Megaliti Carnaca ili Poravnanja Carnaca (francuski: Alignements de Carnac) su niz megalitskih kolona smještenih sjeverno od istoimenog naselja Carnac, između poluotoka Quiberon i Morbihanskog zaljeva u Bretanji u Francuskoj. To je najveća koncentracija prapovijesnih spomenika na svijetu, a podignuta je tijekom neolitika, negdje između 5. i 3. tisućljeća prije Krista, što ih čini najstarijim građevinama u Europi. Gusta koncentracija megalitskih građevina, raspoređene u odnosu jedna prema drugoj i prema prirodnim značajkama poput terena i vodenih putova, odražavaju sofisticirano razumijevanje okoliša. Bogate gravure i povezani artefakti dodatno ilustriraju kulturnu složenost društava koja su naseljavala ovaj dio europske atlantske obale. Zbog toga su Megaliti Carnaca i obale Morbihana upisani na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi 2025. godine.Megaliti Carnaca i obale Morbihana, službene stranice UNESCO-a Pristupljeno 16. prosinca 2025.
Povijest i odlike mini|lijevo|Poravnanje Ménec, najpoznatiji megaliti Carnaca. Tijekom neolitika dolazi do pojave takozvanih megalitskih civilizacija, čije tragove danas uglavnom pronalazimo u raznoraznim kamenim spomenicima. Razne monumentalne kamene građevine, poput menhira, poravnanja stojećeg kamennja (ili stela), kamenih krugova (kromleha), gomila s kamenim nasipima i pogrebne arhitekture različitih vrsta - poput prolaznih grobnica (dolmena) ili cistnih grobova - s tumulima ili jednostavnim humcima, izgrađene su na određenim mjestima, a međusobna vidljivost igrala je ulogu u njihovom pozicioniranju. Uglavnom, podignuta su od oko 5.000 pr. Kr. do 2.300. pr. Kr., ali je točno datiranje teško jer je vrlo malo nalaza pronađeno oko njih. Vjeruje se kako je vrhunac njihovog postavljanja bio oko 3.300 pr. Kr. Prosječna težina kamenja je od jedne do dvije tone. Nažalost, većina onoga što danas vidimo su samo ostaci. Postoje različita tumačenja načina na koji je kamenje prevoženo.
Najtipičniji primer tih spomenika su menhiri ova reč dolazi iz keltskog jezika a znači „uspravni kamen”. Menhiri su pojedinačni granitni monoliti obično izduženog oblika i postavljeni u zemlju. Obično se nalaze u izdvojenim položajima ili rjeđe u redovima ili krugovima. Postoje raznorazne nedoumice vezane za ove megalitske kamene krugove. Veruje se da su to primitivna svetišta, sabirna mjesta, astronomski observatoriji ili primitivni hramovi. Spomenike te vrste možemo pronaći uglavnom u Skandinaviji, Francuskoj i Britaniji. Najpoznatiji spomenik te vrste svakako je Stonehenge u Engleskoj, ali ako govorimo o impresivnosti i veličini to je svakako Carnac u Francuskoj. U Carnacu se nalazi više od 10.000 ovih megalita koje su podigli pred-Keltski stanovnici Bretanje. Kelti, koji su u ovaj dio Europe stigli oko 400. godine prije Krista, koristili su ove spomenike za svoje vjerske obrede.
U blizini je i veliki kameno-zemljani grobni humak Saint-Michel s grobnom komorom i kamenom škrinjom. Rimljani su kasnije uklesali imena svojih božanstava u kamenje, a kada je došlo kršćanstvo, tako su na megalite uklesani i križevi.MISTERIOZNO KAMENJE U CARNACU: NAJVEĆA KOLEKCIJA MEGALITSKIH SPOMENIKA, pixelizam.com, Pristupljeno 26. rujna 2016.
Poravnanja
mini|<center>Pogled na Ménec liniju menhira Glavni megaliti u Carnacu organizirani su u tri skupine poznate kao poravnjanja Menec, Karmario i Kerlescan.
Le Ménec
Na prvom od ta tri nalazišta je 1099 menhira koji se nalaze u 11 redova, svaki širok 100 metara i dug 1,2 kilometra. Niz je s oba kraja (istočnog i zapadnog) okružen kromlehima (kamenim krugovima). Zapadni kromleh sastoji se od 70 menhira i promjera je 100 metara. Istočni kromleh je jako oštećen, ali je još uvijek preživio. Niz je dobio ime po zaseoku Le Ménec, koji se nalazi na njegovom zapadnom kraju. Kamenje na zapadnom kraju je najveće, u nekim slučajevima doseže i do 4 metra. Njihova veličina postupno se smanjuje duž niza, dosežući samo 90 centimetara na istočnom kraju. Redovi nisu ravni , već se blago zakrivljuju prema sjeveroistoku .
