Zatajenje srca (ZS), također poznato kao kongestivno zatajenje srca (KZS), stanje je u kojemu srce ne uspijeva pumpati dovoljno krvi za zadovoljavanje potreba tijela. Znakovi i simptomi zatajenja srca obično uključuju poteškoće s disanjem, pretjerani umor i oticanje nogu. Poteškoće s disanjem obično se pogoršavaju tijekom vježbanja ili ležanja te može probuditi osobu noću. Ograničena sposobnost za vježbu također je uobičajena značajka. Bol u prsima, uključujući anginu, obično se ne javlja zbog zatajenja srca.
Česti uzroci zatajenja srca uključuju koronarnu bolest srca, uključujući prethodni infarkt miokarda (srčani udar), visoki krvni tlak, fibrilaciju atrija, bolest srčanih zalistaka, prekomjernu konzumaciju alkohola, infekciju i kardiomiopatiju nepoznatog uzroka. Ta medicinska stanja uzrokuju zatajenje srca promjenom njegove strukture ili funkcije. Dva tipa zatajenja lijeve klijetke – zatajenje srca sa smanjenom ejekcijskom frakcijom (HFrEF) i zatajenje srca s očuvanom ejekcijskom frakcijom (HFpEF) – razlikuju se po tome je li pogođena sposobnost lijeve klijetke da se kontrahira ili opusti. Težina zatajenja srca ocjenjuje se prema težini simptoma pri fizičkoj aktivnosti. Zatajenje srca nije isto što i srčani udar (u kojem dio srčanog mišića odumire) ili srčani zastoj (u kojem protok krvi potpuno prestaje). Druge bolesti koje mogu imati simptome slične zatajenju srca uključuju pretilost, zatajenje bubrega, probleme s jetrom, anemiju i bolesti štitnjače. Dijagnoza se temelji na simptomima, fizikalnim nalazima i ehokardiografiji. Krvne pretrage, elektrokardiografija i radiografije prsnog koša mogu biti korisni za utvrđivanje osnovnog uzroka.
Postupak liječenja ovisi o težini i uzroku bolesti. Kod osoba s kroničnim, stabilnim, blagim zatajenjem srca, liječenje se obično sastoji od promjena načina života poput prestanka pušenja, povećanja tjelesne aktivnosti, promjena u prehrani i uporabe lijekova. Kod osoba sa zatajenjem srca zbog disfunkcije lijeve klijetke preporučuju se inhibitori enzima za pretvorbu angiotenzina, blokatori receptora angiotenzina ili sakubitril/valsartan zajedno s beta blokatorima. Za osobe s teškom bolešću mogu se koristiti antagonisti aldosterona ili hidralazin s nitratom. Diuretici su korisni za sprječavanje zadržavanja tekućine i rezultirajuće dispneje. Ponekad, ovisno o uzroku, može se preporučiti ugradnja implantiranog uređaja poput pacemakera ili implantabilnog defibrilatora (ICD-a). U nekim umjerenim ili teškim slučajevima, srčana resinkronizacijska terapija (CRT) ili modulacija srčane kontraktilnosti mogu biti od koristi. U bolesnika s teškom bolešću koja perzistira unatoč svim drugim mjerama, može se preporučiti ventrikularni potporni uređaj (za lijevu, desnu ili obje klijetke) ili katkad transplantacija srca.
Zatajenje srca je često, skupo i potencijalno smrtonosno stanje. Godine 2015. od njega je bolovalo oko 40 milijuna ljudi diljem svijeta. Sveukupno oko 2 % odraslih pate od zatajenja srca, a kod osoba starijih od 65 godina taj se postotak povećava na 6 – 10 %. Predviđa se porast učestalosti. Rizik za smrt iznosi oko 35 % u prvoj godini nakon dijagnoze, dok je do druge godine rizik za smrti manji od 10 % za one koji ostanu živi. Ta visina rizika od smrti slična je nekim vrstama raka. U Ujedinjenom Kraljevstvu, zatajenje srca vodi se kao razlog za 5 % hitnih bolničkih prijema. Poznato je od davnina, a spominje se na Ebersovom papirusu oko 1550. g. pr. Kr.
Izvori
Srce Kategorija:Translated from MDWiki