približavanjem kraja rata, slobodni zidari počinju razmišljati o novom i pravednijem svjetskom poretku. Kao i nakon svakog velikog povijesnog potresa, slobodno zidarstvo je pronašlo snagu za obnovu, stvarajući nove društvene i duhovne dinamike utemeljene na svojim izvornim univerzalističkim konstitucijama i na utopijskom idealu čovječanstva prosvijetljenog znanjem, slobodom i solidarnošću.

Europske slobodnozidarske sile uoči rata Početkom 20. stoljeća, slobodno zidarstvo doživljava svjetsku ekspanziju, koja se odvija usporedno s ekonomskim i kolonijalnim razvojem europskih sila. Prema podacima Međunarodnog ureda za slobodnozidarske odnose (Bureau international des relations maçonniques), u svijetu je tada djelovalo oko 24.000 loža s više od dva milijuna članova. Najveća slobodnozidarska sila već od 19. stoljeća bile su Sjedinjene Američke Države, gdje se zidarstvo razvijalo kroz proces "matične lože" (Mothering Process) — sustav utemeljen na britanskom modelu, ali prilagođen američkoj kulturi i društvenoj dinamici. Američko slobodno zidarstvo tada broji oko 1.500.000 bijelaca članova i oko 30.000 crnaca slobodnih zidara, koji su, međutim, bili uglavnom isključeni iz "bijelog" slobodnozidarskog sustava i organizirani u afroameričke lože. Unatoč brojnosti, američko slobodno zidarstvo imalo je ograničen međunarodni utjecaj zbog izolacionističke politike SAD-a i filantropskog djelovanja usmjerenog gotovo isključivo na domaće prilike. Britansko Carstvo činilo je drugu svjetsku slobodnozidarsku silu, s približno 490.000 članova i 6.000 loža. Zajedno, angloamerički slobodnozidarski prostor (Britanija i SAD) predstavljao je četiri petine ukupnog svjetskog slobodnog zidarstva 1913. godine. Kontinentalna Europa zauzimala je treće mjesto, s oko 160.000 slobodnih zidara, dok je Latinska Amerika imala između 55.000 i 60.000 članova.

Uoči Prvoga svjetskog rata, tri velika europska slobodna zidarstva (britansko, francusko i njemačko) iako različitih ideoloških i ritualnih tradicija, sve su se više nacionalizirale, prateći društveno-političke promjene koje su započele još tijekom 19. stoljeća. Na taj je način slobodno zidarstvo, nekoć transnacionalni pokret univerzalističkog duha, sve jasnije odražavalo nacionalne interese i identitete svojih zemalja.

Ujedinjeno Kraljevstvo 170px|thumb|Princ Arthur, vojvoda od Connaughta i Strathearna, treći sin kraljice Viktorije, bio je veliki majstor Ujedinjene velike lože Engleske (1901. – 1939.). Godine 1914., Ujedinjeno Kraljevstvo zauzimalo je središnje mjesto ne samo u svjetskom gospodarstvu, već i u međunarodnom slobodnom zidarstvu. Čak 99 % britanskih slobodnih zidara pripadalo je trima matičnim velikim ložama, koje su činile temelj slobodnozidarske tradicije na Otoku.

Najznačajnija među njima bila je Ujedinjena velika loža Engleske, koja se smatrala "matičnom ložom svijeta". Oko 270.000 do 290.000 članova djelovalo je pod njezinim okriljem, a na čelu joj je od 1901. godine bio princ Arthur, vojvoda od Connaughta i Strathearna, sin kraljice Viktorije. Velik dio britanske političke i društvene elite, uključujući i Winstona Churchilla, bio je član velike lože. Velika loža je nadzirala rad oko 1.700 loža u samoj Britaniji te više od 700 u kolonijama i prekomorskim teritorijima. Zahvaljujući svom sociološkom sastavu, englesko slobodno zidarstvo bilo je blisko konzervativnim političkim krugovima i Anglikanskoj crkvi, a najjače uporište imalo je u Londonu, te u središnjoj i južnoj Engleskoj.

U Škotskoj je u to vrijeme zabilježena najveća gustoća slobodnih zidara na svijetu – gotovo jedan odrasli muškarac na trideset bio je član neke lože, ukupno oko 50.000 slobodnih zidara, gotovo svi pod okriljem Velike lože Škotske. Iako su i ovdje vodeće funkcije često pripadale plemstvu, škotsko je zidarstvo imalo izraženiju religioznost i veću duhovnu toleranciju od engleskog. Posebno se isticala njegova otvorenost prema nebijelim zajednicama i pripadnicima drugih religija, osobito u kolonijalnim područjima. Za razliku od engleskog modela, škotske lože imale su manje elitističan karakter, okupljajući obrtnike, male poduzetnike i slobodne profesije, te su bile usko povezane s lokalnim mutualističkim tradicijama i nacionalnim identitetom Škotske.

U Irskoj, slobodno zidarstvo se suočavalo s neprijateljstvom katoličkih i radikalno nacionalističkih krugova, no Velika loža Irske ipak je brojila između 30.000 i 50.000 članova, uglavnom iz pokrajine Ulster. Na njezinu čelu 1913. godine nalazio se Richard Hely-Hutchison, grof od Donoughmorea, pripadnik irskog plemstva. Članstvo je bilo pretežito protestantsko ili anglo-irskog porijekla.

U istom razdoblju razvijalo se i žensko te mješovito slobodno zidarstvo. Godine 1906., Annie Besant osnovala je u Londonu Ložu "Human Duty", prvu takve vrste u zemlji, a do 1914. godine osnovano je četrnaest mješovitih loža, što je označilo početak novog, inkluzivnijeg pristupa unutar britanskog zidarstva.

U skladu sa svojim statusom "matične lože svijeta", Ujedinjena velika loža Engleske nastojala je ojačati veze između triju povijesnih nadležnosti (engleske, škotske i irske). U tom je duhu 1904. godine bivši visoki dužnosnik engleske velike lože, John W. Woodall, osnovao International Masonic Club, čiji je cilj bio promicati mir i razumijevanje među slobodnom zidarima različitih nacionalnosti. Londonski kontekst pogodovao je takvim inicijativama: tada je u gradu živjelo više od 51.000 europskih doseljenika (Nijemaca, Francuza i Talijana) iz različitih društvenih slojeva i zanimanja, čime je London postao prirodno središte međunarodnog slobodnozidarskog dijaloga na pragu Prvoga svjetskog rata.

Njemačka Godine 1914., Njemačko Carstvo bilo je najmnogoljudnija zemlja Europe, s približno 69 milijuna stanovnika, ali i njezina najveća industrijska i vojna sila. Zahvaljujući protekcionističkoj ekonomskoj politici, izvozu visokokvalitetne robe i snažnoj domaćoj potražnji, Njemačka je postigla iznimnu produktivnost i čvrsto zauzela položaj gospodarske sile kontinenta. Oko 1900. godine, Njemačka je postala druga najznačajnija slobodnozidarska sila u Europi, odmah iza Ujedinjenog Kraljevstva, iako je njezino slobodno zidarstvo bilo obilježeno velikom unutarnjom rascjepkanošću velikih loža.

Njemačko slobodno zidarstvo činilo je desetak velikih loža, podijeljenih u dvije glavne tradicije: pruski ili "kršćanski" smjer, koji je bio konzervativan, nacionalistički i monarhistički, te humanistički smjer, koji je bio liberalan, internacionalistički i prosvjetiteljski orijentiran. Pruski smjer okupljao je oko tri četvrtine svih njemačkih slobodnih zidara, a sastojao se od triju glavnih loža: Velika loža "Tri globusa", Velika zemaljska loža i Velika loža Pruske. Te su lože imale izražen protestantski i monarhistički karakter, često naglašavajući vjernost pruskoj državi i caru, te su bile bliske vojnim i administrativnim elitama. S druge strane, humanistički smjer, koji je to ime dobio početkom 20. stoljeća, a korijene vuče iz 19. stoljeća, okupljao je pet liberalnih velikih loža: Veliku ložu Hamburga, Veliku ložu "Sunce", Veliku zemaljsku ložu Saske, Velika loža eklektičnog saveza i Veliku ložu "Sloga". Unatoč ideološkim razlikama, između konzervativnog nacionalizma i liberalnog univerzalizma, osam velikih loža Njemačkog Carstva uzajamno su se priznavale kao regularne. Još 1872. godine osnovale su Savez njemačkih velikih loža (Verband der deutschen Großlogen), koji je do 1920. godine okupljao oko 20.000 članova. Posebno mjesto zauzimala je Društvo slobodnih zidara "Izlazeće Sunce", osnovano 1907. godine, koji je okupljao nekoliko stotina članova. Ova velika loža, pacifistička i internacionalistička po duhu, zalagala se za bratstvo među narodima i mirno rješavanje sukoba, što ju je učinilo izoliranom i često prezirano od strane ostalih njemačkih velikih loža.

Francuska

Godine 1913. francusko slobodno zidarstvo doživljava razdoblje velike društvene i političke angažiranosti, u skladu s napetim ozračjem uoči rata. Veliki orijent Francuske tada okuplja 30.700 članova raspoređenih u 432 lože, a na njegovu je čelu Charles Debierre, senator iz departmana Nord. Na konventu održanom u rujnu 1913., raspravlja se o novom zakonu iz kolovoza koji je produljio vojnu službu na tri godine. Taj je zakon u mnogim ložama ocijenjen kao suprotan načelima univerzalnog bratstva, temeljnog postulata slobodnog zidarstva, ali i kao nepravedan "porez na krv" koji nesrazmjerno pogađa obični narod. Krajem istog mjeseca, svoj konvent održava i Velika loža Francuske, kojom tada upravlja Gustave Mesureur, u novom sjedištu u Parizu. Na prijelazu stoljeća, Velika loža Francuske je bila ideološki bliska Velikom orijentu, a na dnevnom su redu njezinih skupština bila društvena i humanistička pitanja poput poskupljenja života, besplatnog školskog pribora i borbe protiv alkoholizma.

Slobodnozidarska krajolik Francuske početkom 20. stoljeća bio je izrazito raznolik. Uz dvije velike obedijencije (Veliki orijent i Velika loža), djelovao je i Međunarodni mješoviti red "Le Droit Humain", koji je 1914. upravljao s 21 ložom i oko tisuću članova, promičući ravnopravnost spolova i univerzalni humanizam. Iz njega se nedavno izdvojila Velika simbolička loža Francuske, a aktivne su bile i Velika simbolička škotska loža, te manje ezoterijske velike lože povezane s ritualnim tradicijama Memfisa-Mizraima, martinizma i švedenborškog obreda. U to se vrijeme pojavila i Nezavisna i regularna velika loža za Francusku, osnovana 1914. godine, koja je ubrzo stečila priznanje Ujedinjene velike lože Engleske, pridružujući se tako deističkom i tradicionalističkom krilu svjetskog zidarstva.