Kermario mini|Div iz Mania Poravnanje Kermario („Dom mrtvih”), istočno od Le Méneca, najpoznatije je i najposjećenije. Sastoji se od 982 menhira u 10 redova koji se protežu na 1,2 km. Najveće kamenje u Carnacu nalazi se u Kermariju: najviši je visok preko 7 m. Poput onih u Le Ménecu, menhiri u Kermariju smanjuju se kako se približavaju istočnoj granici, gdje tri velike stijene tvore liniju okomitu na poravnanja. Nedaleko od Kermarija nalazi se četverokut Manio, ograđeni prostor ili grobni humak definiran nizom kamenja visokog 1 m koji tvori kvadrat. U blizini se nalazi i „Div iz Mania”, usamljeni menhir visok 6 m. Između poravnanja i područja Manio nalazi se ribnjak Kerloquet, čije je stvaranje u 19. stoljeću uništilo dio poravnanja.
Kerlescan
Kerleški poredak, istočno od Kermarija, sastoji se od 594 menhira koji se nalaze u 13 redova, širine 139 m i ukupne dužine od 880 metara. Na njegovom zapadnom kraju nalazi se kromleh s 39 menhira. To je najbolje očuvani poredak.
Petit Ménec Dalje na istok, u šumi iza ceste koja vodi do La-Trinité-sur-Mer, nalazi se nedavno obnovljeni niz Le Petit Ménec („Mali Menec”), koji se sastoji od 100 kamenja. Sumnja se da je Le Petit Ménec zapravo produžetak Kerlescana.
Funkcija
Mišljenja oko svrhe kamenja su podijeljena. U prošlosti su iznesene razne teorije kako bi se objasnila prisutnost menhira, neke prilično nategnute: ostaci Velikog potopa, ostaci rimskog logora, navigacijski svjetionici i tako dalje. Drugi su vjerovali da su to prostrane avenije koje su vodile do drevnih hramova koji više ne postoje. Prema lokalnom vjerovanju, objašnjenje za njihovo savršeno nizanje je kako je riječ o rimska rimskoj legiji koju je okamenio papa Kornelije.France Holidays, Brittany Pristupljeno 26. rujna 2016.
Neki veruju da su ruševine druidskog porijekla i da predstavljaju način obožavanja predaka. Međutim, do sredine 19. stoljeća bilo je jasno da su megaliti u Carnacu mnogo stariji od druidske religije. Drugi pak ovom megalitskom spomeniku pridaju astronomski značaj. Godine 1970. engleski inženjer Alexander Thom i njegov sin oživjeli su ideju i postulirali da su redovi menhira i njihovi okomici orijentirani prema solsticijskim i ekvinocijskim točkama izlaska sunca, stvarajući tako kalendar koji je omogućio predviđanje važnih faza u poljoprivrednom životu. Njihove tvrdnje, međutim, kontroverzne su i nisu prihvaćene od strane znanstvene zajednice.Trudy Ring, Noelle Watson, Paul Schellinger, Sjeverna Europa: Međunarodni rječnik povijesnih mjesta, 2013., Routledge
Tumuli
Tumuli u Carnacu datiraju iz sredine 5. tisućljeća prije Krista, građeni su od kamena i zemlje nabijenih preko središnjeg grobnog mjesta (komore), izgrađenog od megalita. Do komore je prolazom omogućen pristup. Podizani su na određenim lokacijama, a međusobna vidljivost između njih igrala je ulogu u njihovom pozicioniranju.
Tumule je prvi istraživao René Galles 1862. god. i arheolog Zacharie Le Rouzic oko 1900. godine. U središnjoj komori je pokopana samo jedna osoba. Pronađeni artefakti su: brojni i veliki polirani kameni vrhovi sjekira, kameni prstenovi za ruke i nakit od kalea (kalais), variskita (mineral aluminijum fosfata - AlPO4·2H2O) i tirkiza.
Neki od vrhova sjekira od žada iz italijanskih Alpa su dužine i do 46 cm i za njihovu izradu je bilo potrebno preko tiuću sati, pored vremena potrebnog za vađenje materijala i njegov prijevoz do Carnaca.
Kale je naziv za zeleno-plavo drago kamenje koje su zapadnoeuropske kulture koristile za izradu privjesaka i perli. Uvožen je iz današnjeg jugozapadnog Iberijskog poluotoka. Arheološki dokazi ukazuju na to da je kale dopreman brodom, preko Biskajskog zaljeva, a ne duž obale ili kopnom.
Neobična priroda ovih grobnih mjesta, obim tumula, prilozi u grobu i uloženi trud, ukazuje da su to bile sahrane izuzetno važnih elitnih pojedinaca, koje su neki istraživači opisali kao „božanske kraljeve“. Tri izuzetno velika grobna humka iz područja Carnaca i Morbihana, zajednički su poznate kao „Carnaški tumuli“: Saint-Michel tumul, Tumiak i Tumul Ruy (Mane-er-Hrok).
Najvažniji dolmeni Saint-Michel tumul je megalitski grobni humak dimenzija 125 x 60 m u osnovi i visine 10 m, i najveći je u kontinentalnoj Europi. Podignut je na jednoj od najviših točaka prirodnog reljefa, a njegov vrh služi kao vidikovac s pogledom na cijelu regiju. Napravljen je od zemlje i kamenja, pri čemu je upotrijebljeno 35.000 m3 materijala. Posvećivanje takvog mjesta arkanđelu je bilo uobičajeno.
Istraživao ga je René Galles 1862. god. kopajući nekoliko vertikalnih jama dubine 8 m. Iskopao je galeriju sa zapada i vertikalne otvore s vrha, od kojih je jedan dosezao do svoda s raskošnim namještajem, u središtu spomenika. Sadržavao je razne pogrebne predmete, kao što su 15 kamenih sanduka, 11 velikih poliranih oštrica sjekira (dužine od 37 do 19 cm i još jednu manju, dimenzija 9,7 cm) od žada, 25 sjekira od fibrolita, porculan, 97 diskoidnih perli i nakit od kalea. Većina artefakata trenutno se čuva u Muzeju prapovijesti Carnaca.
Prestižna kolekcija artefakata uključivala je čak 11 velikih poliranih oštrica sjekira (dužine od 37 do 19 cm i još jednu manju, dimenzija 9,7 cm, izrađenu od piroksenita), i 10 privjesaka u obliku kruške izrađenih od variscita.
Iskopavanjima 1900. god. otkriveno je još jedno grobno mjesto u obliku dolmena i petnaest malih kamenih sanduka, čime je potvrđena složenost ovog spomenika. Središnja grobna komora karakteristična je za kripte velikih „Carnaških tumuls“, sa zidovima od grubog “kiklopskog suhozida” i krovom od velike ploče. Izgrađena na zemlji, ova komora mjeri 2,4 x 1,4 m s unutrašnjom visinom od 0,9 m.
Na vrhu tumula 1663. god. izgrađena je kapela i obnovljena 1813. godine, prije nego što je srušena 1923. god. Sadašnja kapela je rekonstrukcija kapele iz 1663. godine, podignuta 1926. godine.
S obzirom na nedavna iskopavanja (Locmariaquer, Erdeven), pretpostavlja se kako je ovaj veliki tumul izgrađen u nekoliko faza (ali vjerojatno u relativno kratkom vremenskom razdoblju), oko sredine 5. tidućljeća pr. Kr.
Tumul Tumiac nalazi se u Arzonu, na poluootoku Ryus, južno od Morbihanskog zaljeva. Poznat je i kao „Cezarov humak“ jer je, prema lokalnoj legendi, služio kao osmatračnica Juliju Cezaru tijekom njegovog rata protiv Veneta 56. pr. Kr. Lokalitet je iskopavan 1853. godine. Krater vidljiv na vrhu humka odgovara vertikalnoj rupi napravljenoj u to vrijeme za njegovo istraživanje. Bio je predmet novih iskopavanja i radova 1934. godine, koji su otkrili nekoliko sekundarnih pokopa.
Tumul Ruyk (Mané-er-Hroëk) je smješten u Locmariaquerz, Morbihan, zapadno od zaseoka Er-Hrueg i 1 km sjeveroistočno od dolmena Pierres Plates. Politehničko društvo Morbihana istraživalo ga je 1863. god. Dimenzije su mu 100 x 60 m u tlocrtu i visine 8 m iznad prirodnog tla. Sastoji se od pravokutne grobnice dimenzija oko 5 x 3 m, pokrivene s dvije krovne ploče, koje nose humak. Sadašnji ulaz, sa stubištem, je moderan dodatak. Gravirana stela, pronađena polomljena na tri dijela, nalazi se pored ulaza. Među nalazima su: 106 sjekira od dragog kamena (od kojih najveća je 46 cm), 49 kale perli i 9 kale privjesaka. Ovi predmeti su deponovani u Arheološkom muzeju u Vanu. Tumul je klasificiran kao spomenik povijesti 1889. godine. Mané er Hroëck je najstariji od tri navedena tumula, a slijede ga Tumiac i, na kraju Saint-Michel. Posljednja dva su radiokarbonski datirana (oko 4500. pr. Kr.), dobivene iz različitih uzoraka i od različitih istraživača.