thumb|Koptska ikona svetog Antuna Velikog. Pustinjski oci bili su pustinjaci, asketi, redovnici i redovnice (pustinjske majke) koji su živjeli uglavnom u Sketskoj pustinji u Egiptu počevši od 3. stoljeća. Najpoznatiji među njima bio je sv. Antun Veliki, koji se preselio u pustinju 270. – 271. postavši ocem i osnivačem pustinjskog monasticizma. Do Antunove smrti 356. tisuće su redovnika i redovnica pošle u pustinju slijediti njegov primjer pa je njegov hagiograf Atanazije Aleksandrijski napisao kako je „pustinja postala grad”.Chryssavgis 2008., str. 15. Njihove sentencije i anegdote okupljene su u Izrekama pustinjskih otaca.
Utjecaj Pustinjski oci imali su snažan utjecaj na razvoj ranog kršćanstva. Pustinjske monastičke zajednice razvile su se od neformalnih okupljanja pustinjaka-redovnika te su kasnije poslužili kao uzor kršćanskom monasticizmu. Istočna redovnička tradicija na Svetoj Gori i zapadno Pravilo sv. Benedikta bila su pod snažnim utjecajem tradicija nastalih u tim pustinjskim zajednicama. Svi redovnički preporodi srednjega vijeka također su gledali na te pustinjske zajednice kao nadahnuće i uzor. Veliki dio istočnokršćanske duhovnosti, uključujući hezihastički pokret, imao je svoje korijene kod pustinjskih otaca. Neki suvremeni povjesničari smatraju da su čak i protestantski pokreti poput njemačkih evangelika, pennsylvanijskih pijetista i metodističkog pokreta u Engleskoj djelomično nadahnuti pustinjskim ocima.Burton-Christie 1993, str. 7. – 9.
Izvori
Kategorija:Kršćanski redovi i društva Kategorija:Kršćanstvo u Egiptu Kategorija:Pustinjaci Kategorija:Rano kršćanstvo