Santa Maria Novella je dominikanska crkva u Firenci. Smatra se najvažnijom romano-gotičkom crkvom u Toskani i nalazi se na popisu svjetske baštine. Njena izgradnja započela je 1290. godine, a dovršetak je trajao gotovo 200 godina. Posvećena je 1420. godine.
Njegova prepoznatljiva fasada ima geometrijske uzorke izrađene od bijelog i zelenog mramora. Firentinski renesansni arhitekt Leon Battista projektirao je gornji dio fasade, završen 1470. godine.
Njegova dva najpoznatija umjetnička djela su Giottovo Raspelo, koje je promijenilo način na koji je Krist bio prikazan na križu dva stoljeća, i Massacijevo Sveto Trojstvo, prva monumentalna renesansna slika koja koristi linearnu perspektivu.
Njegovu izgradnju i uređenje financirale su bogate firentinske obitelji, od kojih je nekoliko dobilo privilegiju pogrebnih kapela unutar crkve.
Povijest Godine 1221. firentinska biskupija dodijelila im je oratorij Santa Maria delle Vigne ("uz vinograde"), koji je u to vrijeme bio okružen poljoprivrednim poljima i izvan gradskih zidina. Dominici su odlučili izgraditi novu crkvu, koja je nazvana Santa Maria Novella ("Nova"), kao i susjedni klaustar. Crkvu je 1420. posvetio papa Eugen IV . U listopadu 1919. papa Benedikt XV. uzdigao ju je na rang male bazilike.
Gradnja je započela oko 1276. i trajala je gotovo 200 godina, kada je gornji dio pročelja, koji je projektirao renesansni arhitekt Leon Battista Alberti, dovršen 1470., iako je desni svitak prekriven mramorom tek 1920.
Početni arhitekti mogli su biti dominikanski fratri Sisto de Florencia, Jacopo Pasavanti i Ristoro de Campi. Romaničko - gotički zvonik i sakristija dovršeni su pod nadzorom fratra Iacopa Talentija 1360. godine. Pročelju je dodan niz gotičkih arkada koje su trebale sadržavati sarkofage. U jednoj od njih pokopan je renesansni firentinski slikar Domenico Ghirlandaio.
Fasada Romano-gotička fasada Santa Maria Novella smatra se jednim od najvažnijih arhitektonskih djela firentinske renesanse, iako je donji dio započeo 1350., a konačno dovršen 1920.
Godine 1350. donji prednji dio prekriven je bijelim mramorom i onim što se obično naziva zelenim "mramorom" iz Prata, koji je zapravo zelena stijena serpentinit te se stoga naziva serpentino mramor. Vjeruje se da je radove financirao Turino del Baldese. Na njegov dizajn zasigurno je utjecala fasada krstionice svetog Ivana; znanstvenici vjeruju da je izgrađena u 11. ili 12. stoljeću.
Napredak je prekinut više od stotinu godina sve dok trgovac vunom Giovanni di Paolo Rucellai nije angažirao firentinskog arhitekta Leona Battistu Albertija da dizajnira gornji dio pročelja, kao i druge dodatke u donjem dijelu, a taj je rad dovršen 1470. godine. alt=Picture from the early 20th century|lijevo|mini|Fotografija s početka 20. stoljeća. Alberti je želio u dizajn unijeti ideale klasično inspiriranih proporcija i detalja, a istovremeno stvoriti sklad s postojećim donjim dijelom pročelja.
U uzlaznom vertikalnom redoslijedu, Albertijev doprinos uključuje:
Četiri stupa s korintskim kapitelima na donjem dijelu pročelja. Široki friz ukrašen kvadratima, s ugraviranim imenom zaštitnika: ('Giovanni Rucellai, sin Paola u godini spasenja 1470'). Zabat s okruglim prozorom, s amblemom dominikanskog reda. Zabat ima četiri prugasta pilastra. Veliki, S-oblikovani svici na kutovima svakog zabata, inovativni elementi bez presedana u arhitekturi. Riješili su dugogodišnji arhitektonski problem kako elegantno integrirati široku bazu u uži gornji dio. Varijacije inspirirane Albertijevim svicima mogu se pronaći u crkvama diljem Italije..
Renovacije Unutrašnjost crkve bila je uvjetovana za održavanje Firentinskog sabora (1545. – 1563.), budući da su se u crkvi održavale sve sjednice.
Veliki vojvoda Cosima I. je 15767. naručio, a Giorgio Vasari proveo prvo preuređenje crkve, koje je uključivalo uklanjanje izvorne korne ograde i dodavanje šest kapela između stupova, što je zahtijevalo skraćivanje gotičkih prozora.
Između 1575. i 1577. godine, kapelu Gaddi izgradio je Giovanni Antonio Dosio. Daljnje obnove odvijale su se između 1858. i 1860. godine pod vodstvom arhitekta Enrica Romolija.
Velika restauracija provedena je 1999. godine u pripremi za Veliki jubilej 2000. godine, a naknadna restauracija pročelja provedena je od travnja 2006. do ožujka 2008. godine.
Astronomski instrumenti Armilarna sfera (lijevo) i astronomski kvadrant s gnomonom (desno) dodani su na krajnje slijepe lukove donje fasade od strane Ignazia Dantija, astronoma Cosima I., 1572. godine. Armilarna sfera bila je namijenjena određivanju proljetne ravnodnevnice, a to je prvi put javno promatrano 1574. godine. Gnomon je bacao sjene na astronomski kvadrant kako bi se odredilo vrijeme prema transalpskim, talijanskim i češkim metodama.
Zahvaljujući tim instrumentima, astronom je uspio točno izračunati razliku između stvarne solarne godine i julijanskog kalendara, koji je još uvijek bio u upotrebi od njegovog proglašenja 46. godine prije Krista. Demonstrirajući svoja istraživanja u Rimu papi Grguru XIII., pomogao je u postizanju ponovnog usklađivanja datuma Uskrsa i proglašenja novog gregorijanskog kalendara .
Danti je također postavio rupu u kružnom prozoru okrenutom prema jugu na visini od 21 m i postavio meridijan na pod crkve kao bolju metodu određivanja ekvinocija od armilijarne sfere. Međutim, gradnja nije dovršena zbog smrti njegovog zaštitnika, velikog vojvode Cosima I.
Unutrašnjost Prostrana unutrašnjost temelji se na tlocrtu bazilike, oblikovana kao egipatski križ u obliku slova T, i podijeljena je na lađu, dva broda s prozorima i kratki transept. Velika lađa duga je 100 metara i ostavlja dojam strogosti. Stupovi su složenog oblika i imaju korintske stupove koji podupiru šiljaste gotičke lukove iznad kojih se nalazi svjetlosni okvir s okularima iznad kojih se uzdiže rebrasti, šiljasti četverodijelni svod. Rebra i lukovi su crno-bijeli polikromirani.
Postoji trompe-l'œil efekt zbog kojeg se prema apsidi lađa čini duljom od svoje stvarne duljine jer su stupovi između lađe i brodova progresivno bliže, bliže svetištu.
Mnogi prozori imaju vitraje iz 14. i 15. stoljeća, poput Madone s djetetom i sv. Ivana i sv. Filipa iz 15. stoljeća (koje je dizajnirao Filippino Lippi), oba u kapeli Strozzi. Neki vitraji su oštećeni tijekom stoljeća i zamijenjeni su. Onaj na zapadnom kraju, prikaz Krunidbe Marijine, datira iz 14. stoljeća i temelji se na dizajnu Andree di Bonaiuta da Firenze.
Propovjedaonicu, koju je 1443. godine naručila obitelj Rucellai, projektirao je Filippo Brunelleschi, a izveo njegov posvojeni sin Andrea Cavalcanti. Ova propovjedaonica ima posebno povijesno značenje, budući da je to bila propovjedaonica s koje je otac Tommaso Caccini osudio Galilejevu obranu kopernikanskog heliocentrizma.
mini|Sveto Trojstvo od Masaccia Sveto Trojstvo, smješteno gotovo na pola puta lijevog broda, pionirsko je djelo Masaccia iz rane renesanse, koje pokazuje njegove nove ideje o perspektivi i matematičkim proporcijama. Njegovo značenje za slikarstvo lako se može usporediti s važnošću Brunelleschija za arhitekturu i Donatella za kiparstvo. Pokrovitelji su bili sudac i njegova supruga, članovi obitelji Lenzi, ovdje prikazani kako kleče. Grobnica leševa ispod nosi epigram na talijanskom: "Nekad sam bio ono što si ti, i ono što jesam, postat ćeš i ti".
U desnom prolazu posebno je značajna grobnica Beate Villana, spomenik Bernarda Rossellina iz 1451. U istom prolazu nalaze se grobnice fiesolskih biskupa, jedna od Tina di Camaina i druga od Nina Pisana .
Kapela Tornabuoni Svetište (ili Cappella Tornabuoni) sadrži niz poznatih freski koje je od 1485. do 1490. naslikao Domenico Ghirlandaio čiji je šegrt bio mladi Michelangelo . Freske predstavljaju teme iz života Djevice Marije i Ivana Krstitelja. Sadrže prikaze nekoliko članova važnih firentinskih obitelji. Svodovi imaju rondele sa slikama evanđelista. Na stražnjem zidu nalaze se slike Sveti Dominik spaljuje heretičke knjige i Mučeništvo svetog Petra, Navještenje i Sveti Ivan odlazi u pustinju.
Vitraje je 1492. godine izradio firentinski umjetnik Alessandro Agolanti, poznat i kao Il Bidello, a temeljeni su na Ghirlandaiovim crtežima.
Brončani raspelo na glavnom oltaru djelo je Giambologne (16. stoljeće). mini|Filippino Lippi, kapela Filippa Strozzija (1486. – 1502.)
Kapela Filippa Strozzija Kapela Filippa Strozzija nalazi se s desne strane glavnog oltara. Serija fresaka Filippina Lippija prikazuje živote apostola Filipa i apostola svetog Jakova Velikog, a dovršena je 1502. godine. Na desnom zidu nalazi se freska Sveti Filip tjera zmaja iz hrama Hijeropole, a u luneti iznad nje Raspeće svetog Filipa . Na lijevom zidu nalazi se freska Sveti Ivan Evanđelist uskrsava Druisanu, a u luneti iznad nje Mučenje svetog Ivana Evanđelista . Adam, Noa, Abraham i Jakov prikazani su na rebrastom svodu . Iza oltara nalazi se Strozzijeva grobnica sa skulpturom Benedetta da Maiana (1491.). mini|Kapela Gondi s Brunelleschijevim raspelom (oko 1410.)
Kapela Gondi Ova kapela nalazi se s lijeve strane glavnog oltara i datira s kraja 13. stoljeća. Ovdje, na stražnjem zidu, nalazi se poznato drveno raspelo Brunelleschija, jedna od njegovih rijetkih skulptura. Legenda kaže da je bio toliko zgrožen "primitivnim" raspelom Donatella u firentinskoj crkvi Santa Croce da je napravio ovo. Svod sadrži fragmente freski grčkih slikara iz 13. stoljeća. Polikromni mramorni ukras nanio je Giuliano da Sangallo (oko 1503.). Vitraj datira iz 20. stoljeća.
Kapela Strozzi di Mantova Cappella Strozzi di Mantova nalazi se na kraju lijevog transepta. Freske je naručio od Narda di Cionea (1350. – 1357.) Tommaso Strozzi, predak Filippa Strozzija . Freske su inspirirane Danteovom Božanstvenom komedijom: Posljednji sud (na stražnjem zidu; uključujući Danteov portret), Pakao (na desnom zidu) i raj (na lijevom zidu). Glavnu oltarnu sliku Otkupitelj s Madonom i svecima izradio je brat Narda di Cionea, Andrea di Cione, poznatiji kao Orcagna. Veliki vitraj na stražnjoj strani izradila su dvojica braće prema crtežu.
Kapela Della Pura Kapela Della Pura nalazi se sjeverno od starog groblja. Datira iz 1474. godine i izgrađena je s renesansnim stupovima. Obnovio ju je 1841. Gaetano Baccani. Na lijevoj strani nalazi se luneta s freskom Madona s djetetom i sv. Katarinom iz 14. stoljeća. Na glavnom oltaru nalazi se drveni raspelo Baccia da Montelupa (1501.).
Kapela Rucellai Kapela Rucellai, na kraju desnog broda, datira iz 14. stoljeća. Osim grobnice Paola Rucellaija (15. stoljeće) i mramornog kipa Madone s djetetom Nina Pisana, sadrži i nekoliko umjetničkih blaga poput ostataka freski Maestra di Santa Cecilia (kraj 13. – početak 14. stoljeća). Ploča na lijevom zidu, Mučeništvo sv. Katarine, naslikana je od strane Giuliano Bugiardini (moguće uz Michelangelovu pomoć). Brončanu grobnicu, u središtu poda, izradio je Lorenzo Ghiberti 1425. godine.
Bardijeva kapela Bardijevu kapelu, drugu kapela desno od apside, osnovao je Riccardo Bardi i datira iz ranog 14. stoljeća. Visoki reljef na stupu s desne strane prikazuje sv. Grgura kako blagoslivlja Riccarda Bardija. Zidovi nam pokazuju neke freske s početka 14. stoljeća koje se pripisuju Spinellu Aretinu. Madona del Rosario na oltaru je djelo Giorgia Vasarija (1568.). mini|Lavabo u bivšoj sakristiji Giovanni della Robbia (1498.-99.)
Sakristija Sakristiju, na kraju lijevog broda, obitelj Cavalcanti izgradila je 1380. godine kao kapelu Navještenja. Nakon nedavnog četrnaest godina čišćenja i obnove, u njoj se nalazi golemi oslikani Raspeće s Madonom i Ivanom Evanđelistom, rano Giottovo djelo. Sakristiju također krasi glazirana terakota i mramorna krstionica, remek-djelo Giovannija della Robbije (1498.). Ormari su djelo Bernarda Buontalentija 1593. godine. Slike na zidu pripisuju se Vasariju i drugim suvremenim firentinskim slikarima. Veliki gotički prozor s tri stupa na stražnjem zidu datira iz 1386. godine i temelji se na crtežima Niccola di Pietra Gerinija